“Bilo je to u Herceg Novom, kada smo se zadnji put sreli. Razgovor je zaključen doslovno ovako: Poljaniću, ništa ne brinite, dok sam ja ovdje, sasvim sigurno, nijedna granata na Dubrovnik neće pasti. Dok sam ja tu možete biti potpuno mirni”.

Ovako je Petar Poljanić ratni gradonačelnik Dubrovnika za Radio Slobodna Europa (RSE) 2016. prepričao posljednji razgovor sa Krstom Đurovićem, kontraadmiralom JNA, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo 5. listopada 1991 na početku agresije na Dubrovnik. Iste tvrdnje Poljanić je iznio u sudnici Haškog tribunala na suđenju Slobodanu Miloševiću, kategorično negirajući da je Đurovića ubila hrvatska strana. Miloševiću je suđeno pred Međunarodnim sudom u Hagu za zločine na Kosovu, u Bosni i Hercegovi i Hrvatskoj.

Kontraadmiral Krsto Đurović (1940 – 1991) / Foto: FB

Povodom 34 godine od Đurovićeve smrti, grupa crnogorskih nevladinih organizacija – Akcija za ljudska prava, Antifašisti Cetinja i Centar za građansko obrazovanje – zatražila je ovih dana da se objave sve okolnosti pogibije Krsta Đurovića, piše RSE.

Dubrovnik / Grgo Jelavić /PIXSELL

Đurović je bio Cetinjan u braku s Hrvaticom

Radio Slobodna Europa uputila je Vrhovnom državnom tužiteljstvu Crne Gore upit hoće li pokrenuti istragu o smrti Krsta Đurovića s obzirom na inicijativu grupa nevladinih organizacija.

Vrhovni državni tužitelj Milorad Marković, koji je od početka 2024. na toj funkciji, rekao je da će mu istrage ratnih zločina biti jedan od prioriteta u radu.

To je izjavio odgovarajući na primjedbe nevladinog sektora da je skrio podatak kako je njegov otac Milisav Marković, nekadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Crne Gore, predvodio policijske jedinice u napadu na Dubrovnik.

Na inicijativu ove tri organizacije, Cetinje je u svibnju odlučilo da ulica u tom gradu dobije ime Krsta Đurovića. To je jedini grad u Crnoj Gori u kome su se, tijekom agresije 90-tih, organizirali antiratni protesti s porukom “Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”.

Đurović je bio Cetinjanin, oženjen Hrvaticom s kojom je imao dva sina. Njegova udovica Irma Đurović je u intervjuu za RSE 2016. poručila da je jedino što želi jest da sazna punu istinu.

Različite verzije smrti Krsta Đurovića

Prema jednoj službenoj verziji – ubila ga je hrvatska vojska, a po drugoj – JNA. Zajedničko im je samo vrijeme i mjesto smrti. No, formalna istraga nije nikad pokrenuta

Po verziji tadašnje komande JNA, koja je zajedno sa crnogorskim rezervistima napala Dubrovnik, za obaranje helikoptera u kojem je navodno bio Đurović odgovorna je hrvatska strana.

“Petog listopada 1991. u 15.15 sati u širem pojasu aerodroma Čilipi, u visini sela Popovići… pogođen i oboren helikopter ‘gazela’ … Tom prilikom teško je povrijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobijenih rana preminuo… General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade, kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik i klase, Ilija Radulović, kopilot, povrijeđeni su i izvan su životne opasnosti”.

Takvu “službenu” verziju u pitanje je doveo i Miloševićev pouzdanik tadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović, u svojoj knjizi “Pravila ćutanja”:

-Nikad nisam dobio službene rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. “prijateljskoj vatri”. Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru”, napisao je Bulatović.

Bulatović je do kraja života podržavao Slobodana Miloševića i svjedočio u njegovu korist u Hagu.

Inscenirana smrt u padu helikoptera

U Hagu je svjedočio i Petar Poljanić, ali kao svjedok haškog tužiteljstva protiv Miloševića. Tom prilikom iznio je saznanja i sumnje da su Đurovića ubili zapravo ljudi iz JNA.

Isto mišljenje iznio je Nikola Samardžić, crnogorski ministar vanjskih poslova iz tog ratnog razdoblja, na suđenju Miloševiću. On je kazao da je Đurovića ubila JNA, jer je bio protiv napada na Dubrovnik.

Đurović mu je, prema tom svjedočenju, deset dana prije napada rekao da je ogorčen i da ne želi da sudjeluje u napadu na Hrvatsku, po cijenu života.

Pokojni general Nojko Marinović, zapovjednik obrane Dubrovnika za života je rekao kako saznanja hrvatske strane upućuju da je Đurović umro od posljedica brutalnog batinjanja od pripadnika službe sigurnosti jer je odbio narediti napad na Hrvatsku a da je helikopterska nesreća bila predstava za javnost, objavile su Vijesti pozivajući se na hrvatske medije.

U intervju za RSE iz 2016. i Irma Đurović izrazila je sumnju u službenu verziju spašavanja njenog supruga, koju joj je priopćila bivša JNA:

– Moj suprug je najteže stradao u tom helikopteru. Kada sam pitala zašto je on doveden četiri sata poslije svih onih koji su lakše ranjeni, odgovorili su mi … kako se prvo povlače lakši ranjenici, pa onda teški. Onda, da su promijenili četiri vozila da bi ga doveli do bolnice. Poslije, kada sam o tome razmišljala, nije mi bilo nikako jasno. Jer, ustvari, najprije se evakuiraju teži bolesnici, pa onda lakši”.

Britanski BBC je ožujku ove godine objavio emisiju posvećenu Krstu Đuroviću.

Poznatiji slučaj Vladimira Barovića

I dok je na slučaj Krsta Đurovića službena Crna Gora šutjela, čin jednog drugog crnogorskog časnika dobio je drukčiji epilog – 25 godina nakon njegove smrti.

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović dodijelio je 2016. posthumno odličje admiralu Vladimiru Baroviću, jednom od najviših časnika JNA, koji je početkom 90-tih godina odbio bombardirati hrvatske gradove na Jadranu te izvršio samoubojstvo.

Barovićeva odluka inspirirala je književnika Momira M. Markovića da 1996. zapiše : “Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”.

Ploču su u znak sjećanja i poštovanja, na Visu su 2022. podigli crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane RH i Grad Vis.

Na njoj su uklesane riječi iz Barovićevog oproštajnog pisma iz rujna 1991.: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”, piše RSE.

U Novom listu u rujnu 2018. podsjetili  smo da je admiral Barović bio sudionik pregovora o mirnom povlačenju JNA iz Pule. Njegove pune riječi glasile su ovako:

– Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti, poručio je Barović.

Manje je poznato da je bivšoj predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović 2016. upućen prijedlog da se Barović i Đurović posthumno odlikuju hrvatskim vojnim odličjima za hrabrost.

Politički kontekst

U vrijeme napada JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik 1991, na vlasti u Crnoj Gori je bila Demokratska partija socijalista (DPS).

Predsjednik Predsjedništva bio je Momir Bulatović, a premijer Milo Đukanović.

Odlučujući utjecaj u vojnim operacijama JNA imao je politički vrh Srbije i njen predsjednik Slobodan Milošević.

Crna Gora je od 1997. počela politički otklon od Miloševića i Srbije, koji je doveo do crnogorske neovisnosti 2006.

Devet godina nakon početka rata u Dubrovniku, 2000. Milo Đukanović, tadašnji premijer Crne Gore, u Cavtatu je uputio ispriku Hrvatskoj. Međutim, unatoč isprici, Crna Gora nije pokrenula kaznene postupke protiv crnogorskih državljana povezanih sa napadom na Dubrovnik.

No, dvojica visokih vojnik časnika iz Crne Gore osuđeni su za zločine u Dubrovniku pred Haškim sudom. General JNA Pavle Strugar na 8 a admiral Miodrag Jokić na 7 godina zatvora.

Tijekom opsade Dubrovnika poginulo je 116 civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA.

Nakon što je DPS Mila Đukanovića na izborima 2020. izgubila većinu na vlast su došle i stranke bliske politici Miloševića i Bulatovića – Socijalistička narodna partija (SNP) i Demokrate Alekse Bečića. Iz Demokrata je aktualni ministar vojni Dragan Krapović. Uz njih vladaju partije prosrpskog Demokratskog fronta, koje negiraju genocid u Srebrenici, Pokret Europa sad premijera Milojka Spajića te albanska i bošnjačka stranka, podsjeća RSE.