Prošlog je tjedna Pakistan postao poprište najveće svjetske političke krize. Sukob koji je zahvatio sve moguće državne institucije, parlament i stranački sustav, vojsku, sudstvo, policiju i paramilitarne skupine, uzdrmava temelje pete najmnogoljudnije zemlje na svijetu, posebno nakon što su stotine tisuća prosvjednika diljem pakistanskih gradova Lahorea, Islamabada, Karachija i Peshawara izišle na ulice prosvjedujući protiv uhićenja bivšeg premijera Imrana Khana.

Masovni nemiri kao reakcija na progon daleko najpopularnije figure pakistanske politike ubrzo su eskalirali s nasilnim posljedicama, a na okupaciju vojnih i paravojnih sjedišta te obavještajnih agencija pakistanski represivni aparat brzo je reagirao, te u proteklih desetak dana prouzročio barem sedam tisuća uhićenih i nestalih, minimalno pedeset ubijenih i stotine ozlijeđenih prosvjednika. Visoke tenzije u ovoj južnoazijskoj zemlji nisu značajno splasnule niti nakon što je Khan, vođa jedne od najvećih političkih stranaka na svijetu, prošlog petka pušten na slobodu, s obzirom na to da aktualna pakistanska vlast nastavlja s odmazdom nad njegovim pristašama, brani veća okupljanja i periodično isključuje internet, što je samo vrh sante uzroka koji Pakistan vode na rub građanskog rata.

Montiranje procesa

Svrgnutog premijera Imrana Khana, osnivača i predsjednika Pakistanskog pokreta za pravdu (Pakistan Tehreek-e-Insaf – PTI), devetog svibnja uhitili su pripadnici naoružane policijske skupine Rendžera dok je prisustvovao ročištu na islamabadskom Visokom sudu. Premda sud nije izdao nalog za njegovo uhićenje, deseci pripadnika žandarmerije nasilno su upali u zgradu, 70-godišnjeg političara strpali u kombi te ga odveli na nepoznatu lokaciju, zbog čega je ovaj čin u redovima njegove stranke proglašen nezakonitom otmicom. Pritisnuti prosvjedima i sudskim nalogom u kojem je uhićenje prozvano ilegalnim, Rendžeri su tri dana kasnije bili prisiljeni pustiti Khana, koji svesrdno odbija optužbu za navodnu korupciju vezanu za nekretninsko-financijske malverzacije koja mu se stavlja na teret. Ovaj je predmet tek jedan među više od 140 postupaka koji se protiv njega vode, zbog čega Khan novu/staru vlast nastavlja prozivati za političko motivirano postupanje kontra njegovih osnovnih demokratskih prava.

Obračun pakistanskog vojno-političkog establišmenta s Imranom Khanom i PTI-jem kulminirao je u travnju prošle godine, kada je tamošnji parlament uz najtanju većinu izglasao nepovjerenje Khanovoj vladi, pri čemu su mu sekundirali pakistanski Vrhovni sud i vrlo utjecajna vojska. Uz podršku dijela zastupnika dotad vladajuće većine, a suprotno narodnim pozivima na prijevremene izbore, novi premijer zemlje postao je neizabrani Shehbaz Sharif, čelnik trinaesteročlane koalicije, predsjednik Pakistanske muslimanske lige (PML) i predstavnik gotovo feudalne dinastije koja desetljećima kontrolira političke procese u Pakistanu. Kao uzroke ovog »mekog« državnog udara Khan je označio političku trgovinu i upliv američkog veleposlanstva u interna pitanja države, ne mireći se sa svojom marginalizacijom iz političke arene i nastavljajući terenski rad sa svojom desetmilijunskom partijom.

Napeta klima u kompleksnoj pakistanskoj politici, kojoj su svrgavanje i uhićenje Khana, ali i pokušaj atentata u studenom prošle godine (kada je na mitingu PTI-ja teško ranjen s tri metka) uvelike kumovali, ugrubo se može pojednostaviti polarizacijom oko ključnog pitanja »ili si za duboko ukorijenjene političke i vojne elite, ili si za Khana«. Svjesna mogućnosti da ostane bez temelja svojih povijesnih privilegija i moći, vladajuća struktura, koju čini trijumvirat vojske zajedno s dinastijama Sharif i Bhutto, čini sve da spriječi vrlo izgledan scenarij – uvjerljivu pobjedu Pakistanskog pokreta za pravdu na nadolazećim izborima koji su zakazani za ranu jesen. Pravovremenom osudom i zatvaranjem njihovog superkarizmatičnog vođe PTI bi pretrpio predizborni udarac od kojeg se ne bi mogli oporaviti, što bi išlo u korist sve nepopularnijeg Sharifa i njegovih kompradora.

Gaženje vojnog žulja

Iako je Pokret za pravdu osnovan još 1996. godine, ova stranka pakistanski politički duopol razbila je tek 2018. godine, kada je ostvarila uvjerljivu pobjedu na posljednjim federalnim parlamentarnim izborima. Sa zavidno velikom i lojalnom biračkom bazom okupljenom oko Imrana Khana, bivšeg kriketaša i omiljenog kapetana koji je nacionalnu vrstu 1992. odveo do naslova svjetskih prvaka, autsajderski PTI konačno je trijumfirao na antikorupcijskom i antielitističkom narativu, oštro prozivajući ustaljeni dvostranački konsenzus. PTI je tada iskoristio centraliziranost Pakistanske muslimanske lige, formirane oko klana obitelji Sharif iz pokrajine Punjab i Pakistanske narodne partije (PPP) unutar koje djeluje obitelj Bhutto iz Sindha te uspio ujediniti narod u cijeloj federaciji. Khan, kojeg prati reputacija čovjeka iznimnog integriteta i dostojanstva, tada je vrlo vješto iskoristio popularnost na društvenim mrežama te se pokazao kao vrsni komunikator koji na nacionalističkoj i vjerskoj retorici može mobilizirati mase na čestim mitinzima. Vodeći pakistanski celebrity tako je postao heroj siromašnog naroda i potlačenih kojima je bilo dosta klasnog prijezira s vrha, ali i prvak srednje klase čiji dobrostojeći materijalni status nije pratila politička reprezentiranost.

U nedostatku preciznije kvalifikacije politika koju je PTI provodio u četiri godine vlasti često se ocjenjuje populističkom, s obzirom na to da se njezina centralna premisa okretala oko socijalne pravde, jednakosti pred državom i zakonom te ublažavanjem siromaštva. Premda u europskom shvaćanju politiku Khana ne bismo mogli svrstati na lijevi ili desni dio političkog spektra, uspjesi PTI-ja najvidljiviji su kod mjera blage redistribucije bogatstva, zbog čega je njihov mandat ličio na zagovore države blagostanja kakva je 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća djelovala u postkolonijalnim, redom nesvrstanim zemljama južne i jugozapadne Azije te sjeverne Afrike. Ugrožavanje postojećih interesa, sukobljavanje s ekonomskim povlasticama koje su uživali aristokrati dvostranačkog sistema, ali i dosljedna i neprestana kritika lojalističke vanjske politike, PTI je svrstalo među glavne neprijatelje korumpirane klike koja je prije 13 mjeseci iskoristila njihovo neiskustvo na vlasti, kao i političko-ekonomsko vrludanje. Iako problemi s pakistanskim financijskim sistemom, njegovom likvidnosti i dugom, kao i vrlo niska ekonomska produktivnost prethode njegovoj izbornoj pobjedi, službeni razlozi za Khanovo micanje s pozicije premijera bili su rastuća inflacija i navodna slabost kada je u pitanju suzbijanje terorizma unutar zemlje, što je optužba koja je ponekad išla toliko daleko da je sama stranka prozivana kao financijer terorizma u Pakistanu.

Ipak, Khan je najviše suparnika, pogotovo u vojnim redovima, stekao zbog svojeg međunarodnog pozicioniranja te inzistiranja na nezavisnosti, suverenosti, dobrosusjedskim odnosima s Afganistanom i Kinom te na geopolitičkom balansiranju u nacionalnom interesu. Kao istaknuti i hrabri kritičar američkog rata u Afganistanu koji je multiplicirao količinu nasilja u regiji, a koji se povremeno prelijevao i preko granice, zbog čega su rubni dijelovi pakistanske regije KPK osjetili svoju porciju granatiranja dronovima, popularni se vođa nerijetko obračunavao i s vojnom vrhuškom koja je pasivno promatrala gruba kršenja svoje i susjedne državnosti. Izjavom kako nikada neće dozvoliti američke baze u Pakistanu, Khan je stao na žulj vojske, direktnog vladara u više od 30 godina dosadašnje pakistanske nezavisnosti i glavnog kreatora vanjske politike još od particije Indije 1947. godine, organizacije koja je toliko dobro kotirala u Washingtonu da su joj Amerikanci u 1980-ima dozvolili da u svoj arsenal doda oružje nuklearnog tipa. Prema mnogim analizama, ali i tvrdnjama samog bivšeg premijera, upravo je SAD odigrao ključnu pozadinsku ulogu u uklanjanju glavne prijetnje kod svojih vjernih azijskih saveznika.

Ulični gangsterizam

Represija državnih snaga u Pakistanu pun je mah zahvatila posebno u protekla dva mjeseca, otkad traju agresivni pokušaji policije za Khanovim uhićenjem kojih redovito sprečavaju tijela njegovih pristaša. Zatvaranje i uhićenja političara iz PTI-ja, partijskog vodstva i članova, pendreci, vodeni topovi i suzavac na ulicama, zabrana političkih skupova i blokade prometa, ušutkavanje i progon novinara te rodno utemeljeno nasilje nad ženama samo su neki od metoda kojima vladi lojalne snage tretiraju prosvjednike. S obzirom na to da narod zaziva poštovanje osnovnih ustavnih prava kao što su sloboda govora i političkog organiziranja, prekid nasilja uniformiranih batinaša te provođenje slobodnih izbora bez zabranjivanja Khanove kandidature, ovaj sukob gotovo je stereotipni primjer borbe prodemokratskih snaga protiv okorjele korumpirane strukture koja se ne boji zalaženja u fašizam kako bi zadržala svoju moć. Prosvjedi se osim u Pakistanu organiziraju i u drugim dijelovima svijeta. Pakistanska dijaspora, inače brojna u Ujedinjenom Kraljevstvu, održala je prosvjed pred uredom britanskog premijera u londonskom Downing streetu, tražeći osudu političke odmazde u ovoj članici Commonwealtha.

Međutim, ovog ponedjeljka Pakistan je doživio novu eskalaciju uličnog gangsterizma, kada je skupina Sharifovih podržavatelja na čelu s fundamentalističkom paramilicijom JUI-F iz vladajuće koalicije napala zgradu Vrhovnog suda u Islamabadu, bez ikakve reakcije policije. Bijesni što ne kontroliraju sudski sistem koji je pustio Khana, ovi protuprosvjednici traže daljnju odgodu već odgađanih pokrajinskih izbora u Punjabu i KPK-u te stvaraju pritisak kojim bi spriječili da se Khan kandidira na federalnim izborima u listopadu. S druge strane, dva dana kasnije, državno sankcionirano nasilje intenziviralo se u Lahoreu pred kućom Imrana Khana, kojeg policija proziva za skrivanje 40 terorista na svom imanju. Premda PTI neprestano inzistira na mirnim prosvjedima te osuđuje fizičke sukobe, uz sve glasnije optužbe za vladina podmetanja provokatora i vandala među redove prosvjednika, naoružana policija PTI-jeve »radnike« optužuje za uništavanje državne imovine, prijeti im vojnim sudom te bez naloga traži premetačinu Khanovog posjeda. Antidemokratski čin kojim se civilima može oduzeti pravo na suđenje u regularnom pravnom sustavu propisan je pakistanskim zakonom, a ove su prijetnje osudile i organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala.

Bez zatišja pred izbore

Uz sve prijetnje i ucjene, poput ovotjednih poziva vladajućeg zastupnika u pakistanskom parlamentu na »javno vješanje« izdajice koja radi za »Židove i afganistanske teroriste«, Khan dobiva sve veću podršku i kod kuće i vani. Svojom nepokolebljivošću, zazivanjem demokratskih procedura i nezavisnih istraga uličnog nasilja ovaj je lider stekao povjerenje masa svjesnih da je on kao bogata i slavna persona umjesto emigracije i luksuznog života u doslovno bilo kojem kutku svijeta odabrao udarce policijske palice i političku borbu za izigrani i prevareni narod.

– Dragi moji Pakistanci, moramo sami sebe osloboditi. Ovaj život u ropstvu nije život. Ovo je za mene borba do samog kraja, kazao je inspirirani Khan nakon puštanja na slobodu. Vođa PTI-ja zatim je direktno prozvao moćnog načelnika vojnog stožera Asima Munira za njegovo uhićenje i progon, generala kojeg je na tu poziciju instalirao Khanov glavni neprijatelj Sharif. Fokusiravši se na ulogu i djelovanje jedne od najvažnijih vojnih ličnosti u zemlji i izjavivši kako cijela vojska biva ocrnjena zbog nedemokratskih radnji jednog čovjeka, Khan pokušava ublažiti retoriku prema omraženoj instituciji koju će se ponovno mnogo toga pitati prije, tijekom i nakon toliko iščekivanih izbora.

Veća neizvjesnost od, po svemu sudeći, uvjerljive pobjede Pakistanskog pokreta za pravdu je ona oko pitanja hoće li se izbori uopće održati, ili će Shehbazu Sharifu za rukom poći još jedna odgoda. Posljednje ankete iz ožujka kažu kako pozitivan stav o Imranu Khanu ima 61 posto ispitanih, naspram 32 posto za Sharifa i njegov PML, koji se u proteklih godinu dana ne mogu pohvaliti nikakvim političkim ili ekonomskim uspjesima. No, u dnevnim događajima u prebogatoj pakistanskoj politici u narednih se pet mjeseci još svašta može izokrenuti. Ono što je poprilično sigurno jest da Khana, nakon što mu 31. svibnja istekne jamčevina, čekaju nova uhićenja s još neznanim epilozima, događaji koji će kipuću situaciju u zemlji još više zakuhati.

Viseći koridor

Kao jedna od ključnih država regije Pakistan je još jedna zemlja u kojoj su geopolitički ulozi izrazito veliki. Kao što je već natuknuto, potencijalno repozicioniranje Islamabada i preispitivanje bezuvjetnih, dugogodišnjih savezništava izaziva vidljiva negodovanja u SAD-u i UK-u, što je činjenica koja pruža važan kontekst oko neadekvatnog i nekvalitetnog popraćivanja nasilja pakistanskih »sigurnosnih snaga« u zapadnim medijima. Ova siromašna zemlja s više od 240 milijuna stanovnika za vrijeme Khanova mandata intenzivirala je suradnju s Kinom bilateralnim putem, kao i unutar Šangajske organizacije za suradnju. Kina svog zapadnog susjeda vidi kao jednog od najvažnijih saveznika globalne razvojne inicijative Pojas i put (BRI). Ovaj se odnos najbolje ogleda u tekućoj izgradnji Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC), koji za obje zemlje ima iznimno visoku stratešku važnost. Izgradnjom ovog cestovnog i željezničkog prometnog pravca Kina svoju regiju Xinjiang želi kvalitetnije povezati s južnom i jugozapadnom Azijom te kroz poticanje ekonomskog razvoja smanjiti rizike političkih nestabilnosti i terorističkih prijetnji, dok Pakistan nastoji razviti svoj energetski sektor te svoju najzapadniju luku u gradu Gvadar.

Upravo približavanje Kini mnogi analitičari vide kao potez koji Khanu i PTI-ju ne može biti oprošten.

– Glavni problem za vlast je Kina. Mnogi su nezadovoljni bliskim odnosima koje Pakistan ima s Kinom, posebno BRI-jem i CPEC-om, koji je temelj razvoja cijelog Pakistana. Kina je investirala dvije milijarde dolara u Pakistan, a Imran Khan maknut je prvenstveno kako bi se CPEC poništio, što će se dogoditi u mjesecima koji slijede, istaknula je Shandana Gulzar, bivša parlamentarna zastupnica PTI-ja u intervjuu BBC-u, dok je sam Khan Kinu hvalio za iskorjenjivanje siromaštva koje »nema presedana u ljudskoj povijesti«. Također, Khan na Zapadu nije stekao mnogo prijatelja kada je rezolutno odbio popustiti pritiscima američkih i europskih političara te uvesti sankcije Rusiji u ožujku prošle godine, proslavivši se izjavom: »Što vi mislite o nama? Jesmo li mi vaši robovi, koji će učiniti sve što nam vi kažete?«. S druge strane, aktualna vlast, premda retorički zaziva diplomatski mirovni napor u Ukrajini, nastavila je proameričku vanjsku politiku te počela slati oružje Kijevu.