Krešimir Sever, dugogodišnji predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), imenovan je jučer za predsjednika novog vladinog Ureda za socijalno partnerstvo, reosnovanog 12 godina od ukidanja. Kako su upravo sindikati tražili ponovnu uspostavu ureda, Sever se, kaže, odazvao premijerovom pozivu da preuzme svoj dio odgovornosti, iako je, priznaje, već malo umoran. Socijalno partnerstvo, ističe, danas nije na razini na kojoj bi trebalo biti, a Ured za socijalno partnerstvo trebao bi pomoći da se stvari poboljšaju.

– Dok sam bio na čelu Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) imali smo osnovnih problema s time da omogućimo sindikatima mirenje prije nego nastane potreba za štrajk. Na nekim mjestima uopće nismo imali miritelje, sve skupa je čekalo. Uloga ureda bit će da se taj dio posloži. Nedostaje nam i snažnija komunikacija Vlade, poslodavaca i sindikata, imamo situaciju da su neka ministarstva uključivala socijalne partnere u pripremu zakona i propisa već od najranijeg doba, a neki su nam slali prijedlog prije nego uđe u proceduru. Nedostaje odgoja za tu vrstu demokracije, a nedostaje nam i orijentacije za kolektivno pregovaranje.

Nužnost dijaloga

Vjerujete li da ćete na čelu novog ureda postići promjene u tom smjeru?

– Doista želim vjerovati da ćemo mi to pomaknuti. Zato što nam, kao zemlji, to stvarno treba, posvađani smo uzduž i poprijeko, povjerenja nema nikakvog, ili ga je vrlo malo, a premali smo da ne bismo razgovarali. Što češće sjednemo i razgovaramo, to su manje mogućnosti za konflikte. U svakom slučaju, želim napraviti pomak, pogotovo iz pozicije što sam apsolutno neovisan i što nemam nikakvih interesa ostati na čelu ureda u uvjetima pritisaka bilo koje vrste. Niti sam se rodio da budem predstojnik ureda, dapače. Da sam se htio prodati, prodao bih se puno ranije. Ovo je potpuno nepolitička, nestranačka funkcija, što je i predsjednik vlade često spominjao. Njemu je u interesu da sve to funkcionira.

Ovo je svojevrsna kruna vaše sindikalne karijere, ali neki će vas vjerojatno ipak doživjeti kao Plenkovićevog igrača…

– Sasvim sigurno da. Mogli bi me tako doživjeti svi oni koji ne znaju ulogu i funkciju ureda, a to je da se trudi da sve strane sjede skupa, da se trudi da se puno toga odradi kako treba i da bude most, posrednik između poslodavaca i Vlade, sindikata i Vlade. To ne moraju uvijek biti ministri i predsjednik Vlade, to mogu biti državni tajnici, ali važno je da se zakoni i propisi počnu na vrijeme pripremati sa socijalnim partnerima. Jer nismo mi zainteresirana javnost. Mi smo socijalni partneri s kojima bi taj dio trebalo proći prije nego sa širom zainteresiranom javnošću. Važno je da češće sjede i poslodavci i sindikati. Treba reći i da taj ured ne zauzima strane. Predsjednik Ureda za socijalno partnerstvo ne može stati na stranu Vlade, na stranu poslodavaca ili na stranu sindikata. On ima jednu jedinu stranu, a to je strana da oni sjede i razgovaraju. Pa i kad se posvade, da traži nekakav model da ih opet posjedne skupa.

U obrazovanju imamo štrajkove i prosvjede zbog koeficijenata, koji su trebali biti usuglašeni sa sindikatima. Je li Vlada tu zakazala u socijalnom dijalogu, je li dovoljno komunicirala sa sindikatima?

– S obzirom na to da nisam bio uključen u taj dio, teško mi je govoriti. Znam da jesu, da je bilo primjedbi, da postoji i sad jedno mješovito povjerenstvo Vlade i sindikata gdje se sindikati koji su nezadovoljni javljaju pojedinačno s primjedbama. Sasvim sigurno da u tom velikom poslu koji se odrađivao, a godinama smo čekali da se to napravi, ima grešaka. Ali tu je važno da oni koji na greške ukazuju, i Vlada s druge strane, da se međusobno nađu i da razgovaraju argumentima.

Ono što društvu treba je da se svi zajedno sjednemo, poslodavci, sindikati i Vlada i da vidimo položaj pojedinih društvenih skupina. Koliko nam vrijede profesori, učitelji, koliko nam vrijede policajci, liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici… Ne da se međusobno uspoređujemo koeficijentima, nego gledamo cjelinu. Čini mi se da su u društvu dosta poremećene vrijednosti i pozicioniranje određenih skupina. Ne treba pregovarati interesno, nego vidjeti što našem društvu treba i na koji način se to vrednuje. Znam da to može zvučati utopistički, ali moramo biti u stanju međusobno utvrditi nekakve pozicije tih društvenih skupina, u privatnom sektoru jednako tako. Je li nam doista u interesu da se više isplati imati tri apartmana za najam, negoli raditi u nekoj tvrtki? Jednako tako, pitanje dostupnosti stanovanja. Moj nećak s djevojkom i djetetom plaća više od 600 eura jedan mali stančić na periferiji Zagreba, jedva se snalaze. Tu je Vlada nešto krenula, ali treba puno jače. Plaća treba biti takva da si ljudi mogu priuštiti kredit. Treba razgovarati s bankama, puno je toga u društvu o čemu treba govoriti bez da se netko naljuti ako mu se u lice nešto kaže.

Bit će, dakle, i puno posla za ured koji ćete voditi?

– Da, ali još više za sve koji su dionici. Za vlast i za opoziciju. U pravilu znamo da kad-tad oni iz oporbe dođu na vlast, i obrnuto. Ali važno je da oni razumiju da sustav postoji. Dajte se natječite oko toga tko će u tom sustavu bolje riješiti stvari!

Ekipiranje ureda

Koliko će se mišljenje novog ureda tu uvažavati?

– Treba ga prvo ekipirati, dati mu jaču poziciju u odnosu na ministarstvo i u međusobnoj komunikaciji. Želim vjerovati da hoće. Nemam to opterećenje da moram biti prvi i važan, puno mi je važnije da mogu na neki način uvjeriti sve strane da im je važno da razgovaraju. Ne zauzimajući stranu. Ako dobijem tu razinu uvažavanja, kao i ljudi koji će raditi u uredu, onda se može nešto napraviti. Stekao sam dojam da premijer ima opredjeljenje da se u tom pravcu ide. Možda pragmatično, s jedne strane on je bio dovoljno dugo u EU-u da zna što znači imati takav dijalog sa svima, a na drugoj strani, ako se to korektno odrađuje, i on i Vlada imat će manje posla.

Jeste li o tome razgovarali s premijerom?

– Na moje izričito pitanje očekuje li da ured bude podložan Vladi, i njemu osobno, jer je to Vladin ured, premijer je rekao da se jasno vidi da je podložan u tolikoj mjeri da stvori sve preduvjete, i da međusobno posloži sve dionike da sjede i razgovaraju. Ne može predstojnik ureda utjecati na to kako će pojedini poslodavac ili sindikalist urediti međusobne odnose.

Tko će biti u vašem timu?

– U ovom trenutku mislim da se neće nikoga dovoditi izvana, da se mora tražiti unutar sustava. Ured bi trebao imati dva dijela s po pet ljudi, uz jednu osobu u uredu, predstojnika i zamjenika. Trenutno je troje zaposlenih, znači da ga treba ojačati, ali očito iz strukture unutar državne službe. Ali svakako iz pozicije struke, a ne političke podobnosti. Tako da ljudi znaju da prekoputa imaju stručne ljude koji tako rade jer je to njihov stručni stav.

Dakle, sami ćete birati svoje suradnike?

– Sasvim sigurno da. Zamjenika imenuje Vlada, ne znam još tko će to biti, a na drugoj strani moći ću vjerojatno izabrati među ljudima koji bi željeli tu raditi. Uvjeren sam da se u taj dio Vlada neće miješati. Predsjednik vlade obećao je da oni neće kadrovirati. U životu sam 25 godina bio predsjednik NHS-a, vratio se u Finu kad sam odlučio ne kandidirati se opet, a premijer mi je rekao da ga je motiviralo da konačno ima čovjeka kome to može predložiti, a da ga ne izvlači iz sustava i da mu se to ne zamjera. Nemam što očekivati, političku karijeru graditi mi je kasno, a za to nemam ni volje. Mogao sam to puno ranije kad su ponude bile izdašne. Prihvatio sam se toga jer imam snage i volje, a želio bih da na kraju radnog vijeka mogu reći da smo nešto dodatno posložili za ovu zemlju što je dobro.

A što ako ne krene onako kako očekujete?

– Ako će se ured pokušati gurati na marginu, ako to do te mjere neće ići, ja sam jednako tako slobodan i otići jer ne strepim da na sljedećim izborima neću proći. Tu je moja sloboda izuzetno velika, to je možda moja prednost, a to zna i predsjednik Vlade.