Ambiciozni planovi

Koliko su Brijuni daleko od najavljene renesanse? ‘Nalazimo se u jednom začaranom krugu…’

Ervin Pavleković

Foto: M. RUKAVINA

Foto: M. RUKAVINA

Kad govorimo o investicijama, želim napomenuti da uvijek ima zlih jezika koji će reći da se troši novac nepotrebno i da se to radi zbog nečijeg luksuza, privilegija ili nekakvih mutnih poslova, a to je nešto što nije istina. Naime, nerijetko se javnost obmanjuje s idejom da su svi državni službenici neradnici, lopovi i uhljebi. Iako je istina daleko od toga, zlouporaba položaja svakako treba biti kažnjena, no nije u redu da se stigmatizira cijelo društvo, odnosno cijeli državni sektor zbog pojedinaca



Na mjesto ravnatelja Nacionalnog parka Brijuni još 2017. godine došao je Marno Milotić, nekadašnji znanstveni novak na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a na čelo tog nacionalnog parka došao je nakon bivšeg ravnatelja Sandra Dujmovića te Lorene Žunić koja je kao vršiteljica dužnosti vodila ustanovu nekoliko mjeseci.
Milotić, koji je u trenutku preuzimanje te ustanove bio i njezin najmlađi ravnatelj, a danas je v.d. ravnatelja, neposredno nakon dolaska najavio je promjene i razne investicije, a o trenutnom stanju u NP-u Brijuni, o tome što se promijenilo, o radovima, kao i budućim planovima, Milotić govori za naš list.


Mnogo se toga promijenilo na Brijunima otkad ste došli na mjesto ravnatelja prije četiri godine; što vas je dočekalo i što ste očekivali?


– Zapravo sam očekivao nešto sasvim drukčije. Naime, kada govorimo o parkovima prirode i zaštićenim područjima u svijetu, tada su prva asocijacija na takva zaštićena područja prizori iz američkih filmova s nekim prelijepim prostranstvima prirode, s planinama, slapovima, bogatim starim šumama s ogromnim prastarim stablima, idiličnim prizorima životinjskog svijeta i slično tome. Ne mogu reći da naša zaštićena područja nisu prekrasna; dakako da jesu – idilične prirode i jedinstvena u svijetu – međutim rad i briga o održavanju takvih sustava je izuzetno naporna i teška, a sveprisutne promjene ekosustava na koje ne možemo utjecati frustriraju. Uz to, naša izmišljena i nepotrebna, sveobuhvatna administracija dovodi do onemogućavanja bilo kakve reakcije u potrebnom roku, što rezultira degradacijom takvih sustava.


Marno Milotić


Ono što me je dočekalo bio je upravo takav, zastario sustav koji nije funkcionirao u realnom vremenu i nije se dobro nosio s ciljevima i potrebama modernih ustanova koje upravljaju takvim zaštićenim područjima. Zato smo morali krenuti od temelja, početi ispočetka, restrukturirati sustav i prvenstveno ga digitalizirati. S obzirom na to da sam na samom početku mandata, točnije već treći dan, potpisao ugovor vrijedan 42 milijuna kuna financiran EU sredstvima koji je trebao započeti s prijeko potrebnim obnovama određenih posjetiteljskih infrastruktura, bilo je nužno u najkraćem mogućem roku formirati tim koji će se baviti realizacijom i provedbom najkompleksnijeg projekta u povijesti te ustanove.


Začarani krug


Što je točno bio problem u dosadašnjem sustavu te kako ste formirali tim na projektu i realizirali sam projekt?




– Problem je, rekao bih, nedostatak radne snage općenito, a još više one kvalitetne mlade radne snage s novim idejama, i to najviše zbog nemogućnosti zapošljavanja, no i zbog loših plaća u državnim službama. Tim ljudi na vodećim pozicijama bio je preopterećen obavljanjem svakodnevnih zadataka koje je trebalo modernizirati i digitalizirati kako bi se omogućilo kvalitetnije upravljanje, bolji nadzor te kako bi se ubrzalo određene postupke. S obzirom na rokove vezane za projekt, nužno je bilo formirati tim ljudi koji bi se fokusirao na provedbu projekta i započeo s realizacijama, a u dogovoru s nadležnim Ministarstvom osnovao sam posebnu službu za pripremu i provedbu projekata, pa smo zaposlili nove ljude koji imaju iskustva u području EU projekata.


Naravno, problem kod zapošljavanja toga potrebnog kadra bio je i financijske naravi, odnosno dodatni trošak na plaće, no uspio sam dokazati da će se plaće novozaposlenih financirati i od ovog projekta i od nekih budućih, tako da se cijela ideja vezana za novu službu i zapošljavanje pokazala kao pun pogodak.


Na koji ste način digitalizirali i modernizirali sustav u parku? Što je s vodovodnom i kanalizacijskom infrastrukturom?


– Uložili smo značajna sredstva u digitalizaciju i modernizaciju cijelog sustava, od poboljšanja internetske veze i uvođenja wi-fi veze, nove telefonske centrale, nabave novih LCD televizora u hotelu Neptun, nabave novih računala, uvođenja cjelokupne administracije s e-potpisima, narudžbenicama i ostalom dokumentacijom, izrade novih mrežnih stranica na sedam jezika, uvođenja web trgovine, sve do poboljšanja komunikacije na društvenim mrežama i promjene mail providera. Što se tiče vodovoda i kanalizacije, ti procesi su započeli, potpisani su sporazumi s pulskim gradskim poduzećima, Vodovod i Pragrande, o sanaciji i izgradnji te mrežne infrastrukture. Vodovod Pula je trenutno u fazi projektiranja i izrade dokumentacije za sanaciju mreže, a Pragrande budućeg centralnog kanalizacijskog sustava. Uz pomoć Brijuna, te konzervatorskog odjela u Puli, izrađen je prijedlog pozicije budućeg pročišćivača trećeg stupnja iz kojeg bi mogli vodu dalje koristiti za zalijevanje nekih površina u parku.


Trenutačno je najveći problem elektroenergetska mreža i potrebna investicija od 27 milijuna kuna koju, naravno, naša ustanova ne može financirati, a Ministarstvo financija nam ne dozvoljava podizanje dugoročnih kredita jer bi to utjecalo na povećanje vanjskog duga države. Nalazimo se u jednom začaranom krugu u kojem ne možemo podignuti kredit, a iz tekućeg poslovanja ne možemo financirati ovakvu investiciju, dok infrastruktura i dalje propada. Osim infrastrukture, problem je i s brodovima i trajektima, jer nam primjerice treba novi trajekt, no godišnji nam prihodi nisu dovoljni za pokrivanje takvih troškova, a krediti HBOR-a po niskim kamatnim stopama od samo 0,6 posto opet ne možemo dobiti bez suglasnosti Ministarstva financija.


Sitni interesi


Kad ste govorili o ulaganjima, spomenuli ste hotel Neptun čiju ste kategorizaciju uspjeli podignuti na tri zvjezdice – kako je tekao taj proces?


– Bilo je mukotrpno, a osiguravanje dovoljno novca za bilo koji proces obnove je gotovo nemoguć, rekao bih. Srećom, imali smo podršku nadležnog Ministarstva zaštite okoliša i energetike, odnosno sadašnjeg Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, kao i Ministarstva kulture, no nepotrebna administracija oko detalja usporava i otežava svaku realizaciju. Inicijalna strategija bila je da racionalnijim upravljanjem osiguramo financijski napredak onih odjela koji su već bili profitabilni, kako bi povećanjem prihoda u tim segmentima mogli osigurati ulaganja u one neprofitabilne odjele, a hotel Neptun jedna je takva, profitabilna investicija. Dosad smo, naime, zamijenili dotrajale instalacije i uređaje, započeli smo s uređenjem interijera, uz temeljitu zamjenu svih instalacija. Uz to, obnovljena je i uređena vila Dubravka s pripadajućim okolnim parkom i bazenom. Velike investicije bile su i obnova bivših vojnih građevina, zamjena pojedinih kućanskih aparata, zamjena vozila i uređaja u voznome parku.


Kad govorimo o investicijama, želim napomenuti da uvijek ima zlih jezika koji će reći da se troši novac nepotrebno i da se to radi zbog nečijeg luksuza, privilegija ili nekakvih mutnih poslova, a to je nešto što nije istina. Naime, nerijetko se javnost obmanjuje s idejom da su svi državni službenici neradnici, lopovi i uhljebi. Iako je istina daleko od toga, zlouporaba položaja svakako treba biti kažnjena, no nije u redu da se stigmatizira cijelo društvo, odnosno cijeli državni sektor zbog pojedinaca. Iako se kaže da se za dobrim konjem uvijek praši, ne mogu razumjeti društvo koje uporno sabotira nekoga tko radi dobro, a najčešće zbog sitnih privatnih interesa. Takvo što nikako ne mogu prihvatiti!


Posla itekako ima


Govorimo o puno promjena u relativno kratkom roku; kako su to prihvatili zaposlenici?


– Najčešći problem zastarjelih državnih sustava i ustrojstava je u tome što mnogi ne shvaćaju da bi uopće mogli biti konkurentni na tržištu, potrebno je baviti se samim sustavom te ga mijenjati, potrebno je i koristiti određene alate kako biste opstali u tržišnoj konkurenciji. S obzirom na to da je, nažalost, prosječna starost zaposlenika u ustanovi mojim dolaskom bila oko pedeset i četiri godine, bunt prema promjenama bio je izražen. Međutim, mnogo onih koji nisu mogli prihvatiti promjene su otišli u mirovinu te su zamijenjeni mlađim ljudima koji se mogu nositi sa sadašnjim potrebama. Nove zaposlenike smo obučavali i utrošena su znatna sredstva na njihovo usavršavanje i edukaciju, a otvorili smo i trajne interne pozive za usavršavanja i doškolovanja gdje se zaposlenici mogu javiti te, ako je u interesu ustanove, biti financirani za prekvalifikaciju ili doškolovanje.


Također, dobili smo mogućnost stimulacije i nagrađivanja djelatnika, čime smo podigli plaće zaposlenika na tržišne cijene drugih turističkih radnika u privatnome sektoru te spriječili odljev radne snage. Unatoč tome, zbog promjena na tržištu i zbog nedostatka kvalitetnih radnika, ozbiljni izazovi u organizaciji poslovanja i funkcioniranja i dalje postoje. Duboko sam uvjeren da je većini sadašnjih zaposlenika stalo do boljitka i razvoja naše ustanove, jer tolika količina povijesti, umjetnosti, kulture i prirodne ljepote sažeta u jedno mjesto kao što su Brijuni dovodi do određene razine strahopoštovanja, stoga vjerujem da mnogi ovaj prostor smatraju svojim domom, pa upravo zato žele napokon vidjeti njegov prosperitet nakon dugo godina.


Izgleda kao da ste zapravo sve riješili, koji su planovi?


– Kako sam i prije spomenuo, daleko smo od toga da je sve riješeno, tek sada kad smo stvorili preduvjete da možemo početi ozbiljno raditi, čekaju nas u budućnosti veći projekti nacionalnih i europskih programa. Započeli smo s projektiranjima i izradom dokumentacije za uređenje novog Safari parka, za uređenje starih austrijskih šetnica i pješačkih i biciklističkih staza na Velikom Brijunu, za uređenje Fazanerije, a dogovorena je i suradnja sa zoološkim vrtovima Zagreb, Ljubljana, Plzen, Prag i Beč za razmjenu životinja. Također, započeto je i projektno uređenje hortikulture u luci sv. Mikula na Malom Brijunu, uz potrebu uređenja šetnice, staze i putova te propisnog označavanja cijele te lokacije pločama. Treba doraditi aplikaciju »Brijuni pocket guide« s novim točkama na Velikom Brijunu i posebnim odjelom za vođenja na Mali Brijun, zatim preustrojiti i digitalizirati sustav i način iznajmljivanja elektromobila i bicikala, započeti s projektima uređenja Piska i prostora bivše tvornice Siemens, uređenja pristupnih molova i luke na Velikom i Malom Brijunu, uređenja novog muzeja Paula Kupelwiesera, zamjene postava i uređenja sadašnjeg prirodoslovnog muzeja, zatim s projektima uređenja i kreiranje postava u prostoru kule i venecijanskog kaštela, obnove centralnih građevina, poput zgrade zimskog bazena, Vile Kupelwieser, vile Magnolija, i drugih, a treba krenuti i s osposobljavanjem i uređenjem volonterskog centra. Dakle, posla još itekako ima.


Hoće li Brijuni potom konačno doživjeti nekadašnji sjaj?


– Osobno bih želio da Brijuni dožive neku svoju renesansu, svoju regeneraciju. Oni su prekrasni takvi kakvi jesu – taj spoj prirodnog i povijesnog naslijeđa je ono što ih čini nevjerojatnim i jedinstvenim. Zapravo je mnogo stvari već odavno jako dobro posloženo i razrađeno, a obnovom svih ovih starih zgrada omogućilo bi se da čitava ta raskoš te jedinstvo prirode i kulture postanu vidljivi. Naravno da postoje i dijelovi koji nisu osobito važni u povijesno-kulturnom smislu, a izgubili su svoju namjenu, stoga treba biti pragmatičan te omogućiti micanje i zamjenu postojećih nefunkcionalnih »ruševina« s novim građevinama koje će odgovarati budućim potrebama. Kad govorimo o važnim i manje važnim građevinama, jasno je da vrlo bitna konzervatorska podloga koju treba izgraditi i na temelju koje će se jasno odrediti vrijednost onih koje treba čuvati ili vratiti u prijašnje oblike. Pritom je važno i voditi računa o budućim potrebama parka jer se radi o otoku pa smo limitirani prostorom. Činjenica je i da neke stvari, kao recimo igranje pola, nemaju više neku važnost, stoga je njihovo potpuno oživljavanje gubitak vremena i novaca i u startu je osuđeno na propast. Današnje potrebe posjetitelja su drukčije, pa s obzirom na to treba prepoznati i omogućiti novi sadržaj koji će biti prihvatljiv, no paralelno s time omogućiti i ostvarenje temeljnih ciljeva parka – edukacije i promocije prirodnih vrijednosti.