Najblaže rečeno, strašno je kad jutrom uključite televizor ili uzmete u ruke novine, a tamo izvještaji koji govore o rijekama što se izlijevaju, kiši koja ne staje padati, poplavljenim kućama. Onima koji uz te nabujale vode žive, ljudima koji moraju bježati iz svojih domova, nemjerljivo je, dakako, gore. Jer i kad kiše stanu, ostaje pitanje kad će i hoće li opet. Na terenu vojska, sve državne službe za krizne situacije. Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pravo veli kada kaže da se tu više ne radi o pitanju znanosti. Klima i sve što se s njom događa ušla je u naše živote. Silovito, kako to samo priroda zna.

O svemu tome pričamo s Krešimirom Pandžićem, znanim klimatologom, pročelnikom sekcije za klimu HAZU-a. Razgovaramo dok vani pada kiša i dok se kraja nevolji i ne vidi, taman da razgovor nema otkud drugo krenuti doli od pitanja – što nam se to dogodilo!?

– Baš sam išao prema jugu Hrvatske i podsjetilo me sve jako na svibanj 2014. godine. Nećete vjerovati.

Razrađen sustav

Što je ono bilo u svibnju 2014.!?

– Bila je, ako se sjećate, ogromna poplava na Savi, s ogromnim štetama. Zanimljivo da je riječ o istom mjesecu – svibnju, koji je do sada jako kišovit i nastavlja se na relativno kišovit travanj. Gotovo ista situacija. Dugotrajna sredozemna ciklona, gotovo dva tjedna, vrlo jaka i stabilna, iako ima minimalnih promjena koje su uzrokovane prolaskom jačih sjevernijih ciklona. Zapravo, sredozemna, katkad nazvana đenovska ciklona stručno rečeno je sekundarna ciklona. Ona nastaje na južnom rubu ciklona koje prolaze sjevernije od Alpa na način da hladniji zrak u hladnoj atmosferskoj fronti kao teži te ciklone zastane na Alpama i ne može ih prijeći, nego ih zaobilazi. I onda na Sredozemlju nastaje ‘vakuum’, odnosno niski tlak koji uz poticaj mora počne rotirati. Nastane jaka sredozemna ciklona i, kao što vidimo, može zaista dugo trajati.

Osobno sam radio određena istraživanja gdje sam promatrao oborine na području cijele Hrvatske za razdoblje od 1961. do 1980., kad su bile količine iznad određenog praga, dakle malo veće oborine. Gotovo u 90 posto slučajeva, osobito u južnom i priobalnom području, uzrok tih većih količina oborina bila je sredozemna ili đenovska ciklona koja može trajati tjedan-dva i s izdašnim oborinama. To se trenutno nama dogodilo.

Otud kiša. Zašto poplave?

– Što se tiče poplava, one su posljedica dugotrajnijih oborina. Znači bitno je naglasiti da se tlo već zasitilo dobrim dijelom i tijekom travnja i ova oborina nije imala gdje ići nego u vodotok, a onda je došlo do poplava.

Sve to zvuči kao da od svega toga nema obrane. Zvuči kao da smo poprilično bespomoćni kad se dogode i tolika kiša i poplave.

– Ne samo mi. Dogodilo se prije nekoliko godina, tijekom ljeta, i u Njemačkoj, u zapadnoj Europi, gdje imaju zaista razrađen i sustav meteorologije i civilnu zaštitu. Na osnovu mog osobnog iskustva u radu Državnog hidrometeorološkog zavoda i u njegovu menadžmentu, iskustva suradnje između bitnih institucija za tu temu – Civilna zaštita, Hrvatske vode, DHMZ, Crveni križ, HGSS – smatram da je krajem 1990-ih uspostavljena izvrsna suradnja na načelima Europske unije. Napravljeni su i odgovarajući modeli za prognozu vremena zahvaljujući europskim institucijama kao što je Europski centar za srednjoročne prognoze vremena, koji zaista ima najbolje prognoze vremena na svijetu. Nisu savršene zato što je takva priroda procesa. Dakle, sve se radi najbolje, a ipak u nekim situacijama prognoze zakažu. No, nije se to dogodilo u ovom slučaju. Čak i kad su prognoze dobre, možda infrastruktura nije apsolutno spremna. Ali to možda neće nikad ni biti. To je jedno.

Crvene zone

Drugo, imamo na primjer hidroelektrane. To su vrlo ozbiljni objekti i gotovo se nikad nije dogodila neka veća havarija zato što je tome pristupljeno najozbiljnije. Ne znam koliko vam je poznato, na branama postoje seizmografi, uređaji za praćenje vibracija tla, pa geodetski uređaji za praćenje pomicanja tla i brane, vrlo sofisticirani uređaji i predviđanje, tako da vrlo rijetko dođe do havarije. Znači, može se, ali to zahtijeva strašno velika ulaganja.

Možda bi se moglo raditi na tome da se naprave crvene zone i da se onda izbjegnu poplave.

Crvene zone!?

– Da, na temelju podataka o nepogodama. Bitna je, naime, izloženost, odnosno da se ne izložite nepogodi. Recimo, ako ne znam koliko velika oborina pada na Lonjsko polje, ona nije opasna jer tamo nema što ugroziti. Može se, ali to košta i traži vremena.

Pričamo o izloženosti, a s druge strane uvijek su na udaru tih nevolja s vodom i rijekama ista neka područja poput Banije, Karlovca, Kostajnice…

– Koliko sam upoznat, ne u detalje, ali znam da se radi na projektima i u Hrvatskoj Kostajnici, Karlovcu, Sisku, Petrinji. Dijelom sam i sudjelovao u pripremi europskih projekata koji su u realizaciji i ima zanimljiva priča u vezi s time. Prema međunarodnom propisu za EU vi ne možete graditi nasip samo na hrvatskoj strani, jer bi na taj način još više ugrozili susjede. Pa nam nekada treba koordinacije.

Slušam ministra Božinovića kako em konstatira kako su prije 100 godina ljudi očito s razlogom gradili kuće na uzvisinama, a onda reče i to da pitanje klime i njezinih promjena više očito nije samo pitanje znanosti. Možda je sad stvarno došlo vrijeme da shvatimo kako nam je živjeti drukčije, pa makar bilo i na štetu našeg komoditeta.

– Vrlo je teško lokalno govoriti da je sve posljedica globalnog zatopljenja, međutim primijećeno je globalno da su elementarne nepogode, kao što su jake oborine, jaki vjetrovi, jake suše, toplinski valovi, pa čak i hladni, sve češći i jači u odnosu na prethodne. Atmosfera se, u mnogim aspektima, nije bitnije promijenila, ali neki procesi jesu, kao na primjer isparavanje. Zbog porasta temperature došlo je do porasta količine vlage u zraku, a to na neki način stimulativno djeluje na jačanje olujnih oblaka, jer ima više vlage i tako tzv. hidrostatičke nestabilnosti atmosfere. Recimo, iako primjerice suhi zrak nije nestabilan, ako se u njemu nađe određena količina vlage, on postaje hidrostatički nestabilan i dolazi do stvaranja grmljavinskog nevremena koje se možda ne bi razvilo da nije bilo te dodatne vlage. Mogli bismo, dakle, reći da procesi postoje otprije, ali su jače izraženi, zbog više vlage i energije u zraku. A energija je toplina, koja se inače pretvara u mehaničku energiju, znači vjetar. Onda se vjetar opet pretvara u toplinsku pomoću trenja. Atmosfera se inače ‘bori’ da ostane u ravnoteži, pa bismo mogli reći da se ona dodatno grije da bi se jače hladila, a da bi ostala u energetskoj ravnoteži. Sve po Planckovom zakonu zračenja, koji ovisi jako o temperaturi tijela koje zrači, u našem slučaju to je površina Zemlje i atmosfera. I stvarno se više hladi da bi kompenzirala tu toplinu koju zadržavaju staklenički plinovi koji nastaju sagorijevanjem fosilnih goriva industrije i energetike, i to se pripisuje čovjeku.

I minus i plus

Eto nas do globalnog zatopljenja.

– Svjetska meteorološka organizacija napravila je studiju, osobno sam sudjelovao u njezinom hrvatskom dijelu, gdje su na cijeloj zemaljskoj kugli promatrane dekade od 1951. godine naovamo. U većini zemalja ustanovljen je porast broja toplinskih valova. Porasla je maksimalna temperatura, smanjio se broj ekstremno hladnih dana, a povećao broj ekstremno toplih. Također je na količinama oborina primijećeno da su intenzivnije, na globalnoj skali. To je posljedica povećanja vlage u zraku koja nastaje zbog povećanja temperature, a da bi se ta vlaga vratila, moraju se stvoriti velike količine oborina. Nepovoljno je što se te količine oborina izlučuju u kraćem vremenu, pa su onda i suše dugotrajnije.

Ne daje to sve na dobro, reklo bi se.

– Na neki način daje prema lošem, iako sigurno ima i dobrih stvari. Tu je, kada gledamo na prvu, na primjer produljenje vegetacijskog razdoblja. Mogle bi se uzgajati neke biljke koje se prije nisu mogle uzgajati.

Maslina u Zagorju?

– Na nekim bregovima bi i ostale jer su manje hladnoće zimi pa se neće smrznuti. A ima i više topline kad gledamo južnu stranu bregova. Općenito, na bregovima je povoljnije za usjeve i voćnjake nego u kotlinama i dolinama gdje se pojavljuju mrazišta.

»Kontrola« promjena

Ništa se tu neće dogoditi preko noći, pa ni klimatska nevolja, nas dvojice neće ni biti za sto godina. Moj je dojam da je tu i najveći problem, da ljudi odbijaju promijeniti sebe računajući da će njih nevolja mimoići.

– Osnovana su određena međunarodna tijela, Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC – Intergovernmental Panel on Climate Change) On je osnovan 1988. godine, i to je značajno tijelo UN-a. To je tijelo koje se sastoji od kontakt-osoba zemalja članica, osobno sam desetak godina bio kontakt-osoba i vrlo pozitivni su dojmovi. Ono se financira dijelom sredstvima UN-a, dijelom putem Svjetske meteorološke organizacije, članarine zemalja nema, već ima dobrovoljnih priloga. Pazi se da se ne uzimaju novci od bilo koga kako bi se izbjegao sukob interesa, bilo kakav utjecaj na rezultate. A zadatak tog tijela je priprema izvješća o stanju klime i klimatske projekcije za budućnost. Izrađeni su složeni klimatski modeli kojima se pokušava vidjeti što će biti dalje ako čovjek ne bi ništa poduzimao u vezi s očiglednim ljudskim djelovanjem na klimu. Tri su radne grupe IPCC-a, jedna za znanstvenu ocjenu klime, druga za adaptaciju ili prilagodbu na klimatske promjene, treća za ublažavanje, odnosno smanjenje ispuštanja (emisije) stakleničkih plinova u atmosferu. Do sada je izdano šest izvješća i najkompleksnije je ovo zadnje. U njemu se razmatra što dalje. Čuli ste za Kyoto protokol. On se pokazao nedovoljnim, pa je u Parizu 2015. potpisan Pariški sporazum o ublažavanju klime na način da se ograniči porast globalnog zatopljenja na 1,5 do 2 Celzijeva stupnja do kraja 21. stoljeća. Na taj način bi se riješio problem globalnog klimatskog zatopljenja.

Najrazvijenije svjetske zemlje – SAD, Europa, Kina, Rusija, Indija, arapske zemlje – vrlo su konstruktivne što se tiče ovog problema klime. Prema Pariškom sporazumu gotovo da bismo mogli reći da postoji plan kako izvršiti ublažavanje klime da se ne ide dalje od zatopljenja od 1,5 stupnjeva. Trebalo bi do sredine ovog stoljeća, što će Europa, pretpostavljam, učiniti, smanjiti upotrebu fosilnog goriva do razine 20-ak posto sadašnje potrošnje. Povoljno je pritom što šume i vegetacija mogu apsorbirati nekih 20-ak posto stakleničkih plinova, uključujući i oceane koji također pohranjuju dio stakleničkih plinova, pa mogu još uvijek opstati u opticaju fosilna goriva u navedenoj ograničenoj količini. Naravno, velika je razlika između njih, tako da je prvo da se proba riješiti ugljen, zatim nafta, a ostao bi plin kao poželjno gorivo. Ostalo bi bili obnovljivi izvori, eventualno još nuklearna goriva te razni prirodni izvori.

A što je nama činiti?

– Hrvatska se potpuno usuglašava s trendom Europske unije.

Preformulirat ću, što je ovom malom čovjeku raditi da se klima spasi?

– Ako se riješi energetika, ako se riješi promet, nema što čovjek nego biti podrška. Jer, ako ljudi rješenja neće prihvatiti, nema od toga ništa. Možda valja djelovati u smislu edukacije, a ponešto, dakako, možemo i sami, ako ništa – recikliranje otpada, paziti šume, više zelene gradnje…

Ima rješenja

Pričamo u trenutku dok kiša i dalje nemilice topi dobar dio Hrvatske. Kad će i kako će završiti ovo što nalikuje na 2014. godinu.

– Kao što smo već rekli, ta vlaga koja ode u atmosferu, ona se mora na neki način vratiti da ne dođe do velikog poremećaja u ravnoteži kruženja vode u prirodi. Međutim, nepovoljno je što se to izlučivanje oborina koncentriralo na kraće vrijeme, pljuskovite oborine sve su jače i onda se pojavljuju bujične poplave. Bilo ih je u ravnici, bilo ih je na Jadranu, sve su češće te poplave u nas, da ne spominjemo ono što se dogodilo prije nekoliko godina u Njemačkoj. Gotovo da se nemoguće braniti i teško ih je predvidjeti. Iako, naravno, treba biti optimist i sagledati sve mogućnosti. Ne znam koliko ljudi zna da postoje retencije, čak u Zagrebu, nekoliko retencija na potocima sa Sljemena, da se zadrži barem glavni val vode, da se ne ugroze kanalizacije u gradu.

Što se tiče prirodnog ciklusa, ja se ne sjećam nakon 2014. da je toliko dugo bilo razdoblje s oborinama gdje je djelovala sredozemna ciklona. Postoje situacije u atmosferi kada postoji tzv. ‘bloking’, kada se na jednom mjestu zadržava ili jaka ciklona ili jaka anticiklona. Naravno, to je uvjetovano makroatmosferskim strujanjima. Nijemci imaju zgodan izraz Großwetterlage. To u meteorologiji znači veće skale od sinoptičkih razmjera koje su nekoliko tisuća kilometara. U osobnom istraživanju, a dio je to i mog doktorata, primijetio sam ako taj Großwetterlage daje visoki tlak, recimo na pola Europe, sjeverno, onda je južnije niži tlak. A taj niži tlak rezultira u duljem razdoblju s većim količinama oborina od prosječnih. U našem slučaju imamo i smjer vjetra iz južnih kvadranata koji ima uzlaznu komponentu na Dinaridima. Pa kad je riječ o sredozemnoj cikloni onda su najizraženije oborine na navjetrini Dinarida. Sad bismo mogli reći da se dogodila baš takva jedna situacija.

Niste pesimist!?

– Ne, ne. Optimizam je osnova normalne egzistencije čovječanstva. Ali i može se doskočiti svemu. Čuli ste da Venecija ima poplave mora koje su dijelom vezane i za vrijeme. Sličan problem ima i Sant Petersburg. Oni kuće grade tako da prizemni dio dignu dva, tri metra od visine mora koje povremeno plavi, i oni nemaju problem. Jednostavno su se odrekli tog dijela. I baš mislim da bi možda Obrovac trebao barem djelomice posegnuti i za takvim rješenjem. Ako boljeg nema.

Jednom klimatolog, uvijek klimatolog

Nema dugo da ste otišli u mirovinu. Mijenja li umirovljenički status pogled na vremenske prilike ili je sve po onoj »jednom klimatolog, uvijek klimatolog«?

– Naravno, to vam je kao u nogometu. Ako ste se stvarno željeli time baviti, kao što u mom slučaju jest, uvijek ste klimatolog. Piše se za publikacije, surađuje s fakultetima, radi se.

Tornada su već stigla, samo ih zovemo pijavice

Navodno nas čekaju i domaće inačice tornada, onog što je bilo do sada rezervirano za igrane filmove i američko tlo.

– Već je to nastupilo. Pokazuju to motrenja koja nisu posve službena, ona od »običnih« ljudi, recimo to tako. U Engleskoj su čak sklapani i ugovori s ljudima da snimaju pojave pijavice i tornada. I u Hrvatskoj taj poziv postoji na internetskoj stranici DHMZ-a. Inače, dva su naziva za sličan pojam. Pijavica je vrtlog koji nastaje iz olujnog oblaka, ne zna se točno mehanizam, traje nekoliko desetaka minuta i vrlo je razoran. Međutim, dimenzije tog vrtloga nisu toliko markantne, nekoliko desetaka metara, i brzo prestane. Međutim, osobito u velikim ravnicama SAD-a, gdje dolazi do »sudara« dvije različite zračne mase, tople i vrlo vlažne, koja dolazi s juga iz smjera Meksičkog zaljeva, te suhe i razmjerno hladne sa sjevera. Tako da na tim atmosferskim frontama nastaju vrtlozi slični pijavici, ali znatno većih dimenzija, nekoliko stotina metara, koji mogu trajati nekoliko sati. Razorna moć je velika, pa je termin tornado bio rezerviran za SAD.

Pijavice mogu biti kopnene i one na moru. Bilo ih je u Zagrebu, Petrinji, na moru su sve češće. Dakle, primijećene su i u Hrvatskoj iako intenzitet, nasreću, nije toliki da bismo to mogli nazvati tornado. Makar, postoji tendencija jačanja i žestine, pa i čestine pijavica. Katkad ih je, izgleda sve češće, opravdano nazvati »tornado« i izvan SAD-a zbog obilježja, primjer u Češkoj otprije nekoliko godina.