XXi Jinping 23. listopada 2022. potvrđen je za glavnog tajnika Komunističke partije Kine i to na rijetki treći mandat. Tim se činom jasno odustalo od tradicionalnih dobnih ograničenja i ograničenja mandata te je novi Središnji odbor odlučio 69-godišnjem Jinpingu dati još pet godina povjerenja. Toj je odluci prethodio Nacionalni kongres Komunističke partije Kine koji se održava svakih pet godina i tijekom kojeg je izmijenjen stranački ustav kako bi dublje održavao Xijevu ideologiju i potvrdio njegovu vodeću ulogu. Tako je Xi Jinping ušao u povijest kao najmoćniji moderni kineski vladar poslije Maoa.

O prošlotjednom, u svakom smislu povijesnom Kongresu Komunističke partije Kine te o poziciji Kine danas u svjetskom geopolitičkom i ekonomsku loncu, ali i unutrašnjoj situaciji azijskog diva, razgovarali smo s posebnom izvjestiteljicom ljubljanskog Dela za Aziju, novinarkom Zoranom Baković, profesorom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Kristijanom Kotarskim te političkim analitičarom Branimirom Vidmarovićem.

Planetarni događaj

Vidmarović je Kongres okarakterizirao kao planetarni događaj.

– Kina je postala druga po redu velesila u svijetu, bez obzira što nema klasična obilježja velesila Hladnog rata. SAD jedino u Kini vidi strahovitu egzistencijalnu konkurenciju. Događaj na kojem se postavlja čitav kineski politički vrh uistinu je planetarni događaj. Politički program i smjer koji su elite na Kongresu postavile definirat će ne samo razvojnu putanju Kine, već i intenzitet njezinog angažmana u svijetu, a samim time oblikovati daljnji američki odgovor na razvoj Kine, što će neminovno imati reperkusije za čitav svijet, kaže Branimir Vidmarović. Kina je, zanimljivo, već sada centralni dio globalnih izazova koji su navedeni u novoj Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a. Jinping je, probijanjem kroz ograničenje mandata na deset godina na ovogodišnjem Kongresu, maknuo na stranu začetke institucionalizacije koji su za Kinu bili vrlo bitni, prije svega zato što više ne znamo kako će se dalje odvijati smjena političkih moćnika, odnosno kako će se u budućnosti uspostavljati mehanizmi kakvog-takvog nadzora koji su u Kini postojali, a koji su ograničavali preveliku koncentraciju vlasti, apsolutizam i kulturnu revoluciju.

– To je bilo bitno za Kinu zbog unutarnjih, ali i vanjskih poslova jer je Europska unija prihvatila Kinu onakvu kakva ona jest, odnosno zemlju bez demokratskih izbora, bez ljudskih prava i to zato jer je imala sustav koji je davao određenu predvidljivost i racionalnost i koji je bio prihvaćen kao zajam za partnerske odnose. S činom ukidanja spomenute institucionalizacije, maknuta je i svaka mogućnost predviđanja u kojem smjeru će Kina ići dalje. Jinping je od samoga početka krenuo u borbu protiv korupcije, što je bilo i zahtjevano od strane kineskog društva koje je u nju duboko zapelo i koje je htjelo da se pojavi lider koji će krenuti u borbu s korupcijom. Ta je borba bila visokopolitizirana jer se on ustvari obračunavao sa svim frakcijama koje mu nisu odgovarale, napose frakcijama koje predstavljaju veliki kapital i velike korporacije, i to onoga trenutka kada su se iste počele oglašavati i javljati kao subjekt koji ima pravo komentirati državne politike, odnosno politiku Komunističke partije. Ono što vidimo u podnesenom izvješću na Kongresu je da je daleko manje spominjao reforme, kako je to ranije običavao. Umjesto reformi, riječ koja se najčešće mogla čuti bila je sigurnost, analizira Zorana Baković, dodajući kako je kineski vladar ozračje u kojem se svijet našao označio kao turbulentno i rizično te je naložio da se cijela partija, a onda i društvo, pripremi za bure i oluje.

Tajvansko pitanje

Na ranijim se kongresima moglo čuti kako je pred Kinom razdoblje mira, stabilnosti i razvoja, dok je ovaj Kongres specifičan jer je jasno naglašeno kako slijedi vrijeme velikih turbulencija.

– Paralelno s tim naglasio je da će ‘Tajvansko pitanje’ riješiti kineski narod i Partija te da se u to nitko nema pravo miješati. Uz to, jasno je dao do znanja da se Kina neće odreći prava da to pitanje riješi oružjem. Riječ je, dakle, o prijetnji koja još uvijek ne znači da smo na pragu oružanog sukoba, a ako do njega dođe, u nj će se uključiti SAD i Japan, ali i Australija i Indija. Ponavljam, to ne znači da smo na pragu oružanog sukoba, ali je jasno dano na znanje da se Kina na to priprema jer je Xi, u izvješću, snažno naglasio da se vojska mora ubrzano pripremati za ‘regionalni rat’. Vrlo je konkretno postavio cijelu situaciju – vojska mora biti spremna biti pobjednica u bilo kojem regionalnom ratu, kaže Baković. Ujedinjenje s Tajvanom, tvrdi Vidmarović, najvažniji je nacionalni cilj Kine. Situacija je za Peking iznimno teška jer svake godine Tajvanci stječu sve više vlastite tajvanske samosvijesti te većinski priželjkuju status quo.

– Prošli pokušaji ujedinjena kroz kulturne i ekonomske veze su većinom propali, a svi vodeći svjetski eksperti za Kinu se slažu da Peking danas nema koherentnu strategiju za ujedinjenje s Otokom. Svoju politiku prema Tajvanu Peking regulira Zakonom o suzbijanju odcjepljenja iz 2005. Zakon većinom govori o mirnim politikama i tek na kraju spominje dva slučaja primjene vojne sile: a) ako se iscrpe sva sredstva ujedinjenja sa otokom i b) ako separatističke snage postanu toliko snažne da proglase de jure neovisnost otoka. Prebacivanje problematike ujedinjenja s Tajvanom u pravno polje je svojevrsna kočnica i sigurnosni mehanizam od utjecaja kineskih nacionalista u vladi i tvrdokornih predstavnika vojnih elita koje su u prošlosti, tijekom mandata Jiang Zemina, isprovocirale kinesku vladu na Treću tajvansku krizu 1996., tvrdi Vidmarović, potvrdivši tezu Zorane Baković da bi, u slučaju vojne intervencije, došlo do direktnog okršaja između dvije nuklearne sile, odnosno Kine i SAD-a, uz vjerojatnu intervenciju Japana.

– U takvom slučaju ne bismo smjeli smetnuti s uma niti nuklearnu i balistički naoružanu Sjevernu Koreju, čija bi reakcija, u tom scenariju, bila vrlo nepredvidljiva, a svjetske posljedice bile bi katastrofalne jer Azija predstavlja 41 posto globalnog pomorskog prijevoza, a tajvanska tvornica čipova TSMC proizvodi više od polovine svih mikročipova. Tako bi obustava prijevoza i slučajna ili namjerna havarija na pogodnima TSMC-a bacila svijet u najgoru recesiju, tvrdi Vidmarović.

Kada je riječ o kinesko-japanskim odnosima, radi se o spletu povijesnih, teritorijalnih, političkih i sigurnosnih problema. Povijest se odnosi na kinesko-japanske ratove, posebno na događaje Drugog kinesko-japanskog rata kao što je čuveni Nanjingski masakr 1937.

Odnos s Japanom

– Tada je Japanska carska vojska brutalno masakrirala i silovala civilno stanovništvo. Kineske, ali i korejske žene bile su prisiljene biti seksualnim sluškinjama japanskim vojnicima. Osim toga, Japan je duže vrijeme okupirao Tajvan. Kina još uvijek inzistira da se Japan nije propisno pokajao za ratnu prošlost, iako su japanski dužnosnici u više navrata koristili razne izraze i gradacije sažaljenja za učinjeno. Kinu posebno iritira što japanski visoki dužnosnici i premijeri još uvijek posjećuju šintoistički hram Yasukuni gdje se u Knjizi duša navode imena 1068 ratnih zločinaca od kojih su 14 bili osuđeni na Međunarodnom vojnom sudu za Daleki istok.Teritorijalni sporovi se odnose na otočje Senkaku (kin. Diaoyu) – niz malih grebena u Istočnom kineskom moru. To je područje bogato plinom, a suverenitet nad otočjem automatski mijenja pomorske granice i ekskluzivnu ekonomsku zonu. Politički i sigurnosni problemi se odnose na razvoj utjecaja i vojne moći u Kini. Japan ne vjeruje da je kineski razvoj miroljubive naravi. Tokyo strahuje da Kina želi postati punopravni hegemon u Istočnoj Aziji i promijeniti ravnotežu moći u regiji. Teorija »kineske prijetnje« ponekad – a ustvari sve češće – dovodi do diskusija o potrebi revidiranja japanskog ustava, kako bi Japan vratio pravo na posjedovanje prave vojske koja nije ograničena na samoobranu i mirovne operacije. U tom kontekstu spominje se i posjedovanje nuklearnog oružja – ubijeni premijer Abe Shinzo u nekoliko je navrata spominjao da posjedovanje malog taktičkog nuklearnog oružja ne proturječi ustavu. Danas svaki deseti Japanac smatra da bi Japan trebao imati svoj nuklearni program, a uznemireni su i sigurnosnim vezama između Sjeverne Koreje i Kine. Iako Kina ne pomaže Sjevernoj Koreji više od minimuma koji osigurava da tamošnje društvo i režim ne kolabiraju, Japan vidi u tom savezu veliku prijetnju za sebe, pogotovo zato što je Pyongyang u zadnjih 5 godina testirao dva balistička projektila koja su preletjela preko Japana, objašnjava Vidmarović. Osim spomenutih, tu su i druga politička pitanja poput želje Japana da, kroz reformu Vijeća sigurnosti UN-a, postane njegov stalni član, a Kina se tome protivi, gledajući na Japan kao na sigurnosni problem zbog njegovog sigurnosnog saveza sa SAD-om. Japan je, ističe Vidmarović, dio američkog nuklearnog kišobrana te baza moćne 7. flote koja je stacionirana u Yokosuki.

– Ta je flota ključan instrument američke strategije odvraćanja kineske invazije na Tajvan. Osim toga, Peking je uznemiren činjenicom da je postupnom evolucijom i nadopunama američko-japanskog sigurnosnog sporazuma Japan proširio područje djelovanja svojih obrambenih snaga na »područja pokraj Japana«, što Peking vidi kao očiglednu namjeru Japana da intervenira u slučaju konflikta oko Tajvana, pojašnjava Vidmarović.

Profesor Kristijan Kotarski tvrdi kako se sve više ide u smjeru kontroliranja kineske dijaspore te jača nepovjerenje prema toj zajednici jer dio nje, ustvari, čini produženu ruku kineske Komunističke partije.

Kontroliranje dijaspore

– Kineska dijaspora u SAD-u predstavlja određeni rizik i prijetnju jer postoji sumnja da bi ona pojedine informacije, znanja i tehnologije, kroz proces špijunaže, isporučila Kini. Ne smije se smetnuti s uma da su svi Kinezi obvezni surađivati ako dobiju nalog Agencije za sigurnost. Suradnja se ne smije odbiti jer u protivnom gubite kinesko državljanstvo ili ćete, po slijetanju, biti uhićeni i procesuirani po određenim točkama. SAD tako u toj dijaspori vidi sve veću prijetnju i to će usporiti protok informacija, ideja i sam tehnološki razvoj. Ne postoji više onaj svijet od prije deset ili dvadeset godina u kojem ste mislili kako ne postoji velika opasnost ukoliko istraživački timovi rade zajednički na nekom projektu. Sigurnost, kao takva, nije bila u fokusu i niste imali naznake otvorenog sukoba dvije vodeće svjetske sile. Danas je to drugačije. Ako je ranije ključni kriterij bio ekonomska efikasnost, što niži troškovi i što veća proizvodnja, sada je to, nakon pandemije COVID-19 i u doba rata, sigurnost i otpornost na određene šokove (kao što je nestanak materijala). Sve navedeno dovodi do toga da imamo sve više sukoba, naglašava Kotarski. Jednostavno rečeno, međunarodna suradnja, brza razmjena ideja i miješani timovi, odnosno znakovi globalizacije padaju u drugi plan, a u prvi dolaze prijetnje, sigurnost te sukobi između velikih sila. Strah od Kine, tvrdi Kotarski, dodatno je pojačan činjenicom kako ona više nije mala autokracija poput Sjeverne Koreje. Kina je država koja naprosto sve više pokušava diktirati globalna pravila igre i to sve od svojevrsne prekretnice koja se dogodila, kaže Vidmarović, 2001. godine.

Globalni igrač

Tada se Kina pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. U tim je trenucima bila šesta po veličini ekonomija, po veličini BDP-a. U svega deset godina popela se na drugo mjesto, ostavivši iza sebe divove poput Japana i Njemačke, a tijekom idućeg desetljeća predstavila je infrastrukturni investicijski projekt »Pojas i put« te prvi put u povijesti izašla van okvira regije i postala globalni ekonomski igrač.

– U kratkih dvadesetak godina od ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju, Kina je prošla tranziciju od niskokvalitetnog proizvođača s jeftinom radnom snagom do izvoznika i proizvođača visokotehnoloških proizvoda, električnih vozila i baterija, solarnih panela itd. Kina je postala strahovito važan partner za zemlje u razvoju, posebno u Africi. Kombinacija jeftinih zajmova i velike građevinske i inženjerske moći, pozicionirala je Kinu kao silu Globalnog juga, iako je napredak stigao pod cijenu sve glasnijih primjedbi Zapada na prirodu tog ulaganja i dugove. Kina se također popela na sam vrh svjetskih inovacija i patenata. Suvremena Kina je zemlja koja prije svega želi postići visokotehnološku autonomiju i osigurati daljnji razvoj standarda i komfora svojih građana. Ona nema ambicija postati globalni hegemon ili klasična hladnoratovska velesila koja će imati svoje satelite i sfere utjecaja, ali njeni ciljevi stvaraju globalne poremećaje u odnosima moći, prije svega u očima Washingtona. Kina danas u očima Zapada prije svega predstavlja opasnu alternativu, kako političku tako i ekonomsku. Politički, ekonomski i razvojni model koji kreira snažne ekonomske i političke veze između Kine i drugih zemalja, a pri tome ne promovira režimske i ideološke promjene. To osnažuje režime i društva koja nisu dio zapadne liberalne demokracije, pa samim time stvara velike probleme SAD-u koji nastoji širiti krug svojih vrijednosti, ističe Vidmarović, dodajući kako dvadeset godina strelovitog tehnološkog i inovacijskog razvoja Kine pokazuje da je moguće kombinirati mehanizme slobodnog tržišta, kapitalizam te marksističku ideologiju i plansku ekonomiju, sve to bez demokracije a to, za stare elite u SAD-u, predstavlja strahovitu distorziju čitavog njihovog iskustva i svjetonazora.

Test za EU

Kina, prepričava Baković, nakon Kongresa ostaje relativno otvorena prema inozemstvu, ali je dala do znanja da će ta otvorenost biti pod njezinim uvjetima.

– Poziva, prije svega, Europsku uniju kao jednu od njenih najvećih trgovinskih partnera, da bude pragmatična, da ne ulazi u alijansu s Amerikom te da nastavi suradnju s Kinom. Ni u jednom trenutku na Kongresu Xi nije obećao ono na čemu EU inzistira cijelo vrijeme, a to su reforme koje se odnose na državni sektor koji treba biti transparentniji nego što to jest. Istovremeno, počinju se događati određeni raskoli između Njemačke, Francuske i drugih velikih industrijskih sila EU-a, jer su njemačke korporacije uložile protest njemačkoj vladi, uz napomenu da ne mogu izdržati odvajanje od kineskog tržišta u ovome trenutku. Osim toga, korporacije su pozvale Vladu da ‘spusti loptu’ i smanje kritiku prema Kini u smjeru ljudskih prava, genocida, logora i tako dalje. Rezultat toga je da Scholz idući tjedan vodi izaslanstvo velikih njemačkih gospodarstvenika u Kinu, što se ne slaže s općim ozračjem koje trenutno vlada u odnosima između EU-a i Kine, kaže Zorana Baković, koja misli da Kina trenutno testira je li SAD u stanju biti u ratnom sukobu s dvije velesile kao što su Rusija i Kina, jer je Amerika involvirana u rat pomažući Ukrajinu te, s druge strane – može li se EU u istom trenutku boriti sa svoje dvije ovisnosti – onoj o ruskom energentima i kineskom tržištu.

– Tu je nad nama veliki test koji je puno teži kada se radi o kineskom tržištu nego ruskim energentima. Europa će naći plin na drugoj strani, inovacijama će doći do novih izvora energije ili će se, ako išta, vratiti nuklearnoj energiji. No postavlja se pitanje – što će zamijeniti kinesko tržište? Ne vidi se puno alternative i vrlo je važna Xiova poruka koja kaže da će Kina određivati kakve će odnose imati s EU. Čeka nas, dakle, veliki izazov jer je EU trenutno najmanje potrebno da Kina bude ta koja će razbiti jedinstvo koje se postiglo u trenutku kada se Unija pokazala zavidno jedinstvenoj prema Rusiji glede agresije na Ukrajinu, tvrdi Baković.

Ne vjeruju Rusima

Kada govorimo o kinesko-ruskim odnosima, oni su vrlo složeni. Postoji jedna teorija, spominje Baković, koja tvrdi da će Kina, prije Tajlanda, ići u povrat dalekoistočnih teritorija koji su sada unutar ruskih granica, a koje im je svojedobno oduzelo Rusko carstvo, a poslije i Staljin.

– Ne smije se smetnuti s uma da Kinezi Mandžuriju i dalje smatraju svojim teritorijem i čekaju trenutak kada će se ona vratiti unutar kineskih granica. Kinesko-ruski odnosi nisu bez mrlja, složeni su i imaju dugu povijest. Zbog toga Kina nikada nije vjerovala niti SSSR-u niti Rusiji, pa tako ni Mao nije vjerovao Staljinu niti blizu onoliko koliko se mislilo, s obzirom na to da je Kina nerijetko kopirala obrasce SSSR-a. Ono što se uvijek vidjelo jest to da kinesko rukovodstvo vrlo teško čita Putina. Nije im bilo drago kada je predsjednik Rusije, prilikom svog dolaska na vlast, dao naznake da će, u najmanju ruku, obnavljati sferu utjecaja bivšeg Sovjetskog saveza, a možda i čitav imperij. To ne samo da se Kinezima ne sviđa, već to neće niti dozvoliti. Kinesko rukovodstvo nikada nije priznalo odcjepljenje Abhazije i Južne Osetije jer je svetinja kineske vanjske politike ne uplitati se u državni suverenitet i ne doticati se teritorijalnog integriteta niti jedne države, ma kako god ona nastala. Kina, do dana današnjeg, nije priznala aneksiju Krima, ali također ne želi da Putin iz rata izađe kao gubitnik jer jedan od elemenata rusko-ukrajinske krize je i rat protiv NATO-a, u kojem Kina vidi svoj dio kolača. Ona nije sretna što NATO postoji, a još je manje sretna kada se NATO širi prema istoku te što ima prste na Bliskom istoku. U tom kontekstu Kina s Rusijom ima zajednički jezik i koristi čitavu ukrajinsku krizu da bi NATO-u i Americi poslala poruku da ne smije takvu velesilu stjerati u kut. Kina ne opravdava agresiju, ali i dalje tvrdi da se velesilu poput Rusije, a još više Kine, ne smije stjerati u kut, analizira Zorana Baković. Uz to napominje kako je Kina itekako svjesna da je ovo prvi put u povijesti da je Rusija ispala mlađi brat u njihovom odnosu. Rusija je uvijek bila dominantna jer Kina nije veliki osvajač.

– Da nije imala Džingis-kana i Mongole unutar Carstva, da nije imala Mandžure, Kina ništa ne bi osvojila. Ona se razvijala jer je ogromna i mnogoljudna, a danas je na svjetsku pozornicu izašla kao jedina velesila o kojoj može ovisiti hoće li Rusija biti poražena ili ne. Kina je jedina na koju Putin još gleda i na čije riječi obraća pozornost. Tu poziciju ona neće lako pustiti, sve dok ne ispregovara svoj status glede Tajvana, a u odnosu na SAD i Europu. Dokle god to ne ispregovara, Kina će podržavati Rusiju.

Problem Hong Konga

Osim navedenih problema, Vidmarović podsjeća i na pravni problem Hong Konga.

– Godine 2019. uprava Hong Konga je predstavila zakon o izručenju kojim bi Hong Kong stekao pravo izručivanja u zemlje s kojima nema formalnih bilateralnih sporazuma – uključujući Tajvan i kopnenu Kinu. To je potaknulo dio stanovništva na velike prosvjede jer su neki u tome vidjeli pokušaj subverzije autonomije Hong Konga. Nakon žestokih okršaja, velike materijalne štete i krvoprolića, Peking je odlučio umjesto vojne intervencije (koju su očekivali zapadni mediji vođeni isključivo sjećanjima na Tiananmen) riješiti problem u pravnom polju te iskoristiti ustavne ovlasti prioriteta u pitanjima sigurnosnih prijetnji u Hong Kongu. Peking je tako direktno implementirao sigurnosni zakon u Hong Kongu. Bijes Zapada je bio razumljiv, zbog toga što je grad bio veliko financijsko središte i veliko čvorište djelovanja zapadnih lobista, obavještajnih agencija te američkih i britanskih neprofitnih i političkih udruga i organizacija. Novim zakonom sve su aktivnosti, osim većine financijskih, postale nezakonite. No, unatoč mračnim prognozama, ekonomska aktivnost i važnost Hong Konga nije izgubila na važnosti a od 10 tisuća uhićenih prosvjednika, 960 ih je dobilo razne presude, od novčanih do zatvorskih kazni, većinom minimalne. Predmet kontroverzi, posebno iz zapadne perspektive, je to što je zakonom stvoren ured za nacionalnu sigurnost, što je de-facto predstavništvo obavještajnih i sigurnosnih službi Pekinga, kaže Vidmarović.

Svo troje sugovornika zaključili su kako nas treba zabrinjavati u kojem smjeru Kina ide, a zatvaranje Kine nikako nije dobro za duh međunarodne suradnje. Do poboljšanja situacije doći će ako se omekša stupanj političke represije i kontrole i uspostavi vladavina prava. Izbora su dva – maksimizacija blagostanja ili maksimizacija političke kontrole. Xi Jinping, odnosno njegova vizija Kine spada, nažalost, u potonji izbor.

Strateški odnosi s Ukrajinom

Dopisnica ljubljanskog Dela podsjetila nas je i na to da Kina s Ukrajinom ima strateške odnose te u Ukrajini ima zakupljene obradive površine, a od Ukrajinaca kupuje i vrlo bitne komponente za svoju svemirsku industriju te avio-
industriju.

– Prisjetimo se da je prvi nosač aviona Kina kupila upravo od Ukrajine. Ona je jedina velesila koja ima dijalog i s Moskvom i s Kijevom, ali ne želi biti posrednik jer, očigledno, ima dojam da u tom posredništvu neće ništa postići, zaključuje Baković.

Digitalizacija industrije

Strategija najavljena na Kongresu, napominje Zorana Baković, ublažit će rast, sniziti stopu rasta, a gospodarski razvoj koncentrirati na visoku tehnologiju i znanstvena istraživanja koja će biti u službi visoke tehnologije. Prije svega, to se odnosi na trend digitalizacije kineske industrije, odnosno na proizvodnju najsofisticiranijih provodnika jer Kina još uvijek nije u stanju proizvoditi čipove na čvorovima od 14 nanometara ili više.

– Kina je tako ovisna o inozemnim čipovima, a onda i o opremi za proizvodnju čipova koje je SAD zabranio izvoziti Kini, što znači da će se kineski tehnološki razvoj morati dobrano namučiti kako ne bi ovisio o političkim momentima u odnosu sa Zapadom, prije svega sa SAD-om.

Maov moderni feudalizam

Profesor Kotarski također podsjeća da Kinezi vide kako ljudi u zapadnim demokracijama imaju puno više sloboda i da relativno bolje žive.

– Ako u Kini nemate uspjeha s upravljanjem ekonomijom, a sada vidimo da imaju problema, primjerice, na tržištu nekretnina, naravno da vam nije drago ako imate jake zapadne demokracije u kojima građani Kine vide uzor i nešto čemu bi voljeli težiti. Iz perspektive autoritarnog režima koji postoji od konca četrdesetih godina prošloga stoljeća, naravno da u takvim uvjetima svoj politički sustav želite svijetu učiniti prijemčivijim no što on to jest. Pa tako u UN-u više ne naglašavate važnost individualnih već kolektivnih prava, i tako dalje. Nadalje, velik dio političke nomenklature, ali i kineskih građana, smatra da je vrijeme da Kina ponovno postane ponosna, moćna i snažna. Postoji i taj posebni povijesni moment u kojem kinesko vodstvo SAD, kao svjetsku velesilu, smatra povijesnom anomalijom jer je kroz stoljeća Kina bila najveća svjetska ekonomija i najmoćnije carstvo, ali kinesko je društvo, po nejednakosti, puno ‘nejednakije’ nego što je današnje američko, pričava Kotarski, dodajući kako Jinping najavljuje kolektivni prosperitet i pomlađivanje nacije. To neće biti moguće, jer nejednakost u Kini po prirodi stvari mora postojati. Kina ima politički sustav koji počiva na osnovnoj premisi enormne nejednakosti u distribuciji moći gdje manjina, u ovom konkretnom slučaju jedan centar moći, a to je Xi, donosi sve ključne odluke.

– Takvom politikom neće se riješiti problem ruralne Kine u kojoj tamošnji ljudi više nisu ekstremno siromašni, ali im se nudi jako malo socijalne mobilnosti. Kina danas ima moderni oblik feudalizma koji je izumio Mao, a zove se hukou – riječ je o sustavu u kojem se Kinezu, odmah po rođenju, određuje gdje će živjeti, odnosno u velikoj mjeri određuju budućnost – gdje će se obrazovati, kakvu će zdravstvenu skrb dobiti, koliko će napredovati na društvenoj ljestvici i tako dalje, kaže profesor Kotarski. Napominje i kako se, u vrijeme politike »nultog kovida«, pokazalo kako Kina ima izuzetno razvijenu i sofisticiranu propagandnu mašineriju koja je uspjela uvjeriti velik dio kineskog stanovništva da sve što se događa izvan Kine je zlo, a da ih partija, kroz politiku »nultog kovida«, štiti od tog zla iz ostatka svijeta.

Invazija na Tajvan riskantan projekt

– Zapadni mediji sve češće govore o vojnoj intervenciji Kine. Navode se različiti datumi koji se baziraju na kineskim razvojnim markerima i ciljevima: 2025., 2030., 2035., 2049. Ali, kako je fantastično analizirao John Culver za Carnegie Endowment, poduhvat invazije na Tajvan je tako složen i riskantan projekt da svijet jednostavno ne bi mogao promašiti pripreme. Peking bi morao početi pripreme za gotovo potpunu izolaciju od svjetskih financijskih i digitalnih mreža, infrastrukture te sankcije. To znači priprema zaliha energenata i hrane, jačanje financijskih rezervi, priprema izvanrednih mjera za podršku ekonomske stabilnosti i prehrambene sigurnosti pučanstva; dislokacija snaga, priprema bolnica i punktova za ranjene, kreacija potpuno autonomnog interneta, priprema banaka za izolaciju goru od Irana i Rusije zajedno. Čimbenika je jako puno, a sve te procedure bile bi apsolutno vidljive svima, opisuje Vidmarović.