U masi govornika na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu u Rovinju, od kojih je većina govorila o »lakšim« temama poput uobičajenog funkcioniranja marketinga i PR-a, te opstanku novinarstva pod udarom društvenih mreža, našlo se jedno posebno ime: Yossi Melman, izraelski novinar i publicist, govorio je o tome koje tajne skriva mračni svijet špijunaže te što znači brinuti o međunarodnoj sigurnosti. Melman je autor niza knjiga o funkcioniranju Mossada, izrelske obavještajne agencije, koju uvijek prati veo misterioznosti i pojam je za disciplinu i efikasnost, a prema njegovoj knjizi snimljen je i film o terorističkom činu koji su izveli palestinski teroristi na predstavnike izraelskog olimpijskog tima tijekom ljetnih Olimpijskih igara 1972. u Münchenu.

Melman je rođen u Poljskoj 1950. godine, a s obitelji 1957. seli u Izrael, da bi od 1974. godine počeo raditi za list Israeli Haaretz Daily u kojem je proveo većinu novinarske karijere kao stručnjak za nacionalnu sigurnost, obavještajni sektor i strateške teme, pri čemu se često borio protiv cenzure režima, da bi se potom posvetio i pisanju knjiga te napisao deset publicističkih djela o izraelskoj obavještajnoj zajednici, terorizmu i temama povezanim s nuklearnim naoružanjem. Jedna od tih knjiga bila je i među bestellerima New York Timesa čak 12 tjedana. Među ostalim, jedan od događaja koji je preživio jest i nedavna situacija kad je izbjegao otmicu, ili nešto gore, od strane iranskog režima, nakon što je dobio WhatsApp poruku s pozivom na predavanje u Centru za sigurnosne studije na Švicarskom saveznom tehnološkom institutu ETH Zurich, na temu »Strateški dijalog Zürich«, pri čemu je iranski režim evidentno koristio stvarna imena ljudi i instituta, no radilo se o zamci koja je kasnije »probijena«. I sam Melman uočio je da su ti pozivi čudni jer ne stižu e-mailom nego putem društvenih mreža te je kontaktirao izraelske obavještajne službe, te je operacija raskrinkana. Općenito, godinama je dobivao upozorenja od izraelskih sigurnosnih dužnosnika da Iran i Hezbollah čitaju negove članke, a na kraju je izraelska obavještajna agencija Shin Bet u objavi navela da su otkrili operaciju iranske obavještajne službe, Revolucionarne garde i snaga Quds garde usmjerene protiv izraelskih akademika i bivših obrambenih dužnosnika, pri čemu je jedna od meta iranske operacije bio i bivši ministar obrane Moshe Ya’alon.

Fusnota u udžbenicima

Razgovor s Melmanom dogovorili smo u Rovinju, a vodili putem Zooma jer je Melman odmah nakon WMF-a otputovao u Tel Aviv, većinom o temama aktualnog rata u Ukrajini, ali i općenito stanju u novinarstvu s pojavom novih tehnologija.

Bili ste u Hrvatskoj prije nekoliko dana, a Hrvatska je jedna od zemalja koja je u relativno nedavnoj prošlosti proživjela rat – kako je danas vidite, na karti EU-a i geopolitičkoj karti svijeta, kakve dojmove nosite?

– Ne leži mi »jumping novinarstvo«, gdje uskačem u teme i ponašam se kao stručnjak, jer nisam stručnjak striktno za Balkan i jugoistok Europe, ali evo ovo je drugi put da sam u Hrvatskoj, ali i na ovom putovanju ponašao sam se kao znatiželjni građanin i promatrao oko sebe, jer je ono što me uvijek zanima – ljudska priroda. Ono što sam uočio, jest da se Hrvatska ne razlikuje od drugih srednjeeuropskih država, rekao bih da se Rovinj ili posebno Zagreb ni po čemu ne razlikuju od Beča, primjerice. Vaša je zemlja zanimljiva, očito i veoma lijepa, a ljudi žive normalan život i da nisu preko mjere okrenuti prošlosti, što je dobro. To naravno ovisi o tome s kim razgovarate, pa je jasno da ljudi koji danas imaju 50 ili više godina još osjećaju određene traume zbog rata, dok je mladima, rekao bih, to tek fusnota u udžbenicima. Mislim da je Hrvatska vrlo živo društvo, kao dio zapadnog demokratskog svijeta, i zaista ne vidim razliku između Zagreba ili Beča. Evo u Zagrebu nalazim iste dućane kao drugdje u Europi, vidim da ničega ne nedostaje, da se živi normalnim životom.

Stručnjak ste za Mossad i obavještajnu zajednicu, a ono što me zanima jest kako ste dolazili kao novinar do informacija u tom strogo zatvorenom području funkcioniranja, s kojim problemima ste se suočavali. I također, je li postojao dio rada tih službi u kojima su vlasti možda čak željele i promovirati neke teme?

– Prvo jedno pojašnjenje: Mossad nije jedina obavještajna agencija u Izraelu, on je kako je poznato agencija okrenuta vanjskim okolnostima i protuterorističkoj borbi, a tu je još i Aman kao vojna obavještajna agencija koja je najveća i najvažnija, te interna agencija Shin Bet. No Mossad je uvijek u središtu zanimanja, a on naravno nema ured za odnose s javnošću. CIA ima, MI6 to ima, pa kad ih kontaktirate, neki odgovor ćete dobiti, barem da nemaju komentara. To nije slučaj s Mossadom, zato morate naći načine, krugove bliske Mossadu odakle ćete dobivati informacije. Mossad spada u ured premijera Izraela, i premijer je odgovorna osoba koja donosi te odluke. Dakle, informacije možete dobivati iz krugova ureda premijera, iz krugova parlamenta, putem niza odbora koji to prate ili pak od osoba koje su bivši dužnosnici Mossada. Oni su naravno dali zakletvu, odnosno potpisali ugovor, da o svojim poslovima nikad nikome neće govoriti, čak ni članovima svojih obitelji, kojima samo mogu reći »evo neće me biti par dana«, ali nikome neće govoriti o tome što rade i gdje su bili. Ti ljudi su u agenciji proveli po 10,15 ili 20 godina radeći u sjeni, i često smatraju da su svoj život potrošili uzalud, jer ne mogu podijeliti svoja iskustva ni sa kim, niti ikada govoriti o tome.

Samo neslužbeno.

– Ne, čak ni to, jer ih obvezuje ugovor. Ipak ponekad sam i ja, kao što pokušava svaki novinar, pokušavao nalaziti načine da razgovaram s tim ljudima. Moguće je.

A kad je riječ o promociji nekih tema?

– Da, naravno, ima i toga, primjerice kad se željela promovirati regrutacija, odnosno nalaženje novih kadrova za vojsku i agencije. No, tu su u pitanju druge dvije agencije, koje imaju svoje press urede. Mnogi imaju manjak ljudske snage, i kad se traže sposobni, vješti mladi ljudi, tada se često šalju poruke javnosti. Tada se organiziraju intervjui visoko pozicioniranih dužnosnika koji govore o tome kako je dostojno raditi za Mossad i druge agencije, kako su uvjeti dobri, plaće rastu i slično, ako me razumijete. To je jako zanimljiv posao, kažu onda. Pišu se novinarske priče o tome kako je zanimljivo u zračnim snagama, mornarici itd. Jednom smo pisali i o policijskom službeniku koji regulira promet na raskršćima. Evo postoji dobar državni PR i za to. Informacije su kontrolirane, a informacija je moć, to znamo, za svaku vladu.

Čovjek u centru svega

Kad pogledamo razvoj tehnologije, koliko je ona promijenila i rad tih agencija, ali i novinarstva od početka vaše karijere dosad? Što je bolje, a što lošije?

– Ja i dalje mislim da je čovjek najvažniji, da je on u centru svega. Tehnološke inovacije mogu napredovati, ali čovjek je uvijek u centru, uvijek je čovjek taj koji stoji iza strojeva, uređaja. Naravno, tehnologija je promijenila mnoge profesije, ali decision makeri, oni koji donose odluke uvijek su ljudi. Tehnologija je dvosjekli mač, ja ne mislim da je tehnologija sama po sebi progres, jer ona može graditi i neke barijere. U novinarstvu je prednost svakako bolji doseg, bolji pristup. Ja sad sjedim u Tel Avivu i razgovaram s vama, to je svakako prednost. Prije deset godina razgovarali bismo telefonom, 30 godina prije pisali bi pisma. Ali, svakako je nedostatak u tome što svatko sada može biti novinar, svatko misli za sebe da to može. Tu je i problem fake newsa. Nekad je novinar morao dobiti informaciju, provjeriti je, pa još jednom provjeriti za svaki slučaj, pa je verificirati, pa je analizirati, a tek onda je objaviti, a čak i tada kad je već objavljena mogla se tražiti greška. Sad svatko tko stigne gumb šalje u eter priču, ali to su najčešće neprovjerene informacije, fake news. Mi smo nekad morali za sve tražiti komentar druge strane, to je abeceda profesije, toga danas više nema. Danas čak ni profesionalni novinari više to ne čine.

Jer vijesti toliko brzo stižu jedna drugu da vremena za komentar ili drugu stranu često više jednostavno nema.

– Konkurencija koja je danas nebrojena jednostavno ne da vremena za to. Ali pravi novinar koji vjeruje u postulate profesije, možda neće željeti biti nužno prvi, radije će imati utemeljenu, objektivnu informaciju. Dužnost je tražiti drugu stranu. Ovo danas me podsjeća na rat, gdje na vojnom polju vojnik prvo puca, a onda gleda koga je pogodio. To je pomalo i opasno.

Pitanje svih pitanja danas, posebno za Europu, jest pitanje rata u Ukrajini. Dugo se bavite ovim temama – kako biste karakterizirali taj rat, kao konvencionalni ili hibridni rat, s obzirom da te nove tehnologije rat u velikoj mjeri sele u »cyber space«?

– Ne bih to nazvao hibridnim ratom, jer cyber space nije samo alat, on jest sastavni dio rata. U Prvom svjetskom ratu ili prije njega, ratovi su bili jednodimenzionalni i vodili su se na tlu, odnosno moru, potom su se uskoro ratovi proširili u zračni prostor, a danas su ratovi trodimenzionalni, virtualna dimenzija je postala sastavni dio rata. Danas je virtualno oružje samo još jedno oružje. Rat u Ukrajini se vodi na tlu, u moru i zraku, ali i u cyber prostoru, on je postao konvencionalno oružje.

Kako vidite ishod tog rata?

– On će se nastaviti, ne očekujem da će tako brzo završiti, jer Vladimir Putin kao i svaki drugi diktator u povijesti, ne zna više kako sada rat zaustaviti, ni kad.

Iako gubi taj rat, kako možemo vidjeti.

– Posebno baš zato. Poput Hitlera ili Saddama Husseina, on nije u stanju priznati poraz. Takvi su ljudi posebne »kreature«, njihov mindset, njihova priroda ne prihvaća realnost koju mi vidimo. Oni su u stanju gurnuti svoje ljude, svoje narode, do same ivice, osim ako ih netko ne spriječi ubojstvom, asasinira, ili pak međunarodnom intervencijom, kao što je bilo s Hitlerom ili Sadamom. Ja sad svakako ne vidim međunarodnu intervenciju kao opciju, sigurno nitko neće bombardirati Rusiju niti ratovati na ruskom tlu. Možda se situcija promijeni, to ne znamo, ali zasad to ne vidim. Vidimo da stručnjaci koji su psiholozi, psihijatri i slično sada analiziraju je li Putin lud ili samo iracionalan.

Nezamislivo strašno oružje

Što biste vi rekli?

– Rekao bih – oboje. Ponekad izgleda racionalno, ali ponekad zaista izgleda kao čovjek koji je lud. Racionalan čovjek rekao bi idemo naći kompromis, stanimo, jer moji ljudi pate, ljudi sve više bježe iz Rusije, ekonomija pada iz dana u dan. Ali zasad se ne čini da racionalno rezonira, ni on, a nažalost niti klika oko njega u Kremlju.

No, vidimo da određenu podršku u svojoj javnosti još uvijek ima, nažalost.

– Da, mase se često povode za liderima, ma kakvi oni bili. Ljudima kao da to treba, a diktatori uostalom slamaju opoziciju na sve načine, vidimo to i s Putinom i njegovim oponentima. Očito je da taj čovjek nema kočnicu. Pogledajmo situaciju u Iranu, prosvjedi su svakodnevni, znamo situaciju do koje je došlo nakon što je djevojka koja je navodno kršila propise oko nošenja hidžaba izgubila život, no tamošnje vlasti islamske republike znaju manipulirati masama, i taktički su se postavili kao da podupiru prosvjede i marševe, pridružili su im se i »preuzeli« ih. Iranci znaju da ako upotrijebe previše sile, samo mogu dobiti narod protiv sebe, zato su još uvijek oprezni. Ali ako situacija eskalira, odmazda vlasti će biti brutalna, kao što je uvijek bila, neovisno o tome što danas ondje u velikom broju protestiraju žene i cijele obitelji.

Apropos Putina, mislite li da on može posegnuti za najtežim oružjem, nuklearnim oružjem?

– Nemam alat kojim bih to procijenio, jer sam ograničen svojim racionalizmom, on mi kaže da se to neće dogoditi jer to je nezamislivo strašno oružje. Ali zbog njegove prirode, tko zna?! Nitko ne može jamčiti da se to neće dogoditi. Nitko ne zna što je u tom umu.

Na kraju, mislite li da je u današnje vrijeme, uz društvene mreže i tako širok pristup informacijama, uopće moguće da diktature poput Putinove opstanu? To je potpuno novi instrument u rukama ljudi.

– Dvosjekli mač – tehnologije pomažu onima koji su »good guys« da popravljaju svijet. Ali iste te tehnologije imaju i kriminalci, teroristi, diktatori. Društvene mreže pomažu Putinu da producira fake news, da lakše špijunira ljude, ali one su sigurno i alat protiv Putina, jer ljudi mogu puno lakše komunicirati, od dogovora o prosvjedima i raznim antirežimskim akcijama, do širenja ideja i stavova. U Iranu su ugasili internet, iz jasnih razloga, ali ljudi se uvijek snađu, u najgorem slučaju od uha do uha. Nema načina na svijetu da vlasti zaustave komunikaciju, čak i ako imaju najbolje špijunske organizacije i agencije, zvali se CIA, Mossad ili MI6. Ljudi uvijek nađu način za komunikaciju. Ugasiš im WhatsApp, oni otvore Telegram.

Onda mase danas imaju još lakše puteve za komunikaciju, pa i revoluciju, nego ranije, što je ironična spoznaja za sve režime.

– Nekad smo komunicirali putem radija ili televizije, ranije od uha do uha, ali ljudska priroda je nepobjediva. Osjećaji ljudi su uvijek isti, tu su ljubav, mržnja, bijes. Bez obzira na tehnologije, ljudi su uvijek isti.