Foto iStock / Sergej Drechsler
Tijekom ove druge faze zatvaranja zbog korone, zamijetili smo da u ambulanti imamo sve više djece, odnosno adolescenata s tegobama poput nespecifične glavobolje, vrtoglavica, zamagljenje vida, pojava dvoslika, smetnje pamćenja i učenja, trncima u rukama ili nogama, općom slabosti i umorom...
povezane vijesti
Pedijatrijski neurolozi u vrijeme pandemije sve više se u svom radu susreću s djecom i adolescentima koji se u njihove ambulante javljaju zbog raznih simptoma, počevši od glavobolje pa sve do opće slabosti. Nakon cjelovite obrade, neurolozi ne nalaze nikakav organski poremećaj pa se pojava ovakvih simptoma u djece koji nemaju organsku podlogu povezuje s »novim normalnim« koje očito snažno pogađa najmlađe.
Prof. dr. Igor Prpić, pročelnik Zavoda za neurologiju i dječju psihijatriju Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka među prvima je upozorio na ovaj problem.
Funkcionalni poremećaji
– Tijekom ove druge faze zatvaranja zbog korone, zamijetili smo da u ambulanti imamo sve više djece, odnosno adolescenata s tegobama poput nespecifične glavobolje, vrtoglavica, zamagljenje vida, pojava dvoslika, smetnje pamćenja i učenja, trncima u rukama ili nogama, općom slabosti i umorom te nizom nespecifičnih simptoma. Nerijetko nam se javljaju djeca s bolovima u nogama, otežanim hodom, tremorom ruku, nekontroliranim trzajima mišića, učestalim nesvjesticama. Nakon cjelokupne medicinske obrade ne nađe se strukturalni poremećaj odnosno organsko oštećenje te se nameće zaključak da se radi o takozvanim funkcionalnim poremećajima. Funkcionalni neurološki poremećaji smatraju se onima kod kojih dolazi do poremećaja funkcije mozga, dok je njegova struktura, anatomija potpuno očuvana.
Naime, radi se o promjenama na koji mozak i prima signale izvana i obrađuje ih i odašilje kao određeni osjećaj ili simptom. Jednostavnije se to može objasniti da je kod funkcionalnih poremećaja problem u »softveru« dok je »hardver« neoštećen. U velikog broja djeca učinimo magnetsku rezonanciju mozga i elektroencefalografiju, kao vrlo pouzdane pretrage i pokažu uredan nalaz, upozorava Prpić koji veću pojavnost ovakvih tegoba tumači i kao izravnu posljedicu zatvaranja, izolacije, smanjenog ili nikakvog druženja s vršnjacima i pojačanu izloženosti ekranima, mobitelima, televiziji, tabletima. Upravo te razne ekrane, bez kojih djeca danas ne mogu zamisliti svoju svakodnevicu, Prpić naziva svojevrsnim neprijateljem broj jedan novih generacija, djece i mladih.
Na pitanje možemo li u slučajevima ovakvih zdravstvenih tegoba govoriti o svojevrsnoj »somatizaciji« cjelokupne situacije u kojoj svi živimo proteklih godinu dana kod djece i mladih, Prpić kaže da se na ove simptome koji nemaju organsku podlogu može i tako gledati.
»Somatizacija« situacije
– Ja bih se čak usudio reći – da. Naime »somatizacija« je stanje u kojem se određeni emocionalni problemi izražavaju na tjelesnim simptomima. Ovo razdoblje obilježeno mjerama izolacije, zabrane društvenih okupljanja od godine dana zasigurno je negativno utjecalo na djecu i dovelo do emocionalnih promjena. Djeca su bila zatvorena u kući, nisu se družila, nisu izlazila, roditelji su se brinuli i radili, a djeca su kod kuće bila prepuštena sama sebi, pogotovo u razdobljima kada je bila obustavljena nastava u školama.
Drugi faktor je silna ekranizacija koja je bila prenaglašena u ovo doba korone. Nastavu su pratili online, sjedili su, nisu se kretali, bili su prisiljeni boraviti u zatvorenom prostoru. Pretjerano korištenje ekrana – televizije, mobitela, računala i sličnoga, dovodi do više problema u pažnji i koncentraciji, smanjivanja interesa za fizičke aktivnosti, pasivnosti, nemarnosti, emocionalnih poremećaja i kontrole emocija, manje ostvarivanja socijalnih kontakata. Adolescentno doba je doba emocionalnog odrastanja, formiranja identiteta, zaljubljivanja, stvaranje vlastite socijalne mreže, što otvara put za emocionalno odvajanje od obitelji.
Telemedicinom premostili jaz
|
Sad zamislite cijelu jednu generaciju adolescenata koji su u godini kad su trebali družiti, po prvi puta se poljubiti, samostalno i nenametnuto uspostaviti socijalne kontakte, bili sami u svoj sobi. Prisiljeni su bili zuriti u ekran televizije i mobitela i virtualno se družiti. Vrlo često zaboravljamo da osnovna uloga škole nije samo obrazovanje. Uloga je stvaranje socijalnih kontakata, usvajanje socijalnih vještina, socijalizacija, ističe Prpić.
Kako dodaje, svi simptomi koji u ovakvim slučajevima nemaju organsku podlogu poput boli, vrtoglavice i sličnih, uvijek su realni i nisu izmišljeni. Zbog toga toj djeci i adolescentima treba pomoći i to vrlo često razgovorom.
– Tableta nije uvijek pomoć. Ponekada je potrebniji razgovor, psihologijsko ojačavanje, savjetovanje. Savjetujemo ih da vode dnevnik boli ili tegoba, da zapišu što više detalje o svojim simptomima, koliko i koji događaj je prethodio boli, te da na takav način pokušaju osvijestiti razlog njihovih smetnji. No, nekako u našoj sredini radije se prihvaća strukturna, organsku bolest, jer je to konkretnije, opipljivije, nego da kaže boli me glava ili tresu mi se ruke jer sam nezadovoljan ili boli me glava jer sam dobio jedinicu u školi.
IGOR PRPIĆ
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER
Lakše jer popiti tabletu protiv boli, nego suočiti se sa svojim emocijama, teškoćama u odnosima, nerealnim očekivanjima ili uvidjeti svoje vlastite slabosti, kaže Prpić koji smatra da koliko god ove smetnje ponekad izgledale ozbiljno ipak ne bi trebale ostaviti trajne posljedice.
Većina smetnji, kako objašnjava, prolaznog su tipa, no treba ih znati osvijestiti, prihvatiti i protiv njih se boriti.
– Djecu treba doslovno prisiljavati da se druže, izlaze i odmaknu od ekrana. Kad smo mi bili mali za kaznu bi ti rekli nećeš ić’ van, a danas je kazna »izađi van i vrati mobitel«. To moramo promijeniti. Zaboravili smo na različite zajedničke igre koje ne uključuju tehnologiju. Igramo li s djetetom »Čovječe ne ljuti se«, učimo li ga briškulu i trešetu? Dovoljno je zapitati se kako su se generacije djece zabavljale prije pojave mobitela. Obiteljska druženja također su nužna, napominje Prpić.
Osviješćivanje roditelja
A upavo je suradnja s roditeljima kod ovakvih simptoma u djece izuzetno važna. Prpić kaže kako većina roditelja u početku ne prihvaća dijagnozu funkcionalnog poremećaja, što je djelomično razumljivo iz opravdanog roditeljskog straha i brige. Roditelji često inzistiraju na dodatnim pretragama, a riječki neuropedijatar kao razlog tome vidi i dostupnost raznih internetskih savjeta, a djelomično i gubitak povjerenja u medicinsku struku i liječnike.
– No kad učinimo cjelokupnu medicinsku obradu, i kad imamo pred sobom sve nalaze koji ne ukazuju na organsku bolest, pitamo što oni misle da bi moglo biti. Tada ipak malo porazmisle i kažu »možda zato što je previše u kući«, možda bi ipak trebali potražiti drugu vrstu pomoći poput savjeta psihologa. Dio roditelja vrlo teško ili nikako ne prihvaća takvu mogućnost uzroka tegoba kod njihovog djeteta, te su skloni započeti dugi puta traženja »pravog« uzroka, nizom dodatnih posjeta i nizom pregleda kod različitih liječnika.
Nažalost, takav stav samo produbljuje tegobe i odgađa prikladnu pomoć djetetu. Nerijetko podsjetim roditelje da i oni sami kad su s nečim nezadovoljni, preopterećeni reagiraju na način da ih boli glava, ili trbuh ili pak previše jedu. Pa ako se to njima događa zašto ne bi djeci, pogotovo u okolnostima izoliranosti. Roditelji su često prestrašeni, nesretni, ne znaju kako se s time nositi i kome se obratiti za pomoć. Zato smatram da bismo danas psiholozima trebali dati puno veću ulogu, a siguran sam da ćemo ih sve više trebati.
Zurenje u ekran ostavlja dugoročne posljediceOčito je da prof. dr. Prpić dosta spominje zurenje u ekran kod djece. No ono je u eri online nastave neizbježno i zapravo nužno. Prpić ipak podsjeća da su djeca u današnje vrijeme pretjerano vezana uz ekran i kad nisu na nastavi. – Nažalost, u ekran se zuri i izvan nastave, a usudio bih se reći i više nego li traje nastava. Podaci govore da do 30 posto djece, još dok su u pelenama, za igračku dobije tablet, tjedno gledanje ekrana je dva puta veće od tjednog vremena provedenog u igri vani. Za svaki sat proveden ispred TV-a dnevno, postoji devet posto veći rizik za razvoj teškoća pažnje kod djece u dobi od sedam godina. U istraživanju iz 2017. pokazalo se da predškolsko dijete provede dva i pol sata dnevno pred ekranom, a vikendom i više, možete li samo zamisliti kako je to sada, u vrijeme izolacije. Danas možemo tvrditi da se ta brojka zasigurno povećala tijekom promjena života u epidemiji koronavirusa, kaže Prpić upozoravajući kako djeca koja provode više sati dnevno pred ekranom imaju i niži prag tolerancije na frustraciju, skloniji su neprimjerenom ponašanju poput prkosa, napadaja bijesa koji se iskazuju nekontroliranim vikanjem, bacanjem po podu, smanjenom samokontrolom uz probleme sa spavanjem. Pokazalo se da djeca koja dnevno provedu tri sata pred ekranom, imaju za dva sata kraće vrijeme sna. Stoga najmanje sat vremena prije spavanja ne trebalo djetetu dozvoliti da koristi bilo kakav ekran. – Dakle, nije samo problem u velikim brojevima, već što takvo ponašanje može dovesti do dugoročnih posljedica. Usporen razvoj govora, prvi je znak. U kasnijoj dobi djeteta može zaostati smanjena pažnja, smanjeni školski uspjeh naročito vidljivu u ocjenama iz matematike, debljina, poremećaji raspoloženja i ponašanja. Kod adolescenata značajan je i problem debljine od sjedilačkog načina života s kojom će vjerojatno imati kasnije problem za cijeli život. Nije rijetkost da nam se javljaju na pregled djeca sa simptomima autizma, te da ustvrdimo da takvo dijete provodi pred ekranom gotovo cijeli dan. Savjetom roditeljima da uklone ekrane, simptomi se u par mjeseci ublaže i povuku. Tada govorimo o pseudoautizmu, odnosno virtualnom autizam. Izuzetno je nepovoljno korištenje bilo kakvih ekrana neposredno pred spavanje je utjecaja takozvanog plavog svjetla koje prvenstveno šteti vidu. Također postoje i istraživanja koja su dokazala utjecaj plavog svjetla ekrana na izlučivanje hormona melatonina koji je odgovoran za primjerno spavanje i kvalitetan san. Stoga se problemi spavanja u djece kao i pojava noćnog mokrenja u adolescenta koja pretjerano koriste ekrane, povezuje se korištenjem ekrana neposredno prije spavanja, ističe Prpić. |
Fokusirani smo na virus i njegove sojeve, ali čini mi se da se premalo govori o posljedicama na psihu. Još ne možemo potpuno sagledati posljedice pandemije na mentalno zdravlje kako djece tako i odraslih, no trenutno se bilježi dvostruki porast anksioznosti i depresivnosti u populaciji odraslih koji se povezuje za korona pandemijom. Ne možemo stoga govoriti niti o razmjerima post-COVID sindroma i njegovim posljedicama, iako su one već zamjetne. Svi nosimo svoj dio tereta odgovornosti pa čak i vi mediji koji nas bombardirate informacijama o oboljelima, mrtvima.
Jasno mi je da to morate, ali sve bi informacije trebalo dozirati, naglašava Prpić koji podsjeća da su sve to posljedice suvremenog načina života i suvremene tehnologije, a većina takvog ponašanja izazvana je nepoznavanjem mogućih posljedica na razvoj djeteta. Prpić navodi istraživanje prema kojem četiri od pet roditelja vidi samo dobre strane tehnologije i uvjereno je da doprinosi razvoju djeteta.
Mobiteli (ni)su dude varalice
Smatra da je izazov osvijestiti roditelje koje danas veseli kad dijete s godinu dana uzme daljinski i upali televizor.
– Dive se kako je spretan i tehnički napredan. I definitivno je, ali ta tehnička naprednost ima i svoje negativne posljedice. Roditelje je potrebno educirati, osvijestiti o negativnom utjecaju pretjeranog izlaganja ekranima. Danas bi uloga pedijatara primarne zaštite bila da kod svakog sistematskog pregleda pitaju roditelja koliko vam dijete vremena provodi pred, televizijom, mobitelom, bilo kakvim ekranom. Nisam siguran koliko pedijatara ima takav pristup. Prema preporukama struke do druge godine života djeca ne bi uopće trebala biti izložena ekranu.
Ni mobitel, ni TV, ni tablet ili bilo što slično. Eventualno u mlađoj dobi mogu se dozvoliti video-pozivi za kontakte s bliskim osobama, slanje pusa djedu i baki ili tati kada je na putu. Djeca u dobi od 18 do 25 mjeseci trebala bi gledati samo edukacijske programe i to uvijek i samo u društvu i aktivnoj međusobnoj komunikaciji s odraslim. Mobitele ne bi trebali koristiti kao dude varalice za umirivanje djece. U dobi od dvije do pet godina dozvoljeni su edukacijski sadržaji, ali jedan sat radnim danom i maksimalno tri sata tijekom cijelog vikenda.
Od šest godina limitirati koliko je moguće, i nikako ne dopustiti gledanje televizije ili mobitela uz jelo ili okupljanja za stolom ili neposredno prije spavanja. Od tehnologije ne možemo pobjeći, ali je možemo naučiti pravilno koristiti. Ne bih želio oštro kritizirati roditelje, nego ih osvijestiti koliki je izazov za njih i njihovu djecu odmjereno korištenje suvremenih tehnologija virtualnog svijeta. Da to bude na njihovu dobrobit, a ne na štetu, zaključuje Prpić.
