O krizi diplomatskog sustava Hrvatske razgovarali smo s nekadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, dekanom na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu, profesorom Ivanom Grdešićem.

U razgovoru za naš list analizira posljedice situacije koja traje već više od šest godina u kojoj predsjednik Republike i Vlada ne mogu postići dogovor oko imenovanja veleposlanika.

Otežani dijalog

Kada država ne imenuje ili ne rotira veleposlanike na vrijeme, mogu se pojaviti problemi koji utječu na diplomatske, gospodarske i političke odnose te na funkcioniranje vanjskopolitičkog sustava. Teškoće se stvaraju u obitelji diplomata i na osobnoj razini. Koje posljedice mogu nastupiti za hrvatsku kao državu?

– Posljednjih godina svjedočimo kohabitacijskoj paralizi izvršne vlasti u području vanjske politike i diplomacije. Ustavni koncept suodgovornosti za vanjsku politiku i diplomaciju, u uvjetima polariziranih veto igrača, nema rješenja za problem rotacijske obnove veleposlanika i popune diplomatskih predstavništava. Ne postoji neki treći ustavni akter koji bi tu krizu mogao razriješiti. A taj problem samo je u prvi mah unutarnje prirode, on se odražava na ugled Hrvatske u svijetu, na djelatnu sposobnost Ministarstva vanjskih i europskih poslova, na zastupanje hrvatskih interesa u svijetu, ali i na osobne i obiteljske sudbine diplomata. Postoji nekoliko potencijalnih sistemskih problema. Naši bilateralni diplomatski odnosi s drugim državama nepotrebno se narušavaju. Produženi mandati veleposlanika ili njihovo neimenovanje, mogu signalizirati zanemarivanje ili nedostatak prioriteta i potencijalno uvrijediti zemlju domaćina. Hrvatska tako već duže vrijeme nema veleposlanike u Vatikanu i Londonu. Očekivani odgovor je da druga strana ne imenuje svoje nove veleposlanike. Tu je i opasnost smanjivanja utjecaja Hrvatske. Bez veleposlanika, smanjena je sposobnost zemlje da učinkovito zagovara svoje interese i oblikuje bilateralne politike u zemlji primateljici. Ovakva situacija utječe i na komunikaciju između dviju država. Veleposlanici služe kao izravna poveznica među državnim vodstvima. Njihova odsutnost može otežati dijalog o važnim pitanjima posebno u kriznim situacijama. U današnjim volatilnim međunarodnim odnosima glavni je posao veleposlanstva analizirati stavove države primateljice ali i drugih država stalnim kontaktima s diplomatskim zborom. Prikupljene informacije iz brojnih glavnih gradova poslužit će Zagrebu da bolje oblikuje svoju vanjsku politiku i razumije pozicije drugih država. Bez takvog doprinosa i sposobnost oblikovanja vanjske politike je umanjena te postaje reaktivna i pasivna.

Dovodi li ovakva situacija i do negativnih ekonomskih učinaka?

– Može doći do propuštanja gospodarskih prilika. Gospodarska diplomacija visoko je na listi prioriteta rada veleposlanika, promoviranje trgovine, ulaganja i gospodarske suradnje. Upražnjeno radno mjesto može rezultirati propuštenim prilikama za poslovne dogovore i partnerstva. Takva situacija može dovesti i do kolebanja mogućih investitora. Nepostojanje šefa misije može dovesti do neizvjesnosti među tvrtkama i ulagačima o predanosti zemlje bilateralnim gospodarskim odnosima. Mala, otvorena, turistička zemlja kao Hrvatska, mora biti uvjerljiva da je njezin državni aparat organiziran i učinkovit. Ako ne može urediti svoju ambasadu kakvo je stanje uprave na lokalnoj razini!?

Gubljenje kontakta

Kako se ova situacija može odraziti na međunarodni ugled Hrvatske?

– Dugotrajno stanje neuređene i blokirane diplomatske službe dovest će do percepcije nefunkcionalne državne uprave i politiziranog upravnog aparata.

Kašnjenja u imenovanjima projiciraju sliku političkog sukoba, administrativne zapuštenosti i nefunkcionalnosti. Vjerodostojnost i stabilnost političkih ciljeva i vrijednosti neke države najbolje se očituju u stabilnosti njezinih vanjskopolitičkih prioriteta i načina kako ih ispunjava.

Ako se proširi mišljenje da država zanemaruje svoje međunarodne obveze, da akteri govore različito o istim političkim problemima, vjerodostojnost zemlje može biti umanjena.

Je li ugroženo svakodnevno funkcioniranje diplomatskih misija?

– Sigurno je već došlo do smanjenja novih projekata, na primjer, u javnoj diplomaciji, veleposlanici potiču nove ideje i preuzimaju inicijativu.

Oni imaju ključnu ulogu u promicanju kulturne razmjene, obrazovnih partnerstava i javne diplomacije. Veleposlanici koji su u istoj misiji sedam ili osam godina postaju zasićeni i umorni.

Bez veleposlanika veleposlanstvu nedostaje ovlasti i sposobnosti strateškog usmjerenja za obavljanje diplomatskih zadataka. Dolazi i do preopterećenja ostalog diplomatskog osoblja.

Veleposlanici igraju ključnu ulogu u identificiranju, analizi i oblikovanju političkih odgovora države na novonastale krizne situacije.

Dugotrajna odsutnost veleposlanika može rezultirati nedostatkom angažmana, slabljenjem saveza ili partnerstava. Sve to zajedno može dovesti i do unutarnjih problema u diplomatskim misijama.

Do pada morala osoblja veleposlanstva koje se može osjećati demotivirano ili zanemareno. Postoji fenomen kojeg popularno nazivamo »going local«, odnosno, do situacije da se pomalo podilazi državi primateljici kako bi život bio komotniji. Nakon sedam godina izbivanja diplomati gube neposredni kontakt s domovinom i njezinom stvarnošću.

Može li biti posljedica i za hrvatsku diplomaciju i za Ministarstvo općenito?

– Kriza imenovanja dovodi do zastoja u karijernom razvoju novog diplomatskog, veleposlaničkog, osoblja. Veliki broj diplomata čeka na priliku za napredovanje.

Zamrzavaju se kadrovski odnosi u Ministarstvu, nema cirkulacije ljudi, pa onda niti novih ideja. Ministarstvo se doživljava blokiranim budući da ne može planirati kadrove i odgovarati na potrebe diplomatske mreže.

Veleposlanici koji se vraćaju obično preuzimaju vođenje važnih resora te tako donose novu ekspertizu i motivaciju, a toga isto tako sada nema.

Oprema i ljudi

Pretpostavljam da sve ovo o čemu govorite baš i ne pomaže kada je u pitanju obnova infrastrukture?

– Bez poticaja šefa misije nema niti ulaganja u opremu veleposlanstva, angažmana lokalnog osoblja, pripravnika itd. Dolazi do zapuštanja objekata veleposlanstva i rezidencija.

Rezidencije u vlasništvu države propadaju bez korištenja i održavanja. Svi znamo kako izgleda objekt u kojem se ne živi duže vrijeme.

Otpravnici poslova nemaju interesa ulaziti u značajnije obnove objekata, vozila, računalne i komunikacijske infrastrukture.

Kako se sve ovo odražava na osobne živote diplomata i njihovih obitelji?

– Kada se veleposlanici ili drugo diplomatsko osoblje suočava s kašnjenjima u imenovanju ili premještaju, kada nema sigurnosti u planiranju obiteljskog života i karijernog razvoja, to će prije ili kasnije dovesti do osobnih i obiteljskih izazova.

Ti izazovi često proizlaze iz poremećaja rutine, neizvjesnosti i zahtjevne prirode diplomatske službe. Osoblje i njihove obitelji žive u stranom svijetu izolirani od domovine, šire obitelji i prijatelja, upućeni su na dugotrajan rad s malim brojem suradnika, poput neke podmornice.

Neizvjesnost oko vremena imenovanja ili povlačenja s funkcije može u takvim okolnostima uzrokovati dodatni stres i tjeskobu. Dugotrajno zadržavanje na zahtjevnoj ulozi ili u okruženju visokog pritiska, bez rotacije, može dovesti do umora i izgaranja. Neizvjesnost o kraju mandata može poremetiti obrazovanje djece, karijeru supružnika i obiteljske planove.

Dugotrajni angažmani na lokacijama bez izgleda za karijeru za partnere mogu dovesti do frustracije i ogorčenosti.

Nepredvidljivost rotacija može utjecati na obrazovanje djece i nemogućnost planiranja daljnjeg školovanja. Nakon godina izbivanja ponovna integracija u društvo matične zemlje može biti izazovna i za diplomate i za njihovu obitelj. Ako godinama nema veleposlanika ti problemi mogu biti i teži.

Diplomacija se ne može svesti na nastupe lidera

– Veleposlanik održava koncentraciju i motivaciju na poslu, može pomoći savjetom i iskustvom, biti šef, ali i kolega, unutarnjim rasporedom poslova smanjiti zasićenost, nagraditi i pohvaliti.

Rješavanje ovih problema zahtijeva proaktivno planiranje, jasnu komunikaciju državnih tijela i sustave podrške, kao što su resursi za mentalno zdravlje, savjetovanje o karijeri supružnika i naknade za obrazovanje za djecu. Malo od svega toga mi pružamo tim ljudima.

Kada jednom i dođe do dogovora o novim veleposlanicima, trebat će neko vrijeme da se naš diplomski sustav obnovi, reorganizira i bude u punoj funkciji.

Prilagodbe će potrajati, a sve to vrijeme hrvatski međunarodni interesi i odnosi će stagnirati. Premda u cijeloj ovoj situaciji neki i profitiraju, za diplomatski sustav šteta je učinjena.

Diplomacija se ne može svesti na lidere države i njihove nastupe na svjetskim forumima, za vrhunsku diplomaciju potrebna je baza znanja, iskustva, kontakata, sistemske memorije. Sve nam to pomalo kopni i urušava se, zaključuje Grdešić.