Prognani protivnici Islamske Republike, i sami duboko podijeljeni, pozivaju na ulične prosvjede. U pograničnim područjima, kurdske i balučke separatističke skupine izgledaju spremne za ustanak, dok Izrael napada iranski sigurnosni aparat.


Premda Islamska Republika izgleda slabija nego u gotovo bilo kojem trenutku nakon revolucije 1979., svaki izravan izazov njezinoj 46-godišnjoj vladavini vjerojatno bi zahtijevao neki oblik narodnog ustanka. Je li takav ustanak vjerojatan – ili neizbježan – stvar je rasprave.




Raza Pahlavi, sin pokojnog šaha koji živi u SAD-u, rekao je u medijskim intervjuima ovog tjedna da želi voditi političku tranziciju, proglasivši je najboljom prilikom za rušenje Islamske Republike u četiri desetljeća i rekavši “ovo je naš trenutak u povijesti”.


Poticanje promjene režima svakako je jedan od ratnih ciljeva Izraela, a premijer Benjamin Netanyahu obratio se Irancima rekavši: “Mi vam također otvaramo put da postignete svoju slobodu”.


Unutar vladajućeg sustava koji je dugo vješt u gušenju javnih iskaza neslaganja, postoje znakovi da se priprema za prosvjede.


Mohamad Amin, pripadnik milicije Basidž koja se često koristi protiv prosvjednika, rekao je da je njegova postrojba u Komu stavljena u stanje pripravnosti kako bi iskorijenila izraelske špijune i zaštitila Islamsku Republiku.


Međutim, premda su napadi bili usmjereni na sigurnosnu hijerarhiju koja je ugušila prethodne prosvjede, izazvali su i velik strah i nemir kod običnih ljudi te ljutnju i prema iranskim vlastima i prema Izraelu, rekli su aktivisti.


“Kako bi ljudi trebali izaći na ulice? U ovakvim užasnim okolnostima, ljudi su isključivo usredotočeni na spašavanje sebe, svojih obitelji, svojih sunarodnjaka, pa čak i svojih kućnih ljubimaca”, rekla je Atena Daemi, istaknuta aktivistica koja je provela šest godina u zatvoru prije nego što je napustila Iran.


Masovni prosvjedi


Njezinu zabrinutost izrazila je i najistaknutija iranska aktivistica, dobitnica Nobelove nagrade za mir Narges Mohammadi, u objavi na društvenim mrežama. Odgovarajući na izraelski zahtjev da ljudi evakuiraju dijelove Teherana, objavila je: “Ne uništavajte moj grad.”


Druge dvije aktivistice s kojima je Reuters razgovarao u Iranu, koje su bile među stotinama tisuća uključenih u masovne prosvjede prije dvije godine nakon smrti Mahse Amini u pritvoru, rekle su također da još ne planiraju prosvjede.


“Nakon završetka napada podići ćemo svoj glas jer je ovaj režim odgovoran za rat”, rekla je aktivistica, studentica sveučilišta u Širazu, koja je tražila da ostane anonimna iz straha od odmazde.


Druga aktivistica, koja je izgubila mjesto na sveučilištu i bila je zatvorena pet mjeseci nakon prosvjeda 2022. godine, a također je tražila anonimnost, rekla je da vjeruje u promjenu režima u Iranu, ali da nije vrijeme za izlazak na ulice.


Ona i njezini prijatelji ne planiraju organizirati ili se pridružiti skupovima, rekla je, i odbacila je pozive iz inozemstva na prosvjede. „Izrael i ti takozvani oporbeni vođe u inozemstvu razmišljaju samo o vlastitoj koristi“, rekla je.


Osim Pahlavijevih monarhista, glavna oporbena frakcija izvan Irana je Narodna mudžahedinska organizacija, poznata i kao MEK ili MKO. Revolucionarna frakcija 1970-ih, izgubila je borbu za vlast nakon što je šah svrgnut.


Mnogi Iranci joj nisu oprostili što je tada stala na stranu Iraka tijekom zastoja u ratu 1980.-1988., a skupine za ljudska prava optužile su je za zlostavljanja u njezinim kampovima i ponašanje slično kultu, što ona poriče.


Mudžahedini su glavna snaga iza Nacionalnog vijeća otpora Irana, koje je poput Pahlavija njegovalo bliske veze s nekim zapadnim političarima. Na pariškom forumu ovog tjedna, čelnica vijeća Marjam Radžavi ponovila je svoje protivljenje svakom povratku monarhije, rekavši „ni šah ni mule“.


Neizvjesno je koliko oporbene skupine izvan Irana uživaju ikakvu podršku unutar zemlje. Iako među nekim Irancima postoji nostalgija za razdobljem prije revolucije, to je doba kojeg je većina premlada da bi se sjećala.


Unutar Irana, uzastopni krugovi nacionalnih prosvjeda također su se usredotočili na različita pitanja. Godine 2009. prosvjednici su preplavili ulice zbog onoga što su smatrali ukradenim predsjedničkim izborima. Godine 2017. prosvjedi su se usredotočili na pad životnog standarda. A 2022. godine okidač prosvjeda bila su ženska prava.


Mir-Hosein Mousavi, kandidat na izborima za kojeg su prosvjednici rekli da je prevaren 2009., godinama je u kućnom pritvoru i sada ima 83 godine. Njegova politika bila je reformirati Islamsku Republiku, a ne zamijeniti je – što je bio cilj mnogih prosvjednika u kasnijim pokretima.


Za protivnike Islamske Republike unutar Irana, ta neodgovorena pitanja o tome hoće li i kada organizirati prosvjede, koju agendu slijediti ili kojeg vođu slijediti vjerojatno će biti sve važnija dok se izraelski zračni napadi nastavljaju.