Svijet je mali. Nikad manji nije bio. Bojana tako zna Emelu, Emela je sjajna novinarka N1 televizije koja ima i svoj podcast »Jedan sat«, a Sedina Muhibić joj je nedavno bila gošća. Pa se gledalo. Pa bi jasno da o Sedini treba pisati i pričati priču, ne jednom, ne dvaput, već koliko god puta treba. Jer, njezina priča je ona što uistinu uči da je život vrijedan življenja, kakve god vas nevolje napale.

Čak 850 dana u bolnici, više od dvije godine! Ako sad već nije i koji dan više. I 19 operacija noge. A srce k’o u lavice dok se traži neki dr. House da konačno odgonetne njezinu dijagnozu, uzrok zbog kojeg se osjeća loše i ima temperaturu, a onda i da propiše lijek, valjanu terapiju. 850 dana u bolnici. Pa se bori Sedina i na budućnost gleda samo optimistično.

Već da je to, čudo je, ma puno je više od toga. Samo, odakle krenuti u priču!? Recimo, od samog početka i činjenice da su je roditelji napustili i da je odrasla u SOS selu i zamjenskoj obitelji!? Ili od ozljede koljena i njezinog spasitelja, svjetski poznatog i priznatog doktora Borisa Nemeca!? Ili od korone i te neke nesretne bakterije u krvi!? Ili od operacije srca što je tek čeka!? Ili od one sreće kad je, nema dugo, dobila dozvolu da može kadikad iz bolnice van.

– Volim biti vani, a kad sam izašla, činilo mi se da je vani vrijeme teklo, dok se meni u bolnici činilo da stoji. Vidjela sam toliko promjena, djecu što su odrasla, završila fakultete… Toliko promjena – priča Sedina.

Zaljubljena u skijanje

Zdravstveni problemi počinju ozljedom koljena. Sedina se oduvijek voljela baviti sportom, sportovima, skijanjem ponajviše. Članovi obitelji Kostelić njezini su idoli, Sljeme mitska planina, ali pad na Bjelašnici dokinuo je puno lijepih snova o profesionalnoj skijaškoj karijeri. Veljača je, godina 2013. Rotacija noge, a nisu joj, kaže, rekli ni da joj štake trebaju. »Nisam mogla disati, plakala sam, ništa nisam mogla«, prisjeća se Sedina. Uslijedilo je liječenje, koje to, zapravo, i nije bilo, niz krivih bolničkih prosudbi, popriličan neinteres nekih ljudi u bijelim kutama, i ona prva operacija urađena u Sarajevu, za koju će Sedina kazati da je prošla jako loše.

– Bila sam zdrava, studentica, živim sama, a noga boli toliko da ne mogu hodati. Išla sam liječnicima s povjerenjem, ali doživljavala sam sama razočaranja – veli Sedina.

Točka pucanja njezina strpljenja je, lako moguće, bio onaj već korišten gips koji su joj, kaže, stavili na nogu. Činilo joj se da je zavlače, pa traži druga rješenja. Mijenja bolnicu, ide i u Švedsku, pa u Njemačku, gdje ju je primila odgajateljica iz SOS sela i odvela liječnicima. Svugdje su rekli da je koljeno loše, da treba operativan zahvat. Samo, kako će to liječenje financirati studentica koja živi od stipendije!? Nikako. Pa opet Sarajevo, nastavak liječenja i trud da se u isto vrijeme studira. Ali, ne ide to baš zajedno kad nogom ne možeš ništa.

– Iscrpila sam se svakako, i financijski i psihički. A htjela sam studirati – kazuje Sedina.

Nemec je kralj

I tad se dogodio preokret, kad je otišla doktoru Nemecu.

– Uspjela sam i diplomirati i magistrirati, sve zahvaljujući doktoru Nemecu – istaknut će Sedina, magistra pedagogije.

Dok je, naime, trajalo to, kako Sedina kaže, ‘zavlačenje’, odlučila je ona pokušati skijati za paraolimpijsku reprezentaciju BiH. Jer, začudo, ta noga koja se nije dala ispraviti da normalno hoda, lako je tako strgana i iskrivljena ulazila u pancericu.

– Noga zakočena u nekom položaju da ne mogu ni stati, ni čučnuti. Ali za skijanje je to bilo taman – smije se Sedina.

Upoznala je za skijanja za BIH paraolimpijce i hrvatske kolege, a kad je poslije jednog pokušaja skijanja noga opet buknula, pala je odluka da se ide Nemacu u Specijalnu bolnicu za ortopediju Dr. Nemec.

– On mi je spasio život – jednostavno će Sedina.

Kaže, čim je došla Nemecu, on joj je rekao da je za operaciju. I svijet joj se tad srušio, jer valjalo je skupiti novac za to, a nikom nije govoila o Nemecu kako je opet ne bi spriječili kad ima zdravstveni sustav i doma. Odlučila je naći posao koji može raditi i da na nogama ne stoji. Na telefon kakvog call centra nije htjela, jer, kako kaže, ne može lagati o proizvodima što ih ni vidjela nije, ali zato je noću slagala odjeću u tržnom centru. Po cijele noći, dok nije skupila novac za operaciju.

– Kad je operacija prošla, doktor Nemec mi je rekao da nije nikad vidio gore noge, da je kost bila trula, da nas čeka dug oporavak i još operacija. Rekao je i da se ne brinem i da sam njegova briga odsad dok ne budem dobro. I rekao je ono što me se posebno dojmilo, urezalo u pamćenje: Ja ti ništa ne planiram raditi da bi hodala, već da bi se vratila svom normalnom životu, da bi skijala! – kazuje Sedina.

Desetak operacija uradio je doktor Nemec, a samo onu prvu je naplatio.

– On ne voli da se to ističe, ali ja mislim da zaslužuje da javnost zna, da ja bez njega danas ne bih hodala. On je slušao što su moje potrebe. On mi je govorio kakvo je stanje koljena, a ja sam njemu pričala kakav je moj životni status. Bila sam iskrena, znao je da živim od austrijske stipendije, da moram redovno završavati godine na studiju. U slučaju da sam odustala od fakulteta, morala bih vratiti 60 posto od onoga što je austrijska stipendija uložila u moje obrazovanje. Pa kad bih mu rekla da su ispiti i pitala što ćemo s operacijom, nešto bi kompenzirali, dao bi mi ortozu, da izguram tablete i da se vratim. Uspjela sam i vozački položiti zahvaljujući njemu. On je za mene kralj! – iskreno će Sedina.

Borba s COVID-19

Elem, činilo se da će sve biti dobro i kako treba. I bilo bi da ne bi korone. I tu bolnička počinje agonija. Opatija, Thalassotherapia, rehabilitacija, kad ono COVID. Sedina se zarazila na svoj rođendan. Cjepiva još nije ni bilo kao opcije, i jako je loše, kaže, prošla. Krenule su temperature preko 40 i ostali zdravstveni problemi. Reći će Sedina da je 22 dana bila pozitivna i borila se s visokom temperaturom. Naglasit će da je imala njegu da bolju nije imao ni Donald Trump, koji je taman tada isto bolovao. Uglavnom, nakon posvemašnjeg truda i brige svih, test je konačno pokazao da je negativna. Mogla je kući u Sarajevo. Ali pred put je opet bila pozitivna. Temperatura se vratila i počela je, kaže, sumnjati u sve.

– Vratim se, a moj problem nije riješen. Sve vrijeme loše i svaki dan me kolega vozio doktoru. Nismo znali što se događa. Na kraju je predložena hospitalizacija. Bila je opcija i povratak u Hrvatsku, ali ostala sam ovdje jer je tu doktorica Meliha Čengić Hadžović – kaže Sedina.

Bio je 19. veljače 2020. kad je ušla u bolnicu. U bolnici u Sarajevu je provela godinu i pol bez izlazaka. Otud je samo u jednom trenu otišla u Tursku i ondje bila dva mjeseca da od njih dozna dijagnozu. A kad je došla iz Turske, iako je zapravo bila kod kuće, stalno bila u bolnici. Kaže, došlo je do toga da je od 65 dana ona 45 bila u bolnici. Ili: »Preko dana budem stabilna, a onda bude sve gore i gore. Malo sam kući, pa kad je loše krenem u bolnicu.« To je trajalo jedno dva mjeseca, a kako se vidjelo da je malo sumnjiva dijagnoza iz Turske i da napretka od terapije nema, sada se posvuda traži prava dijagnoza i njezini su nalazi u Londonu, Švicarskoj, Americi.

Senida je u bolnici, evo, opet mjesec i nešto. Ali, nikada se nije zapitala zašto joj je takav životni put zacrtan, nikad bijesa u nje, tuge. Pokaže ona emocije, isplače se kad je teško, a teško bude zbog nekih zdravstvenih informacija kao onda kad je čula da su bakterije otišle u krv. Oduška je našla i aktivnošću na društvenim mrežama. Tamo se ‘rodila’ Seddina Bosna. Sedinna Bosna, koja je preko društvenih mreža obavještavala ljude kako teče njezin boravak u bolnici, koja je i pjevala ako treba, i to taman tako da su joj se brzo pridružile i druge bolničke kolege. Okidač je za sve bio COVID, sirene koje nisu prestajale zavijati, kola koja su vozila preminule do mrtvačnice. Pisala je o svemu i ljudi su je zapratili, njih preko sto tisuća. A njezine liječnice bile su i jesu tu da su joj, kako kaže, i liječnice, i majke, i sestre. I zato Sedina nikada ne »guglala« ništa o svojim bolestima, kad su one tu da joj sve narodski objasne i da je smire.

– Imala sam u sobi ispovjednu stolicu. U nju su sjedali doktori. Dođu, odrade teška dežurstva, pa se uzajamno ‘ispovijedamo’. I najčešće tad pričamo o lijepim stvarima, o tome što ćemo raditi kad ozdravim, o moru, o skijanju – kaže Sedina.

Srce junačko

850 dana bolnice, sada već i koji više.

Trenutačno je tako da je Sedina u stalnoj komunikaciji s doktorima pa ovisno od stanja odluči što i kako može ili ne može. Zna joj, kad je kod kuće, u 24 sata i četiri puta skočiti temperatura i onda je prijatelji odvezu u bolnicu. A sad je i tako da joj je i srce oslabilo, da su tu simptomi endocartitisa i da bi srce junačko trebalo operirati, samo da nije toliko riskantno.

Kao što rekosmo, njezini su nalazi posvuda, traži se ona prava dijagnoza, doktori slažu kockice, a odlazak u bolnicu u Padovi je pritom najizgledniji. Zahvaljujući njezinim prijateljima iz Karlovca već se zato komunicira s Nelom Sršen, počasnom konzulicom Hrvatske u Italiji i kirurginjom u Sveučilišnoj bolnici u Padovi, vrsnom liječnicom koja je ne jednom pomagala svijetu s ovih prostora. Sedina nikada nije gubila vjeru, nikada dala crnim nekim mislima da nadjačaju njezin optimizam. Jer, kako veli, ako će razmišljati loše, ništa od nje. Ona odlično kuha, ona uživa biti zaposlenica Sarajevo Film Festivala. I ne ljuti se na biološke roditelje što su je kao bebu ostavili.

– Niti znam tko su mi biološki roditelji, niti imam želju. Odrasla, rasla sam u sretnoj SOS porodici, imala sam mamu, sestre, braću, pedagoge. Tek sam u srednjoj školi shvatila o čemu se radi, ali nisam tad počela patiti ili tako nešto. Formirana sam osoba, ostavili su me gdje su me ostavili, a da sam ih zanimala, valjda bi me tražili – kaže Sedina.

Sedina nije od onih koji gledaju unatrag pa preispituju zbog čega se nešto dogodilo i tko je kriv. Ona je, kaže, sretna s onim kojeg ima pored sebe i s onim što je ispred nje. Dva dana prije gostovanja u podcastu Emele Burdžović Slipčević potpisala se da će na svoju odgovornost izaći iz bolnice, pa se u bolnicu odmah nakon emisije vratila. Željela je u tome podcastu objasniti što joj se događa, jer joj se čini da ima onih što misle da je sama za sve kriva, a ne, kako kaže, doktor koji ju je onomad operirao.

– Iskreno se nadam da ću uskoro ozdraviti! Jedva čekam da radim svašta nešto – kaže nam Sedina.

Biti uz nju na tom putu, biti uz Seddinu Bosna, najmanje je što svijet oko nje može učiniti, pogotovo ovaj, koji nikad manji nije bio, premali da jedni druge ne vidimo.