Ima tako dana kada čovjek osjeti neku prazninu u sebi, prouzrokovanu primjerice pomanjkanjem energije uslijed nadolazeće promjene vremena ili naglim padom imuniteta uslijed iscrpljenosti ili bolesti.

Taj osjećaj praznine obično prolazi za nekoliko dana koji su potrebni da ponovo napunimo istrošene baterije. Ali postoji jedna praznina koja se ne puni tako lako, a puni se sjećanjima i uspomenama.

Ona je posebna, jer dolazi iz same nutrine čovjekove duše, a to je ona praznina kada nas napusti netko blizak, netko koga smo posebno voljeli ili poštovali, odnosno netko tko je ostavio poseban trag u našem životu.

Takvu prazninu osjetio sam kada sam saznao da je preminuo profesor Vladimir Đuro Degan. Smrt dragih ljudi uvijek dolazi iznenada i uvijek je preuranjena, ali ne mogu reći da sam ostao iznenađen tužnom viješću, jer osim što je neoboriva činjenica da ćemo svi jednog dana »partiti«, ovo »putovanje« dragog profesora dalo se naslutiti kada ga je prije nekoliko godina napustila njegova supruga čime je završila dugogodišnja »bračna simfonija« njihovog zajedničkog života.

Ta praznina je u profesorovom životu stavila »točku na i« i ispunila posljednju stranicu njegove životne partiture.

Ugledan pravnik

Uvjeren sam da će mnogi napisati omaž pokojnom profesoru u kojem će nabrajati sva njegova postignuća kao cijenjenog i uglednog pravnika iz oblasti međunarodnog javnog prava, a među njima pobrojati sva sveučilišta koja je pohađao i na kojima je predavao, kao i sva mnogobrojna djela koja je napisao i upravo zbog toga ovdje ih hotimice neću spominjati, jer bi samo nabrajanje tih fakata ispunilo jednu cijelu malu knjigu.

Probat ću spomenuti nekoliko crtica iz našeg poznanstva koje su karakteristične za pokojnog profesora, njegovu narav i njega kao osobu.

To je nešto slično kao pravilo u pripovijetci Danila Kiša »Enciklopedija mrtvih« da se u tu enciklopediju upisuju svi ljudi, odnosno trenutci iz njihovog života koji puno govore o njima, ma koliko se činili beznačajnima, koji su ikada živjeli osim onih čije se ime spominje u nekoj drugoj enciklopediji ili kako sam Kiš kaže: »Jer … nikad se ništa ne ponavlja u historiji ljudskih bića, sve što se na prvi pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovjek zvijezda za sebe, sve se događa uvijek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo.«

Ime neponovljivog Vladimira Đure Degana već je upisano u raznim enciklopedijama diljem svijeta tako da je po tome kriteriju on već besmrtnik, iako bi u šali znao reći kako je za prijem u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti do sada »tri puta ópao«!

To mu, međutim, nije nimalo smetalo da bude dugogodišnji voditelj Jadranskog zavoda HAZU-a, gdje je osim brojnih ostvarenih znanstvenih projekata, oko sebe okupio ekipu ljudi koje je volio kao svoju djecu i koji su njega voljeli istom takvom, ako ne i većom ljubavlju, uz rijetko viđeno iskreno međusobno uvažavanje i poštovanje.

Životni fakultet

Zvijezda profesora Degana ostat će upamćena po svojoj dvojnosti, kao velikog znanstvenika, pravnika, poliglota, profesora i ravnatelja, ali još više po ljudskosti kojom se znao predstaviti u neposrednom razgovoru s »običnim« ljudima.

Njegovo iskustvo skupljeno na životnom fakultetu »diljem dunjaluka«, kako je znao reći uz njegovu elokvenciju i sposobnost pričanja anegdota s neznanim, ali i vrlo poznatim osobama, koji su čak i usmjeravali povijesne tokove na ovim prostorima, činili su od njega sugovornika kojeg je bio privilegij slušati.

Bila mi je čast imati takav privilegij u više navrata »u trećim poluvremenima« znanstvenih skupova na Rabu ili Zagrebu, kada je na njemu svojstven način uz tompus i šale začinjene mudrošću iznosio podatke o povijesti i povijesnim osobama, koji bi bili idealna podloga za neku knjigu ili čak za avanturistički film.

»Mudraci ne oplakuju ni žive ni mrtve« stoji u Bhagavad – Giti i sukladno tome pokušat ćemo biti mudri, a to bi zacijelo volio i profesor, nego ćemo ga pamtiti po njegovom šeretskom osmijehu i po njegovom specifičnom govoru koji je iznikao u njedrima zemlje u kojoj se rodio i kao kozmopolit jedno vrijeme živio, sve dok nije preselio na »ahiret«.

Ostala je velika praznina, ali sjećanja i uspomene žive, a dok je njih, »život je mrtvih u sjećanju živih«, kako je davno rekao Ciceron ili »Smrt je strašna za one, koji sa životom gube sve, a ne za one, čija slava neće nikada moći umrijeti«.

Zbogom velikom profesoru i još većem čovjeku!