Iz realistične perspektive Trump zna da rat košta i da Zelenski nema novca, da iscrpljuje SAD i da je jasno kako Ukrajina ne može dalje voditi rat protiv Rusije. Ako Ukrajina ne može pobijediti čak ni uz američku pomoć, pa i uz planirana golema financijska sredstva iz EU-a, onda Amerika ne bi trebala biti ta koja nosi teret – ukratko bi se moglo sažeti privatno druženje Zelenskog s Trumpom u njegovu rekreacijskom centru Mar-a-Lago na Floridi.

U međuvremenu propaganda čini svoje, pa iz Moskve stižu optužbe da je Ukrajina pokušala likvidirati Putina dronskim napadom na jednu od njegovih predsjedničkih rezidencija, priopćio je Kremlj. Putin je odmah izjavio kako Rusija preispitujemo svoj stav o pregovorima, a Trump je na Floridi bio “jako ljutit” zbog novonastale situacije. Zelenski je sve to nazvano ruskim lažima, rezolutno odbivši mogućnost da je Ukrajina izvela napad na Putinovu rezidenciju.

Glasna propast

Bilo kako god, SAD je voljan ponuditi srednjoročna sigurnosna jamstva pod uvjetom da se zaraćene strane suglase oko pitanja zbog kojih je došlo do rata. Trump smatra da će Rusija pomagati. “Rusija želi da Ukrajina uspije. Zvuči pomalo čudno. Putin je bio vrlo velikodušan u svojim osjećajima prema tome da Ukrajina uspije, uključujući opskrbu energijom, električnom energijom i drugim stvarima po vrlo niskim cijenama. Tako da je iz tog današnjeg razgovora proizišlo puno dobrih stvari”, istaknuo je američki predsjednik. ​Trump samo povlači poteze koji su u skladu s njegovim viđenjem američke moći i interesa. To je čista realpolitika. Nema tu plitkih emocija, dječjeg govora, moraliziranja, etiketiranja i plakanja. Dat će Zelenskom onoliko jamstava koliko je potrebno da se sukob utiša kada se za to stvore uvjeti.

Dakle, prema novom ukrajinskom planu u dvadeset točaka, Zelenski je na golf-terenima Mar-a-Laga od Trumpa tražio i nemoguće stvari, poput one da zadrži vojsku od 800 tisuća ljudi. Osim što za održavanje takve vojske ukrajinska ekonomija nema kapacitet, ona u ušima odzvanja kao ratni, a ne mirovni koncept. Aktivni ukrajinski predsjednik signalizirao je da želi nastavak rata tako što je uoči pregovora u Americi na Rusiju pustio sto dronova. Zelenski zahtijeva i da se na području Dombasa uspostavi demilitarizirana zona pod međunarodnim nadzorom neovisno o tome hoće li Moskva na njega pristati. Traži i udio u nuklearnoj elektrani Zaporižja i hidroelektrani Kahovka.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov još je prije odgovorio da se svi pregovori o Ukrajini moraju voditi “iza zatvorenih vrata”, bez javnih istupa i pritisaka. Odbio je komentirati navode da Moskva traži izmjene američkog mirovnog plana, naglasivši da Rusija ne sudjeluje u takozvanoj megafonskoj diplomaciji.

Koji dan prije druženja na Floridi, na kojem nije sudjelovao, potpredsjednik JD Vance dao je oštar pogled na stvarnost rata između Rusije i Ukrajine rekavši kako nema “povjerenja” da će se pronaći mirno rješenje za stravični sukob koji ulazi u svoju četvrtu godinu. “Nastavit ćemo pokušavati pregovarati. I mislim da smo postigli napredak, ali ne bih s pouzdanjem rekao da ćemo doći do mirnog rješenja”, izjavio je potpredsjednik u intervjuu za UnHerd. Da Amerikanci driblaju Zelenskog, vidi se po oprečnim izjavama. JD Vance tvrdi: “Postoje šanse da hoćemo i da nećemo stići do primirja”, a predsjednik Donald Trump i njegov mirovni izaslanik Steve Witkoff neprestano izražavaju optimizam.

U vezi s potpunom ili djelomičnom ruskom kontrolom Donbasa, koju Ukrajinci smatraju “velikim sigurnosnim problemom”, Vance tvrdi da bi ukrajinska vojska vjerojatno “izgubila” teritorij bez obzira na produžetak rata. “Dakle, taj teritorijalni ustupak Ukrajinaca je velika prepreka u pregovorima – taj strašni teritorijalni ustupak, rekao bih”, dodao je američki potpredsjednik.

Gubitak preostalog Donbasa bio bi naravno udarac za Ukrajinu, pa je Zelenskijev primarni fokus dobivanje snažnih sigurnosnih jamstava od Zapada kako bi zaštitio Ukrajinu u slučaju nove ruske ofenzive. Iz Kremlja javljaju da neće prihvatiti zapadne trupe u Ukrajini kao dio mirovnog sporazuma.

Saveznici Kijeva

Već prije su se Velika Britanija, Francuska i Njemačka s pomoćnim snagama preporučile da razmjeste trupe istočno od Poljske. Kako bi se prije drugih prikazao liderom “Koalicije voljnih”, francuski predsjednik Emmanuel Macron žurno je nakon druženja Zelenski-Trump na Floridi izjavio: “Napredujemo oko sigurnosnih jamstava, koja će biti ključna za izgradnju pravednog i trajnog mira.” Najavio je sastanak saveznika Kijeva u Parizu ovih dana vezan uz jamstva sigurnosti za Ukrajinu u okviru mirovnog sporazuma s Rusijom. Koliko su Europljani spremni za potencijalni sukob i kako bi razmještaj zapadnih trupa na istoku Europe trebao izgledati, pojasnio nam je geopolitički stručnjak Branimir Vidmarović:

– Francuska vojska nije strukturirana za dugotrajan konvencionalni rat visokog intenziteta, kakav bi se eventualno trebao voditi u Ukrajini. Njezina je snaga u ekspedicijskim operacijama, u brzom odgovoru i specijalnim misijama, ne u dugotrajnim rovovskim sukobima kakve vidimo na istočnoj fronti. Francuska bi mogla poslati ograničene specijalne snage, instruktore, logističku podršku ili čak privatne vojne kompanije, ali ozbiljna kopnena ofenziva nije realna opcija. Britanija, doduše, ima jaču vojnu kulturu intervencionizma nego mnoge europske zemlje, ali njezina vojska je u fazi restrukturiranja nakon godina rezova i angažmana u drugim dijelovima svijeta. Dakle, čak i da postoji politička volja, operativne sposobnosti nisu na razini potrebnoj za ozbiljan angažman u Ukrajini. Najrealniji scenarij bio bi povećanje tajnih operacija, instruktorske misije, logističke pomoći i možda aktivnija upotreba privatnih vojnih kompanija pod državnim nadzorom. Ako bi doista došlo do eskalacije koja bi zahtijevala prisutnost trupa, to bi vjerojatno bilo ograničeno na područja zapadne Ukrajine – daleko od glavnih bojišnica, s ciljem zaštite ključnih logističkih točaka ili obuke ukrajinskih snaga, pojašnjava Vidmarović.

Ravnoteža straha

Vidmarović ističe kako je većina tehnoloških revolucija u prošlom stoljeću došla upravo iz obrambenog sektora. Internet, satelitska navigacija, mikroelektronika, sve su to produkti vojnih istraživanja koja su se poslije prelila u civilni sektor. Njemačka i Europska unija sada pokušavaju iskoristiti ovu priliku kako bi ne samo poboljšale vlastite obrambene sposobnosti nego i stvorile tehnološku bazu koja će konkurirati SAD-u i Kini. Njemačka danas pod Merzom ne govori više samo o “odgovornosti” nego i vrlo otvoreno o novoj ulozi vodeće vojne sile na kontinentu. Milijarde eura ulažu se u obranu i infrastrukturu. Šire se priče o “najjačoj konvencionalnoj sili u Europi”. Stječe se dojam da rat u Ukrajini nije više sigurnosni izazov, on je prvenstveno poslovni model. Vidmarović kaže:

– Rat gura politika koja omogućuje glomazne vojne proračune uz stvaranje pritisaka za ubrzanje velikih projekata. Rusija sve to neizbježno tumači kao prijetnju, ali to ne znači da EU gradi agresivne kapacitete. Europa nije u poziciji voditi rat s Rusijom, niti postoji politički konsenzus za takvo što. Putinova strategija prema Europi oduvijek se temeljila na procjeni slabosti. Ako EU demonstrira veću vojnu koheziju i tehnološku nadmoć, to može smanjiti vjerojatnost budućih konflikata. S realpolitičkog stajališta, vojna moć nije samo alat za borbu, ona je i alat za pregovaranje. Ako EU dosegne neku solidnu razinu vojne moći i realizam u vanjskoj politici, shvatit će da je s Rusijom nepotrebno biti u konfrontaciji.

Što se Njemačke tiče, ona je podijeljena. Vlada je formalno dio proukrajinske linije, postoji sve veći otpor unutar njemačke poslovne elite, koja shvaća da dugotrajan sukob uništava ključne njemačke ekonomske interese, posebno u sektoru energije i industrijske proizvodnje. Popularni AfD najistaknutiji je politički zagovornik umjerene politike prema Rusiji, naglašava Vidmarović.

Našeg smo sugovornika upitali i čudi li se što je francuski predsjednik Macron nakon europskog summita u Bruxsellesu izjavio da je spreman razgovarati s Putinom.

– Dugo već ističem, Francuska pokazuje dvostruku strategiju. Emmanuel Macron balansira između agresivne retorike i pragmatičnih poteza. S jedne strane Macron ne isključuje mogućnost vojne eskalacije s Rusijom, a s druge strane nastoji pozicionirati Francusku kao europskog medijatora. Njegova politika je više usmjerena na osiguravanje francuske vojne i strateške autonomije nego na beskompromisnu podršku Ukrajini. Zbog svega Europa ulazi u fazu ozbiljne unutarnje političke fragmentacije. Stranke rata žele dugoročnu vojnu konfrontaciju s Rusijom, vjerujući da će pobjeda Ukrajine biti ključna za budućnost europske sigurnosti. Stranke mira pak žele deeskalaciju jer vide rat kao faktor koji slabi Europu i prepušta geopolitičku inicijativu SAD-u i Kini. Ta podjela nije samo akademska. Ona će definirati budućnost europske politike. Ako stranke rata prevladaju, Europa će se transformirati u vojno-ekonomsku strukturu posvećenu suzbijanju ruskog utjecaja, bez obzira na cijenu. Ako prevladaju stranke mira, vidjet ćemo pokušaje postizanja diplomatskog rješenja, što bi moglo voditi prema redefiniranju odnosa s Rusijom i oslobađanju Europe od američkog strateškog tetošenja.

Trenutno, stranke rata imaju institucionalnu prednost i one kontroliraju europske institucije i vojnoindustrijske interese. No kako ekonomski troškovi rastu, pritisak javnosti i poslovnih krugova mogao bi promijeniti politički smjer u korist pragmatičnijeg pristupa. Ključno pitanje nije hoće li doći do promjene politike, nego kada će se to dogoditi i koliko će Europa u međuvremenu platiti za odgodu neizbježne odluke, zaključuje Vidmarović.

Američki tutor

Na tom tragu sukob se odugovlači jer koristi svima. Vlastima u Kijevu, određenim briselskim strukturama, Pekingu, Washingtonu, Londonu. Što o tome govori ruska strana? Vojni analitičar Vlad Slepchenko, povezan s mračnim Aleksandrom Duginom iz Instituta Carigrad, objašnjava kako je sama pomisao da Kijev potpadne pod utjecaj Moskve noćna mora za velik broj međunarodnih aktera. Osim u Bruxellesu i Washingtonu takav otpor postoji i u Pekingu. Uz profit, Kini odgovara i da pažnja Zapada ostane rasuta, kako bi se što bolje pripremila za dugoročnu konfrontaciju s Amerikom. Prema Slepchenku, za ukrajinsku elitu kapitulacija ne dolazi u obzir jer je rat za nju prerastao u poslovni model koji donosi velike profite. Europi, kaže on, sukob odgovara jer čini točku okupljanja za dublju integraciju kontinenta. ​Washington, unatoč Trumpovoj retorici o miru, realno ne računa na potpuni slom kijevskog režima. Odgovaralo bi mu zamrzavanje sukoba prema korejskom modelu ili dugotrajno ratovanje niskog do srednjeg intenziteta. Zamrzavanje ukrajinskog sukoba bi, kaže Slepchenko, prebacilo fokus na kinesko pitanje, koje je središnja tema nove američke doktrine nacionalne sigurnosti. Rusija se u tom dokumentu spominje u kontekstu europskih prilika, bez posebne težine.

Čak i ako bi Rusija nekim čudom potpisala neki od razglašenih sporazuma, nerealni Zelenski našao bi način kako da dovede europske trupe na ukrajinski teritorij i provocira Ruse. Svjestan da je prisutnost zapadne vojske na ruskim granicama za Kremlj crvena linija, namjerno to potencira kako bi se rat produžio. Jer, ponovimo, u igri su političke karijere, masovni financijski ulozi, moguća propast unosnih ugovora o naoružavanju, obnovi i kontrola nad zbunjenim masama, koja puno učinkovitije djeluje kada su u pitanju Rusi nego tamo neki bradati isilovci. Ili, kako bi glavni junak Zelenski rekao: “Puno toga se može riješiti, ali to ne ovisi o nama!”

Ritter: S Ukrajincima je završeno…

Prema američkom obavještajnom časniku Scottu Ritteru, oružane snage Rusije su za ove četiri godine rata u Ukrajini postale najučinkovitije na svijetu. Imaju veliku učinkovitost u borbenim uvjetima i brzo usvajaju i prilagođavaju nova znanja, vještine i taktike u realnim borbenim uvjetima. Posebno mjesto u toj priči zauzimaju bespilotne letjelice. Ritter ističe da vještina ruskih operatera dronova posebno zabrinjava američke taktičare. Kao primjer navodi strah od Centra za napredne bespilotne tehnologije »Rubikon«, koji djeluje u sastavu Oružanih snaga Rusije i okuplja, prema njegovim riječima, najbolje stručnjake za bespilotne sustave. Ritter je također ocijenio da je stanje u ukrajinskim strukturama toliko urušeno da Kijev nema alternativu pobjedi Rusije. Bez rukavica je izjavio: »Sve je gotovo. Postoji razumijevanje da je Rusija dobila ovaj sukob i sada Ukrajini poručuje: Ako nastavite ovako, Ukrajine neće biti! S Ukrajincima je završeno. Nemaju više ništa. Brigade su im tanje od jedne bojne. Nemaju zamjena!«