Udovica poznatog hrvatskog disidenta Zvonka Bušića koji je preminuo 2013. godine, Julienne Bušić, predstavila je u Zadru svoju novu knjigu »Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada«.

Bušić, 77-godišnja američko-hrvatska prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica, 1976. je sudjelovala u otmici američkog putničkog zrakoplova i za to bila osuđena na obveznu doživotnu kaznu, s preporukom suca da bude puštena nakon osam godina.

Puštena je iz kaznionice nakon 13 godina, a po stjecanju hrvatske neovisnosti došla je u Hrvatsku. Već dugi niz godina živi pored Zadra.

Nepoznati dokumenti

– Knjiga »Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada« sažetak je raznih članaka, dokumenata i fotografija koje sam prikupila tijekom 50 godina. U njoj se nalaze intervjui, od kojih neki nisu nikad objavljeni, izvješća, sve na temu hrvatskih disidenata u bivšoj SFRJ.

Mislila sam kako je to jako vrijedan arhiv koji se treba objaviti, zbog povijesti, svega što se govorilo toliko godina, a nije baš sve bilo točno. Ima tu i dokumenata iz arhiva SAD-a koji su sad dostupni, a ranije to nisu bili, kao i iz hrvatskog arhiva.

Našla sam jako vrijednih stvari koje su manje-više nepoznate, kaže Bušić, koja u knjizi naglasak stavlja na disidente Franju Tuđmana, Vladu Gotovca, Dražena Budišu, Ivana Zvonimira Čička, Marka Veselicu, Petra Šegedina i Brunu Bušića.

»Odabrala sam ove disidente budući da sam ja, i drugi o njima, imala najviše informacija, no u knjizi se nalaze i dokumenti o drugim disidentima«, napominje.

– Objavila sam dva intervjua, s Franjom Tuđmanom i Vladom Gotovcem koje smo našli, oni su kao borci za ljudska prava i za demokraciju u njima analizirali stanje u tadašnjoj SFRJ, govoreći stvari koje nisu bile dobrodošle.

Ova dva intervjua nikad nisu bila objavljena zbog toga što je te intervjue, koji su bili na disketama, u zračnoj luci zaplijenila jugoslavenska služba.

Pratili su novinare, bojali su se da neke informacije ne bi bile javno objavljene, ističe ova spisateljica, koja je pretražujući dokumente u arhivima u SAD-u pronašla bitan dokument bivšeg veleposlanika u Rusiji Georga Kennana koji je napisao strategiju kako se SAD treba ponašati prema SFRJ.

Zapisnik službe SFRJ o oduzimanju stvari pronađenih kod njemačkih studenata u SFRJ koji su pripremali materijale za razgovor s Franjom Tuđmanom

Tajna strategija

– Ova strategija je za mene bila veliko otkriće, navodila je kako treba spriječiti, marginalizirati i ušutkati hrvatske disidente. Za mene kao Amerikanku ovakva strategija bila je nešto prestrašno, da su išli toliko duboko i da su imali toliko razrađenu strategiju kako to izvesti. SAD je htio, dakako, sačuvati predsjednika Josipa Broza Tita zbog geopolitičkih razloga tog doba.

No u to vrijeme kontaktirali su novinare, urednike, škole, političare, ustanove kako bi svi trebali imati isti narativ, da bi svi bili upoznati s američkim narativom. Kada se usporede odrednice te strategije i usporedi se što se tih godina pisalo u medijima i što su političari govorili, sve je savršeno izvršeno, kaže Bušić.

Dio strategije SAD-a, dodaje, koja pak nije bila dio Kennanove strategije, ali je na neki način rezultat, jest i zataškavanje ubojstva Brune Bušića u Parizu, čiju 47. godišnjicu obilježavamo sutra, 16. listopada. Zataškavanje, ili kako kaže »ignoriranje njegova ubojstva«, usporedila je s postupanjem u slučaju ubojstva Bugarina Georgija Markova u Londonu.

Fotografija službe bivše SFRJ s uhićenja Dražena Budiše 1971. godine

– O Markovu se pisalo u svim medijima, a kasnije se našlo i u knjigama, filmovima, svugdje. Samo mjesec dana kasnije ubijen je Bruno Bušić, o čemu je objavljeno nekoliko tekstića, a uglavnom se spominjalo kako se vjerojatno radi o obračunu između raznih hrvatskih grupa. To je samo jedan primjer i rezultat te strategije SAD-a.

Toliko su bili uvježbani, provodili su pritisak, neki novinari su čak pristali surađivati s CIA-om.

Slavni novinar The New York Timesa Carl Bernstein radio je veliki članak o glavnom uredniku The New York Timesa Cyju Sulzbergeru, koji je bio osobni prijatelj s Titom, i otkrio da je primao izvješća i tekstove direktno od CIA-e koje je praktično bez izmjene objavljivao u svojim novinama.

Bernstein je poznat po tome da je otkrio aferu Watergate i dobio Pulitzerovu nagradu, naglašava spisateljica, dodajući kako smo takvoj strategiji SAD-a svjedočili i uoči početka rata 1990. i na početku agresije na Hrvatsku 1991. godine.

– Vidi se kako su se odlučno borili protiv raspada Jugoslavije, ulažući svu svoju energiju da se to ne dogodi. Tadašnji američki ministar vanjskih poslova James Baker na konferenciji za medije, na kojoj je sudjelovao i ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar, rekao je kako ne podržavaju raspad SFRJ, da je treba štititi i da bi secesija ugrozila ljudska prava.

No, JNA je te Bakerove riječi smatrala zelenim svjetlom te je istovremeno kršila sva ta ljudska prava koja je Baker spominjao i išla je dalje. Tek kad je Zapad shvatio da bi Hrvatska mogla pobijediti, dakako, okrenuli su ploču. Šteta je što je moralo doći do rata, napominje.

Izmijenjene vrijednosti

Julienne Bušić u više je navrata govorila o teškoćama s kojima se njezin pokojni suprug Zvonko suočio kada je poslije 32 godine pušten iz američke kaznionice 2008. te se vratio u Hrvatsku. Vidio je kako se svijet promijenio, kao da su ljudi izgubili svoje vrijednosti, sve je moglo proći bez kriterija, što mu je bilo jako teško prihvatiti.

– Radi se o jako složenom pitanju. Zvonko je proveo 32 godine u najstrožim američkim zatvorima, gdje se svakog dana morao boriti da ostane živ. To nisu bile kaznionice, već klaonice.

Kada je došao doma poslije toliko godina, sve ono što je proživljavao ostalo je u njemu, sjećao se svega. Dok je bio u zatvoru, na životu ga je držalo to da će se vratiti u svoju domovinu. Kad je Zvonko izašao na slobodu i vratio se u Hrvatsku, došao je u novi svijet – toliko se toga promijenilo.

Odslužio je najdulju kaznu u hrvatskoj povijesti. Nije imao pojma o računalima, mobitelima.

Pitao se što je to, čudio se da su, kad bi se našli u društvu, svi sjedili s mobitelima, nije bilo druženja kao prije. Nisu imali iste vrijednosti, svijet se materijalizirao. To ga je smetalo jer on nikad nije mislio o novcu, najradije bi sve dao drugima, a mnogima je pomogao.

Jednostavno nije uopće prepoznao taj svijet. Vidio je da je sve u lošem stanju i da nema mogućnosti to promijeniti. Ljudi koji Hrvatskoj ne žele dobro, sve su krivo usmjeravali, a imaju novac i mogućnosti, što mu je strašno smetalo.

On je htio dati sve za Hrvatsku, to mu je bila životna misija, pa je tako i završilo. Ipak, priča oko Zvonka je puno složenija, još nisam spremna o tome govoriti, ističe Julienne Bušić.