Predstojnik ureda predsjednika Vlade Zvonimir Frka-Petešić vodio je kompleksan proces organizacije predsjedanja Hrvatske Europskom unijom. U intervjuu za naš list objašnjava važnost i organizacijske okolnosti tog šestomjesečnog političko-diplomatskog procesa, a prvo smo ga pitali da podrobnije objasni sadržaj premijerova susreta s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u Parizu proteklog utorka.

– Bio je to pozitivan i prijateljski posjet. Francuska i Hrvatska su partnerice u EU i NATO, a od 2010. imamo i strateško partnerstvo. Obje zemlje dijele slične poglede o brojnim europskim pitanjima, i imaju proeuropske vlade. Bilo je nekoliko tema, prije svega proširenje. Francuska je, kao što znate, bila protiv otvaranja pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, a Hrvatska je među 24 zemlje koje su bile za otvaranje. Nastavak politike proširenja na naše južne susjede od najvećeg je strateškog interesa za Hrvatsku, jer nam je u interesu dugoročna stabilnost u susjedstvu, a to možemo postići samo njihovim priključenjem EU. Zato smo tu temu i odabrali kao temu Zagrebačkog summita, koji će se održati 6. i 7. svibnja u Zagrebu, 20 godina nakon Zagrebačkog summita, kada je Francuska predsjedala EU-om, a tadašnji francuski predsjednik Chirac bio u Zagrebu.

Danas, osim Hrvatske, nijedna od zemalja jugoistočne Europe nije postala članica EU-a. U ono vrijeme, Hrvatska nije imala ni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Makedonija ga je tada parafirala, a mi potpisali godinu kasnije. U tih dvadeset godina, Hrvatska je ne samo postala članica NATO-a i EU-a, nego sada i predsjedamo Unijom, a ove zemlje su i dalje s druge strane pregovaračkog stola. Naša je i odgovornost i interes da pomognemo tim zemljama, jer time rješavamo stabilnost i razvoj cijele regije. Hrvatska ne želi biti ni slijepo crijevo ni graničar sljedećih desetljeća. U interesu nam je da ne budemo na vanjskoj granici EU-a. Francuska je na zadnjem Vijeću EU-a blokirala otvaranje pregovora, ali su isto tako svjesni da to treba riješiti i pronaći put naprijed. Imaju neke prijedloge u revidiranju metodologije pregovora. Žele da bude, kako kažu, manje birokratska, a više politička.

S hrvatske strane, od svih čelnika u Europskome vijeću, nitko od hrvatskog premijera ne poznaje bolje proces pristupanja. On se jedini aktivno bavio pregovaranjem i ulaskom vlastite zemlje, što drugi premijeri ili predsjednici nisu. Mišljenje premijera Plenkovića uvažava se, jer o pristupnim pregovorima zna svaki detalj. Trebamo pronaći pravu mjeru i zajednički jezik kako bismo uvažili određene prijedloge Francuske da se metoda pregovora učini strukturiranijom, ali da se time ne stvore nove prepreke, i ne uspori ionako već jako spori proces.

Na primjer: Hrvatska je pregovarala 2096 dana, 5 godina i devet mjeseci. U tom razdoblju otvorili smo i zatvorili 35 poglavlja. Srbija danas pregovara već 5 godina i 11 mjeseci. Ona je sad otvorila 18, a privremeno zatvorila svega dva od 35 poglavlja. A najvažnije je, naravno, koliko ste ih zatvorili, a manje koliko ste ih otvorili. Dakle, taj proces trajat će još jako dugo. Ako sad dodamo nove prepreke i zakompliciramo proces, demotivirat ćemo te zemlje od modernizacije i jačanja demokracije, a to je sve nama u interesu: naš je interes da imamo susjede koji dijele demokratske vrijednosti. Jer, ako imate požar u susjedovoj kući, ne osjećate se ugodno. Frustracije i destabilizacije zbog predugih pregovora nisu nam u interesu. Primjerice, svaka turistička sezona od Oluje do danas bila je uglavnom bolja od prethodne – osim 1999., kad je bio rat na Kosovu. Dakle, rat na Kosovu bio je dovoljan razlog da turisti ne dođu u Hrvatsku. To govori koliko je stabilnost regije važna za razvoj Hrvatske.

Ideja je, dakle, da u daljnjim razgovorima pronađemo način, uz pozitivno mišljenje Europske komisije i vrednovanja napretka i reformi u tim zemljama, da prije Zagrebačkog summita postignemo deblokadu i otvaranje pregovora, a da na summitu potvrdimo europsku perspektivu tih zemalja, potvrdimo da je članstvo konačni cilj pregovora – to mora biti reafirmirano – a s druge strane, da se na razini EU-a ubrza približavanje tih zemalja EU, kako bi ostvarile kvalitetnije i brže reforme.

Postupno priključivanje

Znači li to da će dosadašnji model pregovora ipak mijenjati? Iz izjava predsjednika Macrona čini se da Francuska ne kani odustati od svog zahtjeva.

– U našim pristupnim pregovorima redoslijed otvaranja poglavlja nije bio osobito strukturiran. Francuzi žele grupirati otvaranje poglavlja u smislene cjeline, u svojevrsne blokove, što po sebi nije loša ideja. Zamisao je da zemlja postigne prvi stupanj približavanja kad zaključi neki od tih blokova, i da se ne čeka, kao do sada, dovršetak svih pregovora, da biste odjednom dobili sve, a do jučer niste imali ništa.

Dakle, da priključivanje ide postupno, što nije nužno loša ideja. Treba, međutim, vidjeti kako to napraviti, da se ne pretvori u nove prepreke koje država mora preskočiti. Možda na način da pregovore organizirate tako da ne morate riješiti jedan blok da krenete s drugim, nego da počnete pregovarati o svemu, pa da se oni završavaju postupno. Ideje su različite, i nemamo mjesta razmotriti sve detalje. U suštini, strukturiranje pregovora na taj način nije po sebi loše, ali treba paziti da ne mijenjamo metodologiju pregovora usred pregovora. To je nama važno, jer nije fer prema onima koji pregovaraju da usred pregovora kažemo: »Sad ćemo promijeniti pravila igre.« Treba pronaći način kako uvažiti konstruktivne sugestije s francuske strane, a, s druge strane, ne unijeti pravnu nesigurnost prevelikim promjenama u metodologiji. Na Komisiji je da u narednim tjednima predloži prihvatljivo rješenje.

Znači li to da Hrvatska ima ambiciju da sve to unutar unije dogovori i postigne u ovih šest mjeseci?

– I prije. To moramo riješiti u sljedeća dva ili tri mjeseca, da bismo mogli imati uspješan Zagrebački summit u svibnju.

Hoćete li uspjeti?

– Trudit ćemo se.

Zvonimir Frka-Petešić / Foto: D. JELINEK

Konferencija o budućnosti Europe zanimljiv je projekt, ali još ni organizacijski ne sasvim jasan. Hoće li neki od događaja biti i u Hrvatskoj?

– Hrvatska je od Europskog vijeća dobila mandat da pokrene tu konferenciju, koja u sljedeće dvije godine treba iznjedriti prijedlog treba li i što mijenjati u Europi kako bi bila bliža svojim građanima, i da bolje odgovori na njihova očekivanja. Ideja je na tragu prijedloga Europske komisije Jean-Claudea Junckera, koje sada treba konkretizirati. Hrvatska povjerenica u EK Dubravka Šuica dobila je mandat da u sljedeće dvije godine organizira tu konferenciju, a Hrvatska, kao predsjedavajuća, ima ulogu da, uime država članica, definira opseg, ciljeve i mandat konferencije. To je za Hrvatsku itekako izazovna situacija, jer zemlja uime država članica ima tu ulogu, a, s druge strane, u Europskoj komisiji je hrvatska povjerenica. To Hrvatskoj daje vidljivost i važnu ulogu u definiranju konferencije.

Znamo, također, i da je predsjednik Macron prije dvije, tri godine krenuo s govorom na Sorbonnei, gdje je također govorio o potrebi revidiranja funkcioniranja EU-a. To je, dakle, debata koja i u drugim zemljama traje već neko vrijeme, a i Europska komisija je krenula s »razgovorima s građanima« (Citizens’ Dialogue), od kojih su neki održani i u Hrvatskoj. Time se nastoji razviti dijalog s građanima, jer je jako važno da javnost puno bolje percipira da EU nije nešto daleko i protiv nacionalnih država, nego dodatni, komplementarni identitet nacionalnom identitetu. Dakle, EU je skup zemalja koje već šest desetljeća stavljaju glave na kup da bi zajedničkim izazovima koji prelaze granice mogle bolje zajednički odgovoriti, s međusobno usklađenim propisima, najboljim mogućim od svih zemalja. Upravo su to »europski standardi« koje često spominjemo: ako je »europski standard« nešto pozitivno, to je zato što je proizvod kolektivne kreacije ili zakonodavnog umijeća država članica, brušen šezdeset godina. A Hrvatska je, kroz pregovore, u šest godina usvojila ono što se stvaralo šezdeset godina: u hrvatsko zakonodavstvo preuzeli smo 162 tisuće europskih propisa, što je 16 metara visok stup pismeno otisnutih propisa. Time smo ubrzano modernizirali hrvatske propise i zakonodavstvo, u svim porama društva. Europski propisi su danas i hrvatski propisi.

Kada je o europskom projektu riječ, hrvatskim građanima važno je objasniti da se prvi put u povijesti strateške odluke o sudbini ovog kontinenta ne mogu donositi bez Hrvatske i mimo hrvatskih interesa. To je poluga koju Hrvatska nije imala u tisuću godina, i ilustracija ogromnog jačanja hrvatskog suvereniteta, koji se de facto, u strateškim stvarima prostire od Dublina do Atene, i od Lisabona do Helsinkija. Prije ulaska u EU, mi smo bili na jelovniku, danas smo za stolom. To uopće nije isti položaj, i to je važno imati na umu. A da bismo to postigli, mi smo djelić suvereniteta ne izgubili, nego uložili i oplemenili, zajedno s ostalim članicama, u kolektivni europski suverenitet. Kad uložite u neki fond, novac vam više nije u novčaniku, ali vam donosi kamate ili prihod: isto tako, uložili smo dio suvereniteta, i zahvaljujući tome, Hrvatska je dio drugog najvećeg gospodarstva svijeta, i prve trgovačke sile na svijetu. Velika Britanija, na primjer, sada izlazi i taj djelić svog suvereniteta vraća sebi, ali zauzvrat gubi sav nagomilani kapital i kamate: gubi pristup europskom jedinstvenom tržištu i raskida više stotina ugovora i sporazuma koje joj je članstvo u Uniji osiguralo s državama članicama i s ostatkom svijeta. Otkad smo postali članica percepcija Hrvatske izvan Europe danas je sasvim drugačija nego prije toga. Članstvo u klubu najrazvijenijih na svijetu Hrvatskoj je dalo vidljivost, priznanje i ozbiljnost.

Vatreno krštenje

Konferencija o budućnosti Europe još je uvijek na razini ideje. Jesu li razrađeni konkretni planovi? Gdje će se održavati, kako, i o čemu će se razgovarati?

– Još ne. To tek treba precizno definirati. To će biti jedna od točaka razgovora Vlade i Komisije ovog tjedna u Zagrebu.

Kad ovaj razgovor izađe, taj ključni početak predsjedanja, sastanak vlade i Europske komisije te premijera i predsjednika Europskog vijeća, već će biti obavljen.

– To je i ovoj Komisiji »vatreno krštenje«. Ali je vrlo korisna prilika za upoznavanje cijele Vlade sa svim povjerenicima i važno za pripremu našeg predsjedanja i usklađivanje s radom Komisije koja ima pravo inicijative, dok mi, kao predsjedništvo, koordiniramo stavove država članica.

Točno. Vodili ste kompleksni proces organizacije predsjedanjem EU-om. Jeste li zadovoljni? Je li sve krenulo dobro?

– To je prije svega timski rad cijele Vlade. Kad ste unutra, uvijek znate ono što može biti bolje. No globalno, možemo biti jako zadovoljni, s obzirom na to da nam je ovo prvo predsjedanje. Svi smo entuzijastični. Svjesni smo da sudjelujemo u poslu koji je jako važan za Hrvatsku. Većina mojih suradnika bili su i dosad uključeni u poslove vezane za EU, ili su, kao diplomati, branili hrvatske interese u svijetu, znajući koliko je to početkom devedesetih bilo teško. Danas, biti na čelu EU-a – to doživljavamo kao veliko priznanje cijeloj Hrvatskoj. Da nam je netko 1990. rekao da ćemo danas predsjedati unijom, nitko od nas ne bi povjerovao. To govori koliki je put Hrvatska prošla uz, nažalost, teži put od ostalih država članica, ali mislim da je to golemo priznanje za sve naše ljude, posebno one koji su obranili ovu zemlju. Predsjedanje ne treba percipirati kao posao birokrata, nego prilika da se svi prikažemo kao uspješna zemlja, mala u odnosu na najveće članice, ali koja u određenim segmentima može biti uspješna, i ima što pokazati, i da budemo dobri domaćini. To je prilika da se i sami popravimo, jer su sve članice nakon prvog predsjedanja postale efikasnije, jer državna uprava nakon tog iskustva puno bolje razumije funkcioniranje EU-a i kako se interesi u EU mogu bolje zastupati.

Jer, kad ste predsjedavajući, morate predsjedati svim radnim sastancima. Postoji, dakle, dvjesto radnih skupina, kojima naši ljudi predsjedaju, bile one za poljoprivredu, ribarstvo, proširenje…

Na tim skupinama u Bruxellesu sjede predstavnici 27 država članica koji imaju različita mišljenja o zakonodavnim prijedlozima koji su na stolu, a predsjeda hrvatski predstavnik. On mora uskladiti često različite interese, i razumjeti zašto Nijemac misli ovako, a zašto je Španjolac možda protiv. Mora, dakle, ući u suštinu stvari puno više nego kad ste samo sudionik, a netko drugi predsjeda. Takvi su sastanci svaki tjedan. Svake je nedjelje iz Zagreba video-konferencija s našim Stalnim predstavništvom u Bruxellesu, na kojoj se pripremaju ti sastanci. Posebni je naglasak na pripremi sastanaka na razini veleposlanika pri EU. Na tim se sastancima definiraju pozicije koje će na kraju doći ministrima na Vijeće. To tako ide: najprije raspravljaju radne skupine, pa veleposlanici, i onda odluke dođu ministrima u nekom od nadležnih formata Vijeća EU-a. Hrvatska veleposlanica pri EU Irena Andrassy zasigurno je jedna od najupućenijih osoba u Hrvatskoj o europskim temama. Nema papira koji za vrijeme pristupnih pregovora nije prešao preko njezinih ruku.

Zvonimir Frka-Petešić / Foto: D. JELINEK

U konkretnom slučaju – u NSK.

– Za formalne sastanke Vijeća u Bruxellesu, a za neformalne u NSK. Kao što znamo, Vijeće EU-a i Europski parlament su dva zakonodavca. Europski parlament je u ime građana, vijeće u ime država članica. Imamo trijalog Vijeće – Parlament – Komisija, a predsjedavajuća zemlja ima ulogu posrednika u komunikaciji s Parlamentom i Komisijom, koja ima pravo inicijative. Zbog toga smo program predsjedanja, znajući da nam je prvo predsjedanje i da smo najmlađa članica, vodeći računa o onome što je Hrvatskoj najvažnije, naše prioritete odabrali unutar već usuglašenog okvira 27 država članica: strateškog programa EU-a za sljedećih pet godina, koji je usuglašen u lipnju, te programa nove Europske komisije. Kad analizirate program Komisije, strateški program EU-a i osamnaestomjesečni program trija, dobijete okvir u koji smo uvrstili ono što smatramo najvažnijim. Time smo osigurali da ne izlazimo s nečim što nitko ne bi podržao, i što ne bismo uspjeli ostvariti.

Također znamo da zakonodavni ciklus u EU ne traje šest mjeseci, nego otprilike pet godina. Na samom smo početku tog ciklusa, i dobro znamo da će drugi požeti mnogo inicijativa koje ćemo mi posijati, jer će proći nekoliko godina prije nego što sazru. Međutim, oni ne mogu žeti ono što nije posijano, i mi imamo tu ulogu – da na početku petogodišnjeg ciklusa pokrenemo čitav niz inicijativa. Kratkoročne ćemo vjerojatno ostvariti mi, neke druge ćemo ostaviti drugima. Tako to u EU funkcionira. I mi smo neke stvari naslijedili od prethodnika: Finci, na primjer, nisu uspjeli dovršiti pregovore o višegodišnjem financijskom okviru, pa nam je to palo u naručje. Isto tako Brexit. Novo predsjedništvo nastavlja raditi ono što prethodno nije uspjelo riješiti.

U zadnje tri godine napravljen je diplomatski grand slam

Nema sumnje da hrvatska diplomacija proživljava zvjezdane trenutke: Hrvatska ima glavnu tajnicu Vijeća Europe, potpredsjednicu Europske komisije, predsjeda EU-om, Rijeka je Europska prijestolnica kulture, premijer Plenković poštovan je u EU… Što biste odgovorili kad bi vam došao običan čovjek koji se svaki dan bori za egzistenciju, i pitao: »Dobro, ali kakvu to dobrobit donosi mojoj obitelji?«

– Da, u zadnje tri godine napravljen je diplomatski grand slam: Hrvatska je predsjedala odborom ministara Vijeća Europe, Srednjeeuropskom inicijativom, konferencijom »Kina plus sedamnaest«; danas predsjeda Dunavskom strategijom, Dunavskom komisijom, Europskom unijom… Marija Pejčinović Burić na čelu Vijeća Europe, Dubravka Šuica potpredsjednica Europske komisije… Izborni kongres Europske pučke stranke nedavno je bio najveći politički skup ikad održan u Hrvatskoj.

Dakle, u smislu pozicioniranja i prepoznatljivosti Hrvatske, to je doista iznad onoga što bi bila realna veličina i snaga Hrvatske, koja je tristoti dio BDP-a EU, a jedan njezin stanovnik dolazi na svakih 120 stanovnika EU-a. Pritom, Treba imati i na umu da je Hrvatska imala mnogo teži put: u vrijeme prvih slobodnih izbora, Hrvatska je bila treća po razvoju među komunističkim zemljama, iza Češke i Slovenije: ispred baltičkih zemalja, Poljske, Slovačke, Mađarske… No dogodio se rat, u tri godine izgubili smo trećinu BDP-a, i do 2004. morali smo čekati da se vratimo na razinu BDP-a iz 1990. Ukradeno nam je 15 godina razvoja.

Nećemo sad ulaziti u sve razloge za to.

– Dobro. Rat je koštao 37 milijardi dolara izravnih šteta. Ako usporedite najskuplju prirodnu katastrofu modernog doba, tsunami u Japanu 2011., koji je preko noći odnio osam posto BDP-a – Domovinski rat je Hrvatsku koštao ne osam, nego 160 posto BDP-a, dvadeset tsunamija. Japan se počeo obnavljati tjedan dana kasnije, čim se more povuklo.

Imali su osamnaest tisuća poginulih na 130 milijuna stanovnika; Hrvatska je imala 20 tisuća poginulih. U Hrvatskoj je minirana 25 puta veća površina nego što je potopljeno u Japanu; mi ćemo zadnju minu skinuti za tri godine; u Japanu je porušeno 1,8 stambenog fonda; u Hrvatskoj petnaest posto. Mi smo u obnovi vlastitim porezima izgradili 156 tisuća kuća i stanova – deset Šibenika. Sve je to učinilo da se Hrvatska petnaest godina bavila drugim stvarima, dok su drugi imali PHARE program, i učili kako se povlače europski fondovi. U EU su ušli 2004., kad smo se mi vratili na razinu iz devedesetih, a oni su počeli koristiti strukturne fondove, koji su poklon od tri posto BDP-a. A mi smo 2005. počeli koristiti pretpristupne fondove, koji su tek 0,2 posto BDP-a. Kad je došla kriza 2008., zahvaljujući fondovima, zemlje u EU imale su »air-bag« koji je apsorbirao recesiju, i ona je trajala godinu ili dvije. Kod nas, šest godina.

Hrvatska je, nakon četverogodišnjeg rasta od 2004. do 2008., pala u duboku recesiju, pa je počela rast tek od 2013. Tek smo se prošle godine vratili na razinu iz 2008. To je razlog razumljive i legitimne frustracije svih nas, jer znamo gdje smo bili prije trideset godina, i znamo gdje nam je mjesto. Znamo da ne pripadamo na začelju EU-a, jer znamo gdje smo bili prije trideset godina. Zanimljivo je da naš položaj ne šokira nikoga u zapadnoj Europi, jer oni znaju što smo prošli, i ne očekuju da ne budemo gdje smo sada. To je razlika između njihove i naše percepcije.

I, kad me pitate što predsjedanje EU-om znači za malog čovjeka, odgovaram da je vrlo važna vidljivost koju smo postigli da bi vas investitori uopće zapazili. Ako ste članica NATO-a i EU-a, ako ste uspješna zemlja, ulijevate povjerenje investitorima. Dobro znamo da investicija nema bez kreditnog rejtinga i dobrog imidža, a bez investicija nema povećanja rasta ni zaposlenosti. To je, indirektno i dugoročno, za svakog našeg građanina učinak boljeg pozicioniranja Hrvatske.