Foto D. Lovrović
Za ovu Europsku uniju Brexit znači najtežu krizu iz koje može izaći samo radikalnim restrukturiranjem i redizajniranjem čitavog projekta. Ima li volje, energije, zajedništva i političara koji su u stanju to provesti ne znam. Trenutačno ih ne vidim
O prošlotjednom britanskom referendumu i njegovim dramatičnim posljedicama za Veliku Britaniju i cijelu Europsku uniju razgovaramo s profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Zoranom Kurelićem, jednim od naših najboljih poznavatelja britanskih prilika i britansko-europskih odnosa, koji je živio i studirao u Velikoj Britaniji.
Zapleti nakon šokantnog referenduma se nastavljaju. Čini se da više ni najveći zagovornici britanskog izlaska iz EU nisu sigurni u provedbu referenduma, o čemu možda ponajbolje svjedoči neočekivana odluka nekadašnjeg gradonačelnika Londona i vođe tabora za izlazak Britanije iz EU Borisa Johnsona da odustane od kandidature za šefa konzervativne stranke, a time i od položaja sljedećeg britanskog premijera.
Johnson će tako izbjeći situaciju da upravo on pokrene formalnu proceduru britanskog izlaska iz EU, s obzirom na to da je aktualni premijer Cameron tu neugodnu odluku vješto prebacio na pleća svom nasljedniku, budući da je on zbog neuspjeha na referendumu najavio povlačenje u listopadu. Svi znaju da je aktiviranje članka 50. Lisabonskog ugovora, kojim je regulirano povlačenje iz EU, nepovratan korak, i nitko ga ne želi napraviti.
Članak 50
Što će se sada događati? Hoće li Britanci žurno aktivirati članak 50. Lisabonskog ugovora, kako to očekuju u Bruxellesu, ili će odugovlačiti kako bi izborili što bolje pregovaračke pozicije za pregovore o razdruživanju?
– Realno možemo očekivati otvaranje članka 50. oko Nove godine. Drugog rujna znat će se tko je novi premijer i tada će on ili ona odrediti jasnu pregovaračku poziciju i sastaviti ogromni pregovarački tim. To će trajati do kraja ove kalendarske godine. Ne radi se o nekom lukavom odugovlačenju, jer je neizvjesnost najpogubnija upravo po britansku ekonomiju, već o činjenici da su konzervativci trenutno obezglavljeni.
Što mislite o sve brojnijim špekulacijama o tome da će se u Londonu možda ipak odlučiti za parlamentarnu opstrukciju rezultata referenduma? Znamo, naime, da je referendum o Brexitu savjetodavnog i neobvezujućeg karaktera, a neki diplomati u EU uvjereni su da Britanci nikad neće aktivirati Članak 50. Lisabonskog ugovora.
– Mislim da je to politički nemoguće. Britanci ne vole referendume i rijetko idu na njih. Ovaj je bio doslovno krvav, naime izazvao je likvidaciju Jo Cox koja je ubijena zato što je podržavala imigraciju. Nitko se ne bi usudio napraviti nekakav deal iza leđa građana koji su se odlučili za napuštanje EU. U četvrtak je Teresa May, ističući svoju kandidaturu za premijerku, jasno rekla da referendumska odluka o izlasku znači izlazak.
Je li, dakle, moguće spriječiti odlazak Britanije?
– Mislim da to nitko neće ni pokušati.
Je li moguć drugi britanski referendum o članstvu u EU?
– Ne vidim nikakav razlog za takav manevar.
Što se krije iza ovih prijepora oko načina odlaska Britanaca? Dok jedni misle da Britancima treba maksimalno zagorčati život, kako bi naučili lekciju zbog svog nepromišljenog čina, ali i zato da nikome više ne bi slučajno palo na pamet krenuti njihovim putem, na drugoj strani su oni koji – poput kancelarke Merkel – misle da Europa ne bi trebala biti »zločesta« prema Britancima.
– To su potpuno normalne reakcije iznenađenja i zbunjenosti rezultatima referenduma. Naravno da su u institucijama Unije i u administracijama zemalja članica brojni oni kojima su se Englezi popeli na vrh glave. Nakon silnih pregovora i ustupaka Cameronu, on je izgubio referendum i sad kada izlaze iz EU traže više nego što im se dalo u pregovorima. To je, naravno, iritantno. Pozicija Unije mora biti jasna i nikada ne smije doći u pitanje cjelina četiriju sloboda: slobode kretanja roba, usluga, kapitala i, naravno, ljudi.
Vulgarni nacionalizam
Koliko su izgledni prijevremeni parlamentarni izbori, o kojima se također sve više govori? Bi li pobjeda proeuropske stranke na tim izborima omogućila suspenziju rezultata referenduma?
– Postoje brojni razlozi za održavanje novih izbora. Glavni razlog čini to što odluka o napuštanju Unije mijenja većinu politika na temelju kojih je Cameron dobio izbore. Novi lider stranke bit će izabran glasovima članova Konzervativne stranke na prijedlog konzervativnih članova parlamenta. To znači da će osobu koja predstavlja Veliku Britaniju u pregovorima izabrati 125.000 ljudi. To je prilično nedemokratski. Iako je Laburistička stranka u još gorem rasulu, mislim da konzervativci neće ići na izbore jer imaju krasnu većinu u parlamentu.
Možete li zamisliti situaciju da Britanci nakon izlaska ponovno zatraže ulazak u EU?
– Ne u bliskoj budućnosti.
Kako je uopće moguće da birači u zemlji s tolikom demokratskom tradicijom, s takvim demokratskim institucijama i vjerojatno najboljim medijima na svijetu nasjednu na tolike laži i populizam kampanje koja je zagovarala Brexit?
– Upravo zbog medija. Osamdeset posto tiskanih medija stvaralo je histeriju oko imigracije i rasplamsavalo engleski nacionalizam. Samo dvije novine snažno su podržavale kampanju za ostanak, a gotovo čitav konzervativni tisak bio je protiv Camerona. Prosječan pismeni građanin teško može filtrirati i provjeravati informacije koje su izražene u milijardama funti i ono što mu preostaje je da glasa u skladu s uvjerenjima i instinktima. Britanci o funkcioniranju EU znaju isto koliko i građani Hrvatske, i tu im stoljetna demokratska kultura nije od pomoći.
Iznenađuje li vas provala ksenofobnih incidenata nakon Brexita u Britaniji, osobito prema Poljacima?
– Ako pod ksenofobijom mislite na netrpeljivost prema strancima, onda me ona ne čudi. Englezi su uvijek pokazivali stav odbojnosti prema strancima, ali neagresivno. Nacionalistički frontovi i fašističke udruge uvijek su bile u manjini i većina stanovništva tolerirala je prisustvo brojnih stranaca. U Londonu, u kojem žive stotine tisuća stranaca, dvije trećine glasača dalo je glas za ostanak u Uniji. Kada bi ksenofobija bila glavna karakteristika Londončana, oni bi glasali za Brexit, ali London nije Velika Britanija. Većina glasača, prvenstveno Engleza, ima osjećaj da je nekontrolirani dolazak imigranata najveća opasnost koja prijeti njihovoj državi.
Ono što me jest iznenadilo je to da su u njihovoj percepciji svi stranci postali imigranti, uključujući i građane iz zemalja članica EU koji godinama žive u Velikoj Britaniji. Neprijatelji su odjednom otvoreno postali i Britanci pakistanskog porijekla, američki crnci koji već deset godina žive u Britaniji, talijanske konobarice i Poljaci. Napadi na njih ponekad imaju otvoreno fašistički ton i to me stvarno iznenadilo. U Engleskoj je oživio vulgarni nacionalizam koji nikada nisam osjetio dok sam studirao i živio u Londonu.
(Dez)integracija Europe
Jedni isključivog krivca za Brexit vide u odlazećem premijeru Davidu Cameronu i njegovoj kockarskoj lakoći sazivanja referenduma, a drugi u nemuštoj kampanji britanskih laburista i osobito njihovog čelnika Jeremyja Corbyna, koji je uglavnom prespavao burnu referendumsku kampanju. Treći pak, primjerice konzervativni njemački komentatori, svu krivicu svaljuju na kancelarku Merkel i njezinu politiku tijekom izbjegličke krize. Što vi mislite?
– Prva dva krivca se takvima smatraju opravdano, a krivnja kancelarke Merkel je navučena. Cameron je raspisao referendum kako bi neutralizirao UKIP u situaciji u kojoj je bio siguran da će ga dobiti. Kad je referendum bio raspisan nije mogao ni sanjati da će izbiti izbjeglička kriza i da će Corbyn biti prvi čovjek laburista. Cameron je vodio solidnu kampanju i tu mu se ne može mnogo predbaciti.
Jeremy Corbyn je čitavog života bio euroskeptik i to nije mogao sakriti. Osim toga, on je naprosto očajan govornik koji ne uspijeva uzbuditi svoju publiku ni kad priča o stvarima u koje vjeruje. Činjenica je da je radnička klasa u regijama u kojima tradicionalno pobjeđuju laburisti prihvatila argumente UKIP-a i da je upravo radnička klasa ona koja se najviše boji europskih građana koji dolaze raditi u Veliku Britaniju. Kada govore o imigrantima Englezi ne misle prvenstveno na Sirijce, već na Poljake, Bugare i Rumunje i zato ne mislim da je Merkel skrivila Brexit.
Što će pak Brexit značiti za Europsku uniju i budućnost europskih integracija? Dosad je Europa živjela mit o neprestanom širenju i sve dubljim integracijama, no sada se taj mit raspršio poput mjehura od sapunice.
– Za ovu Europsku uniju Brexit znači najtežu krizu iz koje može izaći samo radikalnim restrukturiranjem i redizajniranjem čitavog projekta. Ima li volje, energije, zajedništva i političara koji su u stanju to provesti ne znam. Trenutačno ih ne vidim.
Znači li to da je sada moguć obrnut proces, i da sada, odlaskom Britanaca počinje proces dezintegracije Europe?
– To bi se događalo i da je Velika Britanija ostala u Uniji. Sada su problemi samo jasniji.
Ili možda ipak slijedi dublja integracija onog što je ostalo od EU, a što je proteklih godina uspješno blokirala upravo Britanija? Je li odgovor na ovu krizu u »više Europe«, kako misle neki, ili je ovo posljednji signal da je ljudima previše ovakve Europe?
– Da, ovo je upravo signal da ovakva Europa ne valja. Ja mislim da je potrebno »više Europe«, ali nemam ni približno dovoljno prostora ovdje da bih elaborirao kako zamišljam funkcionalnu Uniju.
Kako će se Brexit odraziti na europsko gospodarstvo, koje se još nije u potpunosti oporavilo od velike gospodarske krize? Tko će platiti veću cijenu: Europa ili Britanija?
– Odrazit će se loše, a platit će svi.
Je li današnja EU uopće spremna suočiti se s problemima u funkcioniranju EU? Čini mi se, naime, da Europa zapravo nema pravi odgovor na problem koji je doveo do Brexita, mislim ponajprije na odnos EU prema globalizaciji i aktualno rješavanje gospodarske i financijske krize preko leđa srednje klase.
– Glavni razlog Brexita je strah od stranaca i to prvenstveno strah od građana Unije koji u skladu s temeljnom slobodom kretanja mogu doći u Veliku Britaniju tražiti posao, kao što netko iz Nebraske može tražiti posao u Kaliforniji.
Je li slučajno da do ovog udara na Europu dolazi nakon nekoliko uzastopnih kriza, od kojih nijedna nije do kraja riješena? Od institucionalne krizu EU koja je započela sredinom prošlog desetljeća francuskim i nizozemskim odbijanjem europskog ustava, na što se onda nadovezala dužnička kriza i kriza eurozone, pa zatim sigurnosna kriza na istoku Europe, a naposljetku i izbjeglička kriza, koja je zamalo dotukla Europu, ali nijedna europska kriza zapravo nije u potpunosti okončana.
– Ne. Mislim da je ovo kraj dinamike u kojoj je jedna izrazito važna i snažna članica od prvog dana bila protiv projekta kako su ga osmislili osnivači Unije, koji su svi od reda željeli »ever closer Union« (sve tješnju Uniju).
Brexit je rezultat volje građana iskazane na referendumu. I dosad su se upravo referendumi pokazali kao najveća opasnost za europski projekt. Je li možda problem u samom institutu referenduma, prema kojem mnogi imaju rezerve, ili u činjenici da je europski projekt doista produkt otuđenih političkih elita, koje su izgubile svaki kontakt s običnim građanima, kako tvrde brojni euroskeptici?
– Referendum je forma izravnog odlučivanja građana. Ponekad je opravdan, ponekad nije. Ja ne romantiziram samu činjenicu da većina donosi nekakvu odluku, jer, kao što znamo, većina je nerijetko u krivu. To, naravno, ne opravdava EU koja u ovom obliku neće dugo potrajati.
