Još krajem veljače je predsjednik Zoran Milanović ponudio Zlati Đurđević da bude njegova kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda, što je ona prihvatila, a tek ju je prije tjedan dana Sabor odbio. Bila je to uistinu prava avantura za profesoricu zagrebačkog Pravnog fakulteta, za koju, kaže, nije u startu znala kako će završiti.

– S obzirom na eskalaciju političkog konflikta između dva najviša tijela izvršne vlasti nitko to nije mogao pretpostaviti, a kamoli biti siguran da će kandidat predsjednika Milanovića biti prihvaćen u Saboru. Istina spor prvotno nije bio vezan za kandidata, već za način izvršavanja ustavne ovlasti, ali predsjednik nije bio originalan samo u odnosu na primjenu instituta javnog poziva, već i na izbor kandidata. Prvi put je izabrao kandidatkinju izvan sudaca Vrhovnog suda, odvjetnik Ivica Crnić bio je bivši sudac Vrhovnog suda kada je za predsjednika Vrhovnog suda izabran 2001. Po prvi put je predložio ženu nakon 30 godina muškog monopola u stolovanju nad potpuno feminiziranom sudačkom profesijom u kojoj je više od dvije trećine sutkinja. Po prvi put je predložio sveučilišnu profesoricu, struku koju je sudstvo posve marginaliziralo u odnosu na njihov znanstveni i edukacijski doprinos razvoju sudske prakse i usavršavanju sudaca, a uz pomoć zakonodavca i zapriječilo ulazak u sudačke redove. Bilo je i drugih premijera i inovacija u mojoj kandidaturi. Očito je za hrvatsku politiku bilo previše staklenih stropova koje je trebalo razbiti bez obzira na konsenzus oko moje stručnosti i neovisnosti. Moglo bi se reći i da je teško naći kandidata s toliko »grešaka«.

Više puta ste istaknuli da nije na vama bilo da dajete savjete predsjedniku Republike, je li institut javnog poziva ipak bio tema vašeg prvog razgovora?

– Radilo se o načinu izvršavanja jedne od njegovih rijetkih ustavnih ovlasti s velikom političkom težinom za koju snosi odgovornost pred hrvatskim građanima. O njezinoj ispravnosti s njim nisam raspravljala. Mi nismo prijatelji, kolege, pa niti poznanici. Bio je to vrlo formalan i distanciran susret, razgovor potencijalne kandidatkinje i nadležnog tijela. Treba se sjetiti da predsjednik nije uvijek blagonaklono gledao na moje stručne stavove te da sam se mogla prepoznati u njegovoj metafori o »Katedri za prava mušica« te »šegrtu«. Prilikom prvog susreta predsjednik je ispunio uvjete koji su bili za mene bitni da pristanem na kandidaturu. Živo se sjećam kako je odmah na početku našeg razgovora rekao da smo se mi sada susreli, a da se nakon izbora više nećemo viđati jer će svatko raditi svoj posao. Time je jasno dao do znanja da prihvaća podjelu vlasti, vladavinu prava i neovisnost čelne osobe sudbene vlasti. Također je bilo jasno da će me kao kandidatkinju javno obznaniti i da neće zahtijevati tajne dogovore.

Dvije opcije

Da vam je predsjednik Milanović prije raspisivanja prvog poziva sugerirao da se javite na njega, da to ostane u tajnosti između vas dvoje, a kako bi vas temeljem toga on mogao predložiti Saboru, biste li pristali sudjelovati u tome?

– Ne bih. Takav dogovor između kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda i predsjednika države ili Vlade je protuustavan, nezakonit i nepošten. Međutim, takvo postupanje zahtjeva institut javnog poziva koji je neustavan iz jednog temeljnog razloga – dovodi do ograničavanja ustavne ovlasti predsjednika, a tijekom ovog postupka se pokazalo da ima i niz drugih nedostataka koji ga također potpuno kompromitiraju, kao što je zahtjev za neetičnost postupanja, fiktivni natječaj i politizacija postupka izbora. Do sada sam analizirala taj institut iz pozicije kandidatkinje, međutim sada kada to više nisam, učinit ću to iz pozicije predsjednika države. Institut javnog poziva nije moguće uskladiti s ustavnom ovlasti predsjednika da diskreciono predlaže predsjednika Vrhovnog suda. Nije sporno da predsjednik države ima ovlast razgovarati s potencijalnim kandidatima, jer u protivnom imamo jalove pozive na koje se javljaju osobe koje kao što smo vidjeli ne ispunjavaju zakonske uvjete odnosno manjka im stručnost, znanje, neovisnost, habitus ili ne ispunjavaju zahtjeve demokratskog legitimiteta za tu dužnost. Odgovoran predsjednik, kao što je to učinio i odgovoran saborski Odbor, razgovarat će s kandidatom. Nakon razgovora predsjednik ima dvije opcije, da javno objavi kandidata, što mu se sada javno govori da ne smije. Ili da se sa njim u tajnosti dogovori. Obje opcije su negativne za predsjedničke ovlasti. U prvom slučaju on postupa neetično jer obeshrabruje druge kandidate da se jave na javni poziv, a u drugom slučaju radi se o nezakonitom postupanju jer se radi o namještenom, fiktivnom i lažnom pozivu. To je ono što se ad absurdum, u trenutku dok u Hrvatskoj korupcija eruptira u sudskim i političkim krugovima, predlaže predsjedniku. Vjerujem da on to neće prihvatiti. Stoga je javni poziv neustavan i ne postoji niti jedna druga država, iako u brojnim državama predsjednik države predlaže predsjednika Vrhovnog suda, u kojoj postoji javni poziv. Molim Ustavni sud i ustavne stručnjake da me demantiraju. Javni poziv je bilo moguće prihvatiti samo kao pomoćno sredstvo predsjednika. Dakle, objava jedog javnog poziva na koji su se mogle javiti sve zainteresirane osobe, s čim bi se ispunio ustavni zahtjev jednakog pristupa javnoj službi, a predsjednik bi, ako ne bi niti jednog kandidata izabrao s poziva, mogao ga samostalno izabrati. Daljnji veliki nedostatak javnog poziva je da de facto stvara situaciju da se u političkom postupku izbora potencijalni kandidati kao u političkoj kampanji međusobno natječu programima, životopisima, u televizijskim emisijama. Suci se u europskoj pravnoj kulturi ne biraju na izborima, ne podvrgavaju se političkim kampanjama, oni moraju biti neovisni od politike, ne smiju se upuštati u političke pregovore.

Kako ocjenjujete predsjednikove postupke u ovom slučaju, je li on bilo čime umanjio šanse za vaš izbor?

– Način političkog izražavanja predsjednika države je nedvojbeno konfliktan, impulzivan i netaktičan za mnoge sablažnjiv te sigurno dodatno antagonizira već suprotstavljene političke opcije. Međutim, kada se radi o izboru predsjednice Vrhovnog suda politika mora biti dovoljno zrela da odvoji postupke i riječi predsjednika države od postupaka, kvalifikacija i neovisnosti mene kao kandidatkinje. Mislim da su riječi i postupci predsjednika države iskorištene da me se diskvalificira što je razumski i pravni nonsens.

Difamacijska kampanja

Smatrate li da vam je obiteljski, etnički background bio otegotna okolnost, da biste imali više izgleda da ste u tom smislu bili »ispravni«?

– Smatram da sam posve ispravna u svakom pogledu. No, nema dvojbe da sam potaknula niske porive koji negiraju ljudsko dostojanstvo i jednakost, a što je u manjoj mjeri korišteno u političkoj raspravi, ali se rasplamsalo na internetskim društvenim mrežama. Tako je odmah po objavi moje kandidature ukraden iz službenih evidencija moj vjenčani list i stavljen na twitter. Moj suprug i ja smo oboje podnijeli kaznenu prijavu zbog kaznenog djela zloupotrebe položaja i objave osobnih podataka. Da se metaforički izrazim, nakon mog razgolićavanja javnom objavom stigma diabolici došlo je do ekspresnog širenja mog vjenčanog lista u pravosudnim i političkim društvenim internetskim grupama, što govori samo za sebe. Zatim je započela inkvizicijska praksa bockanja dežurnih demonologa iznošenjem laži o mojoj obitelji i meni, koju sam ignorirala dok se nalazila u podzemnim kanalizacijskim mrežama, ali njezino prelijevanje u javni prostor, što su dopustili i tzv. desni i lijevi mediji, bila sam prisiljena demantirati, kao i insinuacijama o tome hoću li proći sigurnosnu provjeru, pa još puno toga utemeljenoga na licemjerju, tabuima i netoleranciji. Mislim da je važno naglasiti da se radi o diskriminacijskom diskrusu. Nema nikakve racionalne razlike između mog profesionalnog puta i onog Plenkovića, Milanovića ili Mrčele. Svi smo rođeni i živimo u Zagrebu cijeli život, završili smo Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ostvarili vrlo uspješne karijere kao pravnici u raznim vrstama pravnih i političkih profesija dosegnuvši njihove vrhove, naš doprinos pravnom poretku, vladavini prava i demokraciji ocjenjivati će se prema našim djelima, izjavama i radovima. To je jedina ispravnost koja postoji. A temeljni problem moje kandidature je bilo eksplicitno pokazano razumijevanje problema koji se nalaze u korijenu neučinkovitog sudstva kojem građani ne vjeruju, združenom s neovisnošću od sudačkog korporativizma i od politike koji je očigledno izazvao takav alarm, da je proizveo višemjesečnu političko-sudsku difamacijsku i diskreditacijsku kampanju koja se od slučaja Krunoslava Olujića nije dogodila u Hrvatskoj.

Ustvrdili ste da vam se čini da je premijer Plenković htio da se vi i s njim dogovarate. Jeste li razmišljali o tome i jeste li možda dobivali iz Vlade signale da bi premijer rado s vama razgovarao?

– Ne, nisam. Moje stajalište je da bez obzira postoji li javni poziv ili ne, između predsjednika države i Vlade ne smije biti dogovora oko predsjednice Vrhovnog suda. To je posve jasno sada kada imamo zakonsku proceduru za izbor predsjednice Vrhovnog suda, ali isto proizlazi iz Ustava. Naime, Ustav kaže da predsjednik Republike, osoba koja je neposredno izabrana od građana i ovlaštena izvršavati njihovu demokratsku volju izborom kandidata za tu funkciju, predlaže predsjednika Vrhovnog suda. Ako predloži vrhunski kvalificiranog i dokazano neovisnog pravnog stručnjaka, Sabor ga mora izabrati. Odbijanje izbora takvog kandidata znači da Vlada, a čiji predsjednik ima većinu u Saboru, traži podobnog kandidata, dakle politički ovisnog ili poslušnog. Ustav nije dao Saboru ili Vladi ovlast predlaganja kandidata već predsjedniku države i to s razlogom. Sudska vlast kontrolira zakonodavnu i izvršnu vlast, stoga je ključno za vladavinu prava i demokraciju da ona bude neovisna od Vlade. Usporedba zastupnika Habijana s izborom veleposlanika je pogrešna. U više slučajeva Ustav predviđa supotpis dvaju predsjednika, a upravo jedan od njih je postavljanje šefova diplomatskih misija. Supotpis znači politički dogovor, međutim, njega s razlogom nema u Ustavu kod predlaganja čelnika sudske vlasti. Naime, predsjednik Vrhovnog suda s jedne strane daje demokratski legitimitet sudstvu, ali s druge predstavlja vezu između sudstva i politike. Stoga je ključ vladavine prava u demokraciji da se na to mjesto izabere neovisna osoba. Politika mora maknuti sa sebe stigmu da utječe na sudstvo. Jako je problematično iz aspekta javne rasprave, da su tezu o nužnosti konsenzusa prihvatili gotovo redom politički analitičari i novinari čime prihvaćaju stav o oduzimanju predsjedniku države ovlasti predlaganja kandidata. U državi u kojoj je svaki izbor pitanje političke trgovine, treba pročitati Ustav i uočiti poseban ustavni položaj predsjednika Vrhovnog suda.

Znanstveni i nastavni rad

Trajao je ovaj proces nekoliko mjeseci, je li bilo trenutaka kada ste pomišljali odustati?

– Nije uvijek bilo lako, ali nisam nikada pomislila odustati. Imala sam pravo na realna očekivanja da budem izabrana i na njima sam inzistirala. Do kraja se pokazalo da sve relevantne političke opcije priznaju moju stručnost, od desnog do lijevog spektra. To je zapravo veliko priznanje. Također sam u dosadašnjem profesionalnom životu svoje znanje i sposobnosti stavljala kontinuirano na raspolaganje Saboru, Vladi i Ministarstvu pravosuđa i sudjelovala u brojnim državnim tijelima, povjerenstvima, u pristupnim pregovorima Europskoj uniji, a branila sam i hrvatske interese pred međunarodnim arbitražama UNCITRAL i ICSID gdje sam zastupala Republiku Hrvatsku. Naravno, najvećim doprinosom smatram smatram znanstveni i nastavni rad.

HDZ vam je jako zamjerio tezu da je pravosuđe devastirano devedesetih godina. Žalite li možda zbog toga što u svom programu i javnim istupima niste ponašali politički i pokušali se dopasti što većem broju saborskih zastupnika?

– Ovo vaše pitanje otkriva koliko su smiješne, prazne i manipulativne teze da je moj program populističko-politički, a koje se nastavljaju i nakon glasanju u Saboru. Politička očekivanja ne igraju ulogu u mojem profesionalnom životu. To jasno proizlazi i iz mojeg programa koji nije pisan oportunistički ili eufemistički, već znanstveno, a to znači stručno, neovisno i pravno utemeljeno.
Zastupnik Habijan koji je još k tome i bivši odvjetnik kontinuirano iznosi neistine o mojim radnjama i mom programu kao npr. da sam kršila zakon, da nisam za specijalizaciju sudova pročitavši iz mog programa samo pola rečenice, da ne znam da mi imamo e-spis, e-komunikaciju, ročište na daljinu, a istina je da je Hrvatska na začelju u EU u odnosu na digitalizaciju sudskih postupaka, da se u programu zalažem za izbor sudaca od strane parlamenta, a sada najnovije da sam u programu predložila izmjenu sastava Državnog sudbenog vijeća.

Je li vas iznenadilo odlučno odbijanje sudaca Vrhovnog suda da daju pozitivno mišljenje o bilo kome tko nije jedan od njih?

– Nije, to je bilo očekivano. Način na koji je Vrhovni sud odlučivao o kandidatima za predsjednika Vrhovnog suda samo potvrđuje moje tvrdnje da je model sudstva koji Hrvatska ima korporativistički, odnosno da je sudska vlast formirana u obliku zatvorene profesionalne grupe bez bilo kakve vanjske kontrole. Predsjednik Vrhovnog suda koji bi bio izvan interesne grupe predstavljao bi vanjsku kontrolu. Sudbena vlast je protiv bilo kakvog nadzora, čak i u odnosu na aktivnosti koje nisu dio sudačke profesije, već pripadaju drugim profesijama kao što je politika, uprava, znanost. Korporativni model sudstva koji imamo u Hrvatskoj neprihvatljiv je ne samo iz aspekta sudstva kao demokratske vlasti i eliminiranja mehanizama odgovornosti pred politikom i građanima, već ima brojne negativne učinke na učinkovitost, odgovornost, stručnost i etičnost te pogoduje dezintelektualizaciji, nepotizmu, klijentelizmu i politizaciji sudstva.

Sudačka oligarhija

Sada je to, naravno, hipotetsko pitanje, ali kako biste uopće surađivali s ljudima koji su vam jasno dali do znanja da niste dobrodošli u Vrhovnom sudu?

– Vjerujem da bih dobro surađivala jer bih branila neovisnost sudstva od politike te imam znanja i stručnosti za tu dužnost. Naime, istina je da se upravo bavim granom prava koja mi daje znanja koja su potrebna predsjednici Vrhovnog suda. Bazično područje specijalizacije mi je kazneno procesno pravo čiji je integralni dio organizacija pravosuđa i posebno sudstva, a predajem i predmete Ljudska prava i kazneno pravosuđe, Kazneno pravo Europske unije, Međunarodno kazneno procesno pravo i Međunarodnu suradnju uz kaznenim stvarima. Dakle, imam i znanja iz međunarodne, europske i nacionalne organizacije sudova i pravosuđa koja su nužna predsjedniku Vrhovnog suda.
Ipak, nije tajna da je situacija u sudstvu takva, da bi politika trebala naći način kako da privuče nekog tko bi bio spreman na određeni način sigurno žrtvovati svoj postojeći profesionalni život za prihvaćanje ove zahtjevne dužnosti.

Ovo će sigurno na umu imati zainteresirani za treći javni poziv, teško će se na to odlučiti bilo koji istaknuti pravnik koji bi mogao pretpostaviti da bi ga u Vrhovnom sudu dočekalo gotovo neprijateljsko okruženje.

– Neosnovani napadi, kritika i difamacija od strane politike, a u ovom slučaju i sudaca, sigurno predstavlja metode zastrašivanja radi odvraćanja neovisnih stručnjaka, a kojih sigurno ima u Hrvatskoj, od ulaska u javni život i javljanja na javne dužnosti. To je izuzetno štetan proces za demokraciju i vladavinu prava.

Jeste li čuli za nekoga da se namjerava javiti na treći poziv?

– Ne.

Iz Vrhovnog suda i Državnog izbornog povjerenstva stigle su poruke da ne treba žuriti jer će oni sasvim normalno funkcionirati i bez predsjednika Vrhovnog suda. Oni uopće ne smatraju problemom što predsjednik Vrhovnog suda neće biti izabran do 15. srpnja, dok vi, s druge strane, tvrdite da se može govoriti o ustavnoj krizi.

– U Hrvatskoj je uzurpirana sudbena vlast od strane sudačke oligarhije, a uz potporu vlasti, odnosno vladajuće većine. To je sada posve jasno ih identičnih izjava predstavnika jedne i druge vlasti o tome da se ništa neće dogoditi, da će sve biti po starom, da se ništa neće promijeniti kada demokratski izabranom predsjedniku Vrhovnog suda RH istekne mandat. Njegov zamjenik, sudac Vrhovnog suda će nastaviti obavljati dužnosti čelne osobe sudbene vlasti, može se čak i reizabrati dokle god to bude trebalo. Nema niti riječi od strane sudske i izvršne vlasti o tome da se radi o neustavnom izboru, o onemogućavanju građanima da biraju čelnika jedne od tri grane vlasti, o uzurpaciji vlasti od strane osoba postavljenih izvan ustavnih procedura i bez demokratskog legitimiteta, o tome da se ne pravi razlika između predsjednika redovnih sudova i predsjednika Vrhovnog suda RH, nema ograde u pogledu političkog mandata i političkih ovlasti predsjednika Vrhovnog suda koji proizlazi iz njegovog demokratskog izbora. Jednom riječju nema nikakve odgovornosti pred građanima. Riječ neovisnost sve je manje uvjerljiva i vjerodostojna kada postoji suglasnost vrha sudstva i vladajuće većine. Očito nema spora u tome da sudstvo treba biti neovisno od građana, neodgovorno politici, a politika je također neodgovorna jer je sudstvo neovisno.

Korporativistički model

Pretežan dio onih koji su kritični prema pravosuđu vjeruju da je korijen problema u utjecaju politike i da ga treba u potpunosti eliminirati. Vi ste, ne s previše uspjeha, pokušavali objasniti da je puno gore kada su suci jedna zatvorena skupina na koju nitko izvana nema utjecaj. Kako postaviti odnos između politike i pravosuđa?

– Tako da se fokusiramo na pojam odgovornosti. Odgovornost politike za stanje u pravosuđu i odgovornosti sudstva za učinkovitost sustava. Sudska neovisnost i odgovornost nisu u konfliktu na čemu se kod nas stalno inzistira iz sudačkih, pa i političkih krugova, već su komplementarni. Suci imaju brojne privilegije kako bi se osigurala njihova neovisnost. Ali te privilegije ne postoje u korist njih samih, osim u korporativističkom sudstvu ili u politički instrumentaliziranom sudstvu, već u korist građana, radi osiguranja vođenja pravičnog i učinkovitog sudskog postupka. Ako to nije slučaj, mora se uspostaviti odgovornost sudaca, a osobito onih na čelnim pozicijama. Stoga je ključno da država poduzme napore da uspostavi sveobuhvatan sustav sudske odgovornosti koja je učinkovita, objektivna i transparentna.

Što ste korisno naučili tijekom ovog procesa, a što će vam poslužiti u nastavku vaše znanstvene karijere?

– Kako sam istaknula, svoje sudjelovanje u ovom postupku iskoristila sam za otvaranje rasprave u hrvatskom političkom prostoru o pitanjima demokratskog legitimiteta sudstva, odgovornosti sudstva pred građanima, odgovornosti politike za stanje u sudstvu, kriterijima izbora sudaca, korporativističkom modelu sudstva, njegovom zatvorenošću za druge pravne stručnjake, netransparentan i tajan postupak izbora sudaca, nedostupnost sudske prakse i dr. Ako su moje riječi doprle do hrvatskih građana i ako će te spoznaje biti relevantne za donošenje političkih odluka, onda smatram da se radi samo o formalnom, ali ne i zbiljskom porazu.