Njegov uspon je počeo prije deset godina, 11. veljače 2001. kada je stasiti i mlađahni nasljednik Franje Tuđmana, osokoljen masom koja se kotrljala ulicom, prijeteći prstom najavljivao svoj pohod na Zagreb. Dok se iza njega kočoperila parola »Svi smo mi Mirko Norac«, jeka na splitskoj Rivi podsjećala je na arlaukanje godina raspleta i niko ne sme da vas bije. Danas ogorčeni Vukovarac čiji je maloljetni brat poginuo braneći Grad heroj, s mučninom u želucu i bolnom grimasom na licu, traži da se promijeni program kada se na TV ekranu pojavi slika Ive Sanadera.
Erupcija tog blata pala je na sve nas i još dugo ga nećemo moći ni sastrugati a kamoli oprati s vlastitog obraza.
Zato je 2011. godina za nas milenijska, obratnica i prekretnica u kojoj ćemo ili napokon napustiti 20. stoljeće ili zauvijek potonuti u njegov glib. U živo blato glembajevštine koja se sada u svoj svojoj pohoti i pohlepi, bahatosti i bešćutnosti pretočila u mulj sanaderovštine.
Jedino što danas Krležine siromahe i šilice ne gaze kopita bogataških konja već se poput Đurđe Grozaj, otpuštene radnice »Kamenskog«, same bacaju pod tramvaj zbog duga od 4.326 kuna.
Veličanje kumira
Žigosani Sanaderom čekamo možebitni datum ulaska u Europsku uniju, kao svojevrsnu indulgenciju, oprost grijeha koje nismo osobno počinili, ali su itekako naše breme, i valja nam ga nositi.
Šeksova mišolovka pokazala se trajnijom od sira kojim je kupljeno Sanaderovo europejsko odijelo, jer je i sam u nju na sličan način namamljen i uhvaćen.
Jer, toj smo kolektivnoj sramoti i sami pridonijeli, jedni kao suučesnici, veličajući i blagosiljući tog kumira do samog kraja, pa i preko njega, drugi stavljajući ruku u vatru i glasajući za nj, a treći prelazeći šutnjom i nečinjenjem preko tog pogubnog kulta i idolopoklonstva.
Nacija nikada nije bila tako ponižena u ovih 20 godina samostalnosti, nikada bespomoćnija, nikada smisao Domovinskog rata nije bio oskvrnutiji, čak i kada se pod njegovim okriljem odvijala privatizacijska pljačka ili u njegovo ime činili ratni zločini.
Josipovićeva »Nova pravednost« obeščašćena je, baš kao i ufanje u već poodavno zaboravljenu Bozanićevu propovijed o grijehu struktura. U liku i djelu Ive Sanadera koristoljublje se pokazalo konvertibilnijim i unosnijim od domoljublja. Jesu li nam ovih 20 proteklih godina nepovratno pojeli skakavci?
I 2011. bit će obilježena Ivom Sanaderom, ne toliko zbog njegove osobne sudbine, za koju se sada svima fućka, ispao na koncu kriv ili prav, već zbog računa koji nam svima stižu na naplatu.
Gospodarski krah i slom potican enormnom potrošnjom, golemim zaduživanjem e da bi se lakše isisavao novac iz proračuna i državnih tvrtki, kupovanje socijalnog mira uoči izbora, podmićivanje i darivanje koalicijskih partnera mirisima, zlatom i tamjanom, uništavanje proizvodnje, povećanje nezaposlenosti i sve veći raskol između šačice bogatstvom usrećenih i sve veće armije ovakvom politikom ubjeđenih, društvo su doveli na rub propasti i kolonijalne ovisnosti.
Ova je godina izborna i onaj koji dobije vlast neće mu pasti u slast.
Ecce homo
Hrvatska lisnica već odavno je pohranjena u stranim bankama, dok se hrvatska puška klati o hrvatskom ramenu bespućima Afganistana. Barjak i himna hranit će nas ponosom dok Blanka Vlašić bude rušila svjetski rekord, skijaši i gimnastičari osvajali medalje, rukometaši i vaterpolisti igrali finale, a nogometaši bili ljuti boj ne bi li dokazali da nismo predziđe već vrata Europe.
U zemlji Hrvatskoj anno domini 2011. svijećom se traži čovjek.
Zakuca srce jače i kada netko zaviri u naše dvorište pa u Zrinki Cvitešić ili Mariji Škaričić prepozna glumački potencijal za glavne europske uloge. Ili kada »Bambi Molestersi« iz Siska sviraju kao predgrupa na globalnoj turneji R.E.M.-a.
No, svega je premalo, jaganjci prebrzo utihnu. A moralne vertikale i veličine poput Ivana Supeka, Vlade Gotovca, Vladimira Primorca, Luke Vincetića, Zvonimira Berkovića, Vesne Parun doživjele su sudbinu dinosaura. Izumrli su. U zemlji Hrvatskoj anno domini 2011. svijećom se traži čovjek.
Ovo je godina u kojoj ćemo se morati suočiti i s presudom Haškog suda Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, kao posljednjem činu uklanjanja kostura iz onog političkog ormara na kojemu je svojedobno nepozvan netko urezao: »U Domovinskom ratu ne mogu biti počinjeni ratni zločini«.
I junak našeg doba Ivo Sanader sa zanimanjem će pratiti posljednji prasak sudačkog čekića u haškoj sudnici, jer je nakon opozicijskog guslanja »Ne damo naše generale« upravo on ostao zabilježen kao premijer koji je locirao, identificirao, uhitio i izručio »Heroja a ne zločinca« Carli del Ponte.
Nije u tome činu bilo ničega osobnoga, bio je to samo posao. Baš kao i odstrel Branimira Glavaša koji ga je uz malu pomoć prijatelja za prebrojavanje glasove doveo na čelo HDZ-a i kojega je dr. sc. svojedobno počastio epitetom vizionara. Šeksova mišolovka pokazala se trajnijom od sira kojim je kupljeno Sanaderovo europejsko odijelo, jer je i sam u nju na sličan način namamljen i uhvaćen.
Probuđena goropadnica
Ne, ni u tome nije bilo ništa osobnog, samo je lukava lisica Vladimir, koja je na svojim leđima izdržala sve stranačke mrkve i batine, time darovala najljepši izborni broš svojoj novoj gospodarici.
Jadranka Kosor to će znati cijeniti makar do izbora, pa će ministarskom foteljom nagraditi i njegova kuma Branka Bačića. Premijerka je letećim izmjenama na izborni led i megdan sa Zoranom Milanovićem izvela petero novih ministara, no na njezinu žalost njihova imena govore da se ne radi o prvoj već o trećoj, skrpljenoj postavi rezervi koji nisu u stanju igrati presudne utakmice.
Kada će biti izbori i kome ćemo nazdraviti u Banskim dvorima 2011.? Račanovom nasljedniku kojem u aroganiciji i ambiciji Radimira Čačića prijeti sindrom Dražena Budiše u trećesiječanjskoj koaliciji ili nekadašnjoj Sanaderovoj sljedbenici, kud ti drumom, ja šumom, koja se od zapisničarke izmetnula u goropadnicu.
Hoće li haška presuda uperena i protiv Oca domovine Franje Tuđmana biti ta točka koja će potaknuti na ono što nam najviše treba, katarzu?
Jer, Ivu Sanadera nije raskrinkala ni hrvatska politika, ni hrvatska policija, za njegovo uhićenje i epilog još jedne kruha i igara predstave nisu zaslužni ni Austrija, ni Amerika.
Da je car gol, uz nekolicinu novinara, prvi je povikao, pokazao i prokazao jedan mladi kazališni redatelj.
Oliver Frljić nije se libio progovoriti o seksualnim sklonostima premijera o kojima se tada šaptalo, nije se bojao na maksimum naviti taj sudbinski i sudbonosni govor s Rive usred grada u kojem se rodio i dobiti kamenom po glavi glumca, nije se ustručavao pozvati na štrajk brodograditelje kojima je Zlatousti obećavao brda i doline misleći i radeći samo za svoj El Dorado.
Monolog Pudlice
Možete li zamisliti skupinu glumaca koja svaki dan uvježbava revoluciju? Koji sve svoje predstave izvode kao vježbanje nezadovoljstva? Koji će jednog dana izaći iz kazališne zgrade i sukobe i drame davnih vremena zamijeniti ubijanjem onih koji su krivi za bijedu današnjeg dana?, grmila je kazališna Pudlica s trećemajskih navoza upozoravajući što će nas snaći.
Nismo mu vjerovali, ta nije glumac međugorska vidjelica, da početno slovo Sanaderova splitskog govora od prije deset godina ima točku u salcburškom zatvoru, nismo ga ozbiljno shvatili ni kada je, prije revolucije, upomoć pozvao Molierea.
Da! Da je Jadranka Kosor umjesto Bože Biškupića za ministra kulture izabrala Olivera Frljića, znali bismo da misli ozbiljno. Ovako predstoji nam ili katarza ili povratak Glembajevima.
