Žene u Hrvatskoj nisu dovoljno vidljive, i same se češće odlučuju ostati u pozadini, u sjeni, nego da budu u prvom planu, kaže Dženet Garibović, korporativna pravnica u međunarodnoj konzultantskoj tvrtki, koja je u Zagreb doselila iz Australije, zemlje koja se voli pohvaliti svojom premijerkom Julijom Gillard. Naše se pak bivše premijerke, grubo da grublje ne može, odriču najbliži kolege. 

  – Australija je izuzetno ženski orijentirano društvo, tamo su žene u prvom planu, priznate su kao snažnije osobe, s više vizija i kao takve su uvažene. Ali, ne može se generalizirati, i među ženama i među muškarcima postoje crveni i plavi. Crveni su lideri, ljudi koji vode, imaju ideje, a koji neće nužno odrađivati posao, a plavi su ljudi koji vole biti vođeni, koji će sate i sate do savršenstva raditi. Tamo gdje postoji balans između crvenih i plavih, tamo je zagarantiran uspjeh, kako za muškarce tako i za žene, kaže Garibović. 

  Uspoređujući karijerne mogućnosti žena u Hrvatskoj i u »vrlom novom svijetu«, kaže da u Hrvatskoj nismo suočene s tako rigoroznim odabirima kao žene u Australiji, koje kad su već postigle neku karijeru moraju odlučiti hoće li se radi djeteta odreći tog prijeđenog puta. Naime, one u vrhu kompanija unaprijed su suočene s time da se nakon porodiljnog dopusta neće moći vratiti na istu poziciju, ali to amortiziraju alternativnom karijerom. Dakle, jučer ste bili šef financija u velikoj korporaciji, ali se tamo više ne možete vratiti na šefovsko mjesto jer vas je netko zamijenio ili vas je vrijeme pregazilo u tih godinu dana koliko ste bili odsutni. Međutim, možete se početi baviti nekim kreativnim poslom, postati poduzetnica.  

 Ženske kvote

  – Australija je poznata kao najpoduzetničkije orijentirano društvo, za što u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji infrastruktura. Žene u Australiji se vrlo kasno odlučuju imati djecu, u kasnim 30-ima, i do tada već su prošle velik karijerni put. Nakon te pauze, žena je slobodna krenuti u druge sfere i čitav sustav je podređen tome da joj omogući da se dokaže na tom novom polju. Nas u Hrvatskoj još štiti zakon, ali ako to izgubimo, a mogli bismo jer su sve kriznija vremena, nemamo infrastrukturu koja bi to amortizirala. Pogotovo je teško ženama u srednjim godinama, jer ne postoje prostori gdje bi se mogle afirmirati kao poduzetnice. Žena koja je danas umjetnica a sutra želi biti poduzetnica, ne može se osloniti samo na svoj talent, mora imati potporu društva. Obitelj nije dovoljna, kaže Garibović. 

  Smatra da će ženama u tome pomoći i najavljene izmjene Zakona o radu, da će moći raditi na pola radnog vremena ili kraće kod više poslodavaca. »Neće Europa doći k nama. Mi smo vlasnici svoje sudbine, kako si mi iskreiramo, tako će nam biti«, smatra Garibović. 

  Ivana Nikolić Popović, prvi čovjek u organizaciji Dana kreativnosti i inovativnosti, mlada je poduzetnica, vodi tvrtku koja se bavi PR-om i kreativom, sveučilišna je profesorica, aktivna u civilnom sektoru, odnedavno i predsjednica Klastera kreativnih i kulturnih industrija. Na pitanje kako sve to stiže, slatko se smije, kaže da je sad upisala i doktorat. »Sve što radim radim sa strašću, veseli me i nije mi teško, ne trebam pauzu između tih svojih zanimanja«, kaže. Pitamo jesu li tzv. ženske kvote samo brojke i zadovoljavanje forme? 

Boys clubovi

  – Poznata je zezancija da ženu ne smiješ ostaviti samu s kreditnom karticom, a u stvari su muškarci ti koji troše beskonačno, neracionalno. Žena će možda kupiti neke cipele više, ali to nije ništa spram kupovine dionica za velik novac u krivom trenutku, spram ulaganja u riskantne poslove, nabraja naša sugovornica, a na pitanje kada joj je kao poduzetnici bilo najteže, kaže da je uvijek najveći problem kada se dođe do sustava financiranja. »Banke su uvijek puno nepovjerljivije prema ženama, ma kako dobar projekt imale. Žena se mora puno više truditi, puno više znati, da bi došla do istog rezultata kao muškarac«, veli Nikolić Popović. 

  – Sigurno je da kod internacionalnih kompanija postoji veća otvorenost prema ženama na čelnim pozicijama. Slično je i u hrvatskim tvrtkama s kojima ja radim, ali to su sve velike tvrtke, međutim ima u Hrvatskoj još prostora za razvoj, još postoje tzv. boys clubovi, ta kultura da muškarci jedan drugome drže stranu. Primijetila sam da muškarci puno više promoviraju muškarce, dok žene, i kad su na čelnim pozicijama i imaju mogućnost odlučivanja, puno manje promoviraju žene. Muškarci štite jedan drugoga, dok kod žena to nije neka navika. Dapače, žena rado našteti drugoj ženi, kaže Brkić.    

 Premalo mentorstva

  Ljudi se sve više žale na nekorektne međuljudske odnose na poslu, koji nemaju puno veze s muško-ženskim podjelama, više s onim hijerarhijskima, kad šefovi ne znaju razgovarati s kolegama. »To je jedan od nedostataka hrvatskih menadžera, onih koji misle da pozicija nosi autoritet, da moraš biti bezobrazan, nedostupan i nekomunikativan da bi bio veličina. Jako malo tu ima mentorstva, razvijanja drugih ljudi, brige o drugima, timskog rada. Izdaju se naredbe, uglavnom se kudi, rijetko hvali. Općenito smatram da hrvatski menadžeri nisu dovoljno kvalitetni niti dovoljno educirani, mnogi su na nezasluženim pozicijama. U realnom poslovnom svijetu, recimo u Londonu, takav se menadžer ne bi uspio pozicionirati. To je ipak slijed malog tržišta i sretnih okolnosti za pojedince«, zaključuje Brkić. 

  Gospođa Nina Oberiter Gluhak, sada predsjednica Nadzornog odbora, a deset godina na čelu uprave PBZ Carda, prije toga na čelnim pozicijama u Atlasu, nema loša iskustva. »Nikad me nisu dezavuirali ili manje cijenili zato što sam žena. Dapače, sa svim svojim muškim suradnicima imala sam vrlo dobar odnos. Mislim da je to do čovjeka, treba uvažavati i cijeniti ljude, njihovo znanje i rad. Tako sam pristupala svakome, od portira nadalje, znala sam delegirati poslove, ukazati povjerenje, uvažiti drugačija mišljenja. Nikad nisam bila tehnokratski menadžer, vjerujem u timski rad«, kaže Oberiter Gluhak. 

  Zbog zahtjevne karijere nije se morala odreći obitelji. »Imam dvoje djece, dvoje unučadi, ispunjen život. Muž mi je bio tolerantan, preuzimao je brigu o djeci jer sam ja puno putovala, prošla sam 89 zemalja svijeta, a cilj mi je stotka«, kaže.

_______________________________________

KAKO DO GENIJALACA U KLIJENTELISTIČKOM DRUŠTVU 

  – Jako je teško, neću vas lagati. Činjenica je da kod nas ideje i kvaliteta ne idu naprijed, ali to će se morati uskoro promijeniti, jer će se sustav urušiti, ne može funkcionirati bez ideje i kvalitete. Pogotovo kada uđemo u Europsku uniju ili, kako su neki ovdje rekli, kad Europska unija uđe k nama, s takvim sustavom bit ćemo potpuno nekonkurentni. Na vlastitom tržištu izgubit ćemo bitku s onima koji znaju što je ideja, znaju kako napraviti nešto inovativno, kako potaknuti genijalnost. Ostat ćemo bez identiteta, jer ga ne stvaramo, jer još uvijek nismo sigurni što bi to Hrvatska bila, i jednostavno će nas pomesti, kaže Ivana Nikolić Popović. 

_______________________________________

U NAS ČOVJEK DONEKLE IMA PRAVO NA PESIMIZAM 

  – Zapadni čovjek ne stigne razmišljati na taj način o sebi i svijetu. Zato što on vidi da postoji put kojim, ako dovoljno uporno radi, bez obzira na zapreke može doći tamo gdje si je zacrtao. To govorim iz perspektive novog svijeta. U Hrvatskoj čovjek donekle ima pravo na pesimizam, jer ono što je danas, nije i sutra. Evo usporedbe: u Australiji srednjoškolci biraju fakultete tako što im dođu predstavnici sa svih studija i kažu što mogu očekivati u karijeri, kolika će im biti plaća ako budu pravnici, liječnici… Kažu im: ukoliko želite biti najbogatiji, odaberite stomatologiju, bit ćete na vrhu društvene ljestvice, ali za to vam trebaju ocjene. 

  Mladi na dan kad krenu na fakultet znaju da će imati radno mjesto i mogu planirati dugoročno. Na našim prostorima, zbog političkih i društvenih uvjeta, dugoročno planiranje oduvijek ne postoji. Ljudi u Australiji sebi postave cilj da će se umiroviti s 38 godina. Tamo je to mjerilo uspjeha, ako si dovoljno postigao u karijeri i zaradio da se možeš umiroviti s 38 godina i živjeti život, ne besposlen već baveći se nečim kreativnim. To su bogata društva, mi smo siromašnije društvo, ali moramo malo podesiti i mentalni sklop. Ako na probleme gledate samo s pesimizmom, tapkate u mjestu.