Bivši vukovarski gradonačelnik Željko Sabo dobio je oko četiri tisuće glasova na izborima za Predsjedništvo SDP-a, no unatoč tome bio je prisiljen zamrznuti mandat u tom tijelu jer je vrh stranke na čelu s Peđom Grbinom od njega to tražio, budući da je njegova ranija presuda za političku korupciju za stranku prevelik teret, kako je objašnjeno. Sabo tako više nije član Predsjedništva, no zauzvrat neće ga se onemogućiti u naumu da se u Vukovaru na izborima u svibnju iduće godine ponovno kandidira za gradonačelnika.

Kako to da ste na kraju popustili pritsku da zamrznete mandat u vrhu stranke?

– Prvo želim reći koliko sam zahvalan članovima SDP-a koji su za mene glasali, jer ulazak u Predsjedništvo bio je za mene velika moralna satisfakcija nakon svega što mi se dogodilo. To je priznanje članstva za sve što sam govorio i zastupao, nakon što sam u jednom političkom procesu osuđen. Posebno mi je drago da sam doživio da su čak dva člana Predsjedništva došla iz Vukovara, uz mene i kolegica Biljana Gaća. Mada nismo uvijek na istoj strani, mi smo oboje Vukovarci, i to je jako važno.

Gradnja od temelja

Ja sam odluku o tome da na kraju ipak stavim mandat u Predsjedništvu u mirovanje donio zajedno sa svojim članovima Gradskog odbora SDP-a Vukovara, kao i kolegama iz županijske organizacije. Zajedničkog smo stava da je sada najvažnije da se svi skupa pripremimo za lokalne izbore i da nam je Vukovar najbitniji. Nas je oko 600 članova u Vukovaru, i nakon što sam se evo ja povukao, sad očekujemo i da će u stranci biti mir, a to je preduvjet i za uspjeh u Vukovaru. Nadamo se da su sad prijepori iza nas, da smo smogli snage da ih poništimo. Smatramo da su lokalni izbori izuzetno bitni, da općine i gradovi grade Hrvatsku i da se kuća gradi od temelja, a to su lokalne razine. Naš je cilj bolji Vukovar, i to nam je iznad svega. Osobno, bavljenje politikom ne smatram borbom pojedinca za osobnu egzistenciju, nego doista radom za opće dobro. Ja sam kao branitelj svašta prošao, pa tako i srpski logor, mnogo mojih prijatelja branitelja je poginulo, i ja sam se često pitao zašto sam ja ostao živ – da uživam u mirovini i nekim člancima zakona koji bi mi omogućili da ne radim ništa, ili zato da pridonesem svom Vukovaru i učinim ga boljim. Želim dati svoj doprinos.

Je li vas razočaralo što je od vas zatraženo da praktički ignorirate stav članstva?

– Pa događale su se pomalo čudne stvari. Mi u Vukovaru smo slavili kad sam ušao u Predsjedništvo, a onda se počelo između dva kruga izbora za predsjednika stranke govoriti kako se moram povući. Da je postojao neki problem formalne naravi, ja se ne bih mogao ni kandidirati, izborna komisija bi upozorila na to. Dakle, rečeno mi je da se povučem jer jednostavno netko tako misli da treba biti. Ali evo, mi se u Vukovaru tri godine borimo, stvaramo preduvjete za izbornu pobjedu i onda sam pomislio: da se povučem iz te bitke sad kad smo pred »olimpijadom«, e pa neću. Tako sam odlučio da je bitka za Vukovar bitnija, to je grad koji mi toliko volimo. Smatram da moramo graditi građanski Vukovar, i to mi je prioritet.

Što kažete, je li novi predsjednik Peđa Grbin trebao smjenjivati SDP-ovce, čelnike odbora u Saboru – pokušao je, i nije uspio, pa je zasad odustao.

– Ako je netko zamjerao, misleći na Davora Bernardića, da predsjednik stranke nema pravo kontrolirati klub zastupnika, zašto bi očekivao da danas, kad je on taj predsjednik, a klub želi ostati autonoman, na to ima pravo? Da tu situaciju treba lomiti preko koljena? Osobno mislim da u obje situacije onaj tko je predsjednik stranke, ma kako se zvao, ima pravo voditi politiku putem kluba i da ima pravo birati svoje suradnike, no ako je netko ranije radio suprotno od toga, zašto sada očekuje da će mu proći suprotni prijedlog? Ranije, Davor Bernardić nije uspio putem kluba provesti svoj program rada, zašto bi netko očekivao da sada bude drugačije. Ja mislim da predsjednik stranke na to ima pravo, zvao se Bernardić ili Grbin. Stranka treba funkcionirati na jasnim principima, ali i dosljednosti. Evo, i ja sam htio ustrajati na principima i poštivati legitimitet koji su mi dali na izborima članovi SDP-a, ali ocijenio sam da bi zapravo daljnim podjelama gubio SDP, a moj je cilj jaki SDP koji će pobijediti i u Vukovaru. Stoga sam se zasad povukao.

Može li vas sad netko zamijeniti u Predsjedništvu, što kaže statut?

– Ne, ja nisam dao ostavku nego mandat stavio u mirovanje, dakle na neki način to me mjesto čeka.

Sad kad su izbori u SDP-u prošli, kad ima novo vodstvo, kako ocjenjujete situaciju u SDP-u? Je li stranka sad u boljem stanju nego pred dva mjeseca?

– Pravi odgovor na to pitanje dat će lokalni izbori. Ako svi zajedno odmah krenemo raditi na terenu i uvjerimo članstvo i birače da ozbiljno radimo, tada imamo šansu da se u relativno kratkom vremenu konsolidiramo i okupimo u jednom zajedničkom cilju, pobjedi na izborima u svojim sredinama i radu za građane. Predsjednik Grbin rekao je da će poštivati odluke lokalnih organizacija o kandidatima, i uvjeren sam da on i kao pravnik i odvjetnik zna da tako uostalom nalaže i naš statut. U Zagrebu, na primjer, može postojati bezbroj kombinacija, ali zagrebačka organizacija je ta koja treba odlučiti o najboljem kandidatu.

Nepravde koje tište

Zašto mislite da SDP sad može igrati na pobjedu u Vukovaru? Događa se proces u kojem se HDZ ondje dijeli na Domovinski pokret s Ivanom Penavom, gradonačelnikom, i »stari« HDZ, a u okolnostima u kojima Vukovar živi, to bi moglo biti multipliciranje desnice, a ne njezino slabljenje.

– U prvom redu, u Vukovaru je i glasača sve manje. Proces iseljavanja je golem, naročito nakon 2013. godine kad su se i brojni Srbi iselili, a Hrvati isto stalno odlaze jer mladi jednostavno ne vide perspektivu. Nema radnih mjesta, a to je uvjet opstanka i ostanka. No, ne samo to, nepravda je glavni razlog zašto ljudi odlaze, to je ono što ubija ljude, što ubija nadu. Evo ovih dana otvara se vodotoranj u Vukovaru, i u tvrtki koja će njime upravljati zapošljava se dvadesetak ljudi. A svi u Vukovaru znamo za koga su ta mjesta rezervirana. Gradonačelnik Penava čuva ih za svoje ljude, to više nije kadar HDZ-a, sad su oni iz »starog« HDZ-a u nemilosti, no što je bit – nema dovoljno radnih mjesta da se svi oni namire. Toliko je uhljebljivanja bilo i dosad, i sad Domovinski pokret mora sve nanovo. Koliki će biti rashodi za plaće gradskih tvrtki i cijena rada svih tih ljudi koje politika »kupuje«, to se ja pitam. Eto, to su nepravde koje ljude tište, i zbog kojih odlaze. U takvim okolnostima SDP i ja moramo dati sve od sebe da građanima pružimo mogućnost izbora, da vide da postoji i drugačija politika, građanska, modernija – to je moja obaveza.

Mislite da, unatoč svemu, možete ponovno po povjerenje građana?

– Da, pa pogledajte rezultate parlamentarnih izbora u Vukovaru, ja sam bio drugi izbor građana iza Penave, a od ukupnog broja glasova dobio sam 45 posto svih glasova. Prema tome, živ sam, ljudi me prepoznaju, i ja im dugujem ovu kandidaturu. Kao vjernik, stalno se vraćam na to isto pitanje, zašto me Bog nije uzeo, zašto ima neki plan sa mnom. Svađam se stalno s njim o tome, haha. A jedini odgovor je da ne smijem biti sebičan, neoprostivo bi bilo ne nastaviti raditi za Vukovar.

(P)odijeljena djeca

Što je danas najveći problem Vukovara, ekonomski ili međunacionalni?

– Početkom 2000-ih u Vukovaru je održan jedan međunarodni skup, tamo su bili svi veleposlanici, od američkog nadalje, i ja sam tada održao jedan govor za koji sam dobio jako veliku podršku svih, govoreći kako Vukovar vidim kao grad budućnosti, mjesto gdje će se zločini prevladati i koji će se okrenuti razvoju. Kad čovjek ima radno mjesto i pristojnu plaću, a Vukovar je nekad imao toliko tvornica, tada ga ne zanima je li onaj do njega Hrvat ili Srbin, tada ljudi razmišljaju ekonomski. No, jedan problem u Vukovaru nikad nije riješen, i on je možda u potki svih problema, a to je odvojenost naše djece u vrtićima i školama.

Složila bih se, to je zastrašujuće.

– Da, evo ja sam kao prognanik boravio u vašem riječkom kraju i odbio tada četverosobni stan u Rijeci da bih se vratio u Vukovar, da bi danas moj sin rekao kako želi odavde otići jer ne želi živjeti u gradu u kojem njegova djeca moraju ići u određeni, nacionalno jasno definirani, vrtić i školu. Kako pružiti djetinjstvo djetetu koje stekne prijatelje u naselju gdje živi, a onda mora krenuti u jednu školu, a njegov prijatelj u drugu, samo zato jer je Hrvat ili Srbin. U Borovom Naselju, gdje je jedna od vukovarskih srednjih škola, cijelo vrijeme je pred školom policija, kombi sa specijalcima, »čuvaju« djecu. To i košta, ali je najtužnija stvar koju čovjek može vidjeti.

Tko ima ovlast da to promijeni, može li lokalna vlast išta učiniti?

– Mi smo samo osnivači vrtića, škole su regulirane zakonom i to se mora na drugim razinama odlučivati. Kad sam bio gradonačelnik, dogovorio sam se s ravnateljicama vrtića 1 i vrtića 2 – tako se zovu da se ne bi zvali hrvatski i srpski vrtić – da dvije ustanove spojimo u jednu, da jedna ravnateljica to ostane, a druga da joj bude zamjenica, ali za istu plaću, da ne radimo razliku među njima, i da se de facto putem jedne ustanove sva djeca spoje. Odmah su mi došli HDZ, SDSS i HSP AS i rekli da nema šanse da se to u Gradskom vijeću podrži, svatko iz svojih razloga, ni jedna ni druga »strana« nisu htjele to izglasati. A mogli smo spojiti bar vrtićku djecu. Ja sam mislio da iznad zakona može postojati »ljudski zakon«, da se kao ljudi možemo dogovoriti oko toga, ali evo nije prošlo. No, zamislite u kojoj poziciji su ta djeca – mi ih praktički učimo da su oni »nešto loše«, ne mogu se igrati sa svojim prijateljima iz kvarta, nego »za kaznu« idu u drugi vrtić. Kako to djetetu objasniti? Pa on raste nezadovoljan, jer ne može birati prijatelje. Duboko sam uvjeren da se Vukovar može razvijati samo kao građanska sredina, u kojoj će ljudi imati radna mjesta i normalno živjeti.

E, moj Zorane…

Uskoro se održava obljetnica pada Vukovara. Kolona sjećanja uvijek je poprište političkih manifestacija, a zadnje vrijeme svjedočimo snažnoj radikalizaciji društva u kombinaciji s koronakrizom, a evo čak i terorizmom na Markovu trgu. Što predviđate, kako će ove godine biti s Kolonom sjećanja, postoji li opasnost od bilo kakvih incidenata?

– Kolone će biti, bez obzira na epidemiološke mjere, i bilo koje druge prepreke. Očekujem i ove godine sve braniteljske udruge, ali očekujem i da na čelu te kolone budu predsjednik Sabora, Vlade i Republike, zajedno, jednako kao i gradonačelnik i župan. Zbog samog Vukovara, očekujem da se poštuje ta tradicija da kolonu predvode branitelji, a iza njih predstavnici vlasti, i to svi zajedno, i da nikakve političke tenzije to ne dovedu u pitanje. Hoće li pritom oni razgovarati ili šutjeti, ne znam, ali i bolje da šute, da u toj šutnji razmisle o Vukovaru, o Hrvatskoj, o tome kako naša zemlja treba izgledati. Nikad me ništa nije moglo spriječiti da odem u Kolonu sjećanja, idem i sad.

Ipak očekujete zajedništvo?

– Ma ne znam, nije više tako, na početku je bilo, a onda su mnogi počeli koristiti Vukovar kao svoju političku tribinu. Ali Kolona sjećanja je bitna i za Hrvatsku, i za Vukovar, i to treba poštivati. To je priznanje svim žrtvama. Nažalost, Vukovar je trebao biti nešto drugo od onog što je danas, imali smo projekte za privlačenje EU novca, sve je bilo spremno, a onda je nakon 2013. godine Vukovar opet postao »Bejrut«, Penava i ekipa priredili su nam policiju, ograde, specijalce koji izgledaju kao »Robocop«, sve zbog ćirilićnih ploča, dobro se svi sjećamo tih dana. Pomislio sam tada u jednom trenutku: »E, moj Zorane Milanoviću, što nam učini?!« Vukovar se vratio deset godina unazad. Jedan od investitora u hotel Dunav otišao je, nikad nije realizirao projekt, jer je mislio: ako ljudi bježe iz Vukovara, čak i oni koji ga vole i tu žive, zašto bi dolazili neki turisti ili bilo tko. A takvih je projekata bilo na desetke. Politika nas je vratila godinama unatrag i sad ponovo moramo graditi i mir, i grad. Ja svejedno vidim dobru nit, vidim da Vukovar zaslužuje novu šansu i dužan sam mu je ponuditi.