Blokade računa tri glavne tvrtke Željka Keruma, neminovnost do koje je došlo koncem kolovoza (ali ne prije nego li je splitski poduzetnik kojeg valja barem fiktivno razlikovati od splitskog gradonačelnika, prebacio poslovanje na tvrtku Kerum Trgovina d.o.o.) nikoga posebno ne čude. Unatoč svakakvim manevrima posljednjih mjeseci pa i godina, jasno je da Kerum nije mogao izdržati pritisak investicije u »rupu bez dna«, u hotel Marjan, pa je rasprodao gotovo sve trgovine.

Bizarnosti

»Slučaj Kerum« zanimljiv je iz fenomenološkog pristupa stvarima, prvenstveno ekonomiji. Veći dio njegova uspona i vrlo izglednog pada (kojem se ne bi trebalo radovati pogotovo u današnjoj gospodarskoj situaciji) bio je ispunjen za poslovanje uobičajenim dobrim i lošim odlukama, ali i obilježen nebrojenim bizarnostima. 

  Na žalost, ponašanje prema drugim poduzetnicima, a počesto i strateške poslovne odluke temeljene na »špurijusu«, izjave medijima kao i opći životni stil, samo potvrđuju kako u Hrvatskoj caruje kapitalizam u svom najrudimentarnijem obliku.

Daleko je cijeli sustav, počevši od uvjeta na tržištu na koje se, nota bene, sam Kerum nekoliko puta okomio (zaboravivši pritom da ga je upravo nesređenost tržišta i politička podobnost »stvorila« u samim počecima, a što je vješto znao koristiti i kasnije), pravosuđa pa i medija, od oblika socijalno osjetljivog kapitalizma razvijenih zemalja.

Floskule

Željko Kerum suprotan je primjer, koliko god se trudio uvjeriti sve oko sebe kako »ne duguje državi ni kune«, kako »plaće uredno daje radnicima«… Za početak, zaposleni su te u 90 posto slučajeva mizerne plaće apsolutno zaslužili svojim radom, nitko im je nije »dao«.

Dobro je također poznato da se, u vrijeme kada je Kerum d.o.o. (to je jedna od firmi kojoj su danas blokirani računi) bio na vrhuncu, dobavljače doslovno ucjenjivalo – robu su morali davati s počekom, isplata bi se oduživala bez posebnih razloga, sve pod floskulom »ako ti nećeš pod tim uvjetima, ne moraš, netko drugi će«. Upravo su neki od tih dobavljača ovih dana i blokirali račune Kerumovih tvrtki, jer više nisu imali izbora.

S druge strane, Željko Kerum cijelo to vrijeme uživao je u novostečenom bogatstvu: maybach, ferrari, jahte, nekretnine,… Uspješni poduzetnik iz Ogorja ostvario je »američki san« i nije se libio to pokazati, pa makar i pretjerivao. Kupovalo se kao da sutra neće doći, a posjeti kockarnicama i visoki ulozi postajali su redoviti.

S godinama se buran društveni život, da ga tako nazovemo, nije smirivao, dapače. Uobičajeni su tako postali i odgovori poduzetnika Keruma (kasnije i gradonačelnika) o takvom lifestyle-u: sa svojim novcima mogu što hoću, bacati ih s vrha hotela Marjan ako mi se prohtije, prodajem imovinu koju sam ionako sam stvorio i nitko mi je nije dao na poklon…

Iako djelomično ima pravo – ako benevolentno preskočimo ovdje pitanje prvog milijuna i nekakvu robu iz Caritasa, nije mu predana društvena imovina kao nekim odabranim vozačima kamiona, pravnicima s ugostiteljskim darom ili tenisačima – takvo ponašanje je u najmanju ruku neodgovorno. Barem prema nemalom broju zaposlenika kojih je u zlatno doba Keruma d.o.o. bilo i preko tisuću, plus njihove obitelji. 

  Takve izjave ili ponašanje izazvale bi podozrenje kod nadležnih službi čak i u jednom SAD-u. Vjerojatno bi se i Šveđani digli na noge da im Ingvar Kamprad sutra iz 20-godina starog Volva poruči kako će od sada bacati milijarde s vrha svog Ikeinog stolca. Iako, u zemljama sa puno dugovječnijim kapitalističkim društvenim uređenjem do »slučaja Kerum« dođe u zanemarivom postotku.

Razdvajanje vlasničke od upravljačke funkcije nešto je uobičajeno kada biznis preraste svog osnivača, bilo mentalno bilo pukim brojkama. Za sada se ipak nešto mora priznati i Željku Kerumu: prodajom trgovina »zbrinuo« je i brojne zaposlene koji nastavljaju raditi u drugim trgovačkim lancima.