Dugoočekivani vodonosac »Zrmanja« na Silbu se privezao nedjelju poslijepodne. »Zrmanja« je na žedni otok stigla dan kasnije nego što su to najavili u zadarskom Vodovodu, odakle je nakon sastanka u petak ujutro plasirana informacija kako vodonosac dolazi najkasnije u subotu ujutro. Bez obzira na njegov dolazak otočani se pitaju što dalje i s neizvjesnošću čekaju nastavak sezone. Nitko nije optimističan kada je u pitanju rješenje problema vodoopskrbe te se ljudi osjećaju odbačenim od svih. Sastanak između predstavnika otočnih mjesnih odbora, Vodovoda, Grada Zadra i vlasnika »Zrmanje« Miloša Cimera možda će ponuditi odgovore što nosi ljeto kada je pitanje o vodoopskrbi ne samo Silbe nego i drugih otoka zadarskog arhipelaga koji ovise o brodskoj opskrbi.

Domaća javnost zgrožena je vijestima koje zadnje vrijeme stižu sa Silbe, da u dvadeset i prvom stoljeću ljudi moraju doslovce paziti na svaku kap vode jer ne znaju što ih čeka sutra. Situacija je takva da su čak i vlasnici kafića počeli naplaćivati čašu vode uz makijato. Dva decilitra točene vode za dvije kune, kuna za decilitar, 1.000 za kubik. Tako skupo vodu ne plaćaju ni u pustinji Kalahari. Dok se na Silbi uz kavu pije najskuplja voda na svijetu lokalno stanovništvo i njihovi gosti podrobno prepričavaju cijelu situaciju s kojom su i više nego dobro upoznati. Zna se kako je problem s vodom iskrsnuo zbog duga od 2,5 milijuna kuna prema vlasniku »Zrmanje« Milošu Cimeru. Novac je trebalo osigurati Ministarstvo regionalnog razvoja, uplatiti ga na račun Vodovoda odakle se transferira distrubuteru. Međutim od države nije stigla ni kuna. U nastaloj situaciji direktor Vodovoda Tomislav Matek stopirao je distribuciju vode kako se ne bi povećao dug i jer je prijevoznik zaprijetio blokiranjem računa Vodovoda. Upinje se prst u državu, ali i u odgovorne na lokalnoj razini koji nisu upozorili da je već lani počela pojačana potrošnja vode.

– Moja obitelj ima gusterne kapaciteta 200 kubika i mi imamo problema s vodom. Možete misliti kako je drugim obiteljima koje imaju gusterne od nekoliko kubika, govori Miodrag Ninković zahvaljujući kome je domaća javnost upoznata s onim što se događa na otoku i konačno upaljen alarm. Ninković ima osamdeset ovaca i koza i radi sir. Kaže kako mu za proizvodnju treba najmanje osamsto litara vode dnevno koje nema. Prisiljen je improvizirati i moliti vodu od susjeda kako bi je osigurao žednim životinjama.

– Nema hrvatske vlade koja nije govorila kako želi razvijati život na otocima, ali kako to rade. Prvo su nam zabranili dovoziti gorivo, a sada nam ne daju vodu. Dvije osnovne stvari za život i rad nam nisu osigurali. Ima se novca za razne parade, a za nas otočane nema za osnovno, govori Niković.

U borbi za dragocjenu tekućinu nastaju tragikomične situacije.

– Na Silbi ima punih gusterna za čije vlasnike se zna da neće doći. Ozbiljno sam razmišljao da preko noći dođem do jedne i ukradem vodu. Prisiljen sam na to. Jednom sam čak krenuo na jednu takvu gusternu, ali kad sam došao do nje već je netko drugi uzimao vodu, kaže Ninković.

Ne rade to samo na Silbi. I Olibljani na brodu komentiraju kako su im trenutačno najsigurniji izvori vode gusterne čiji vlasnici se nalaze u Americi i koji su najavili da ovo ljeto neće doći.

– U Ministarstvu su odlučili srezati troškove pa tako i sredstva za distribuciju vode na otoke. Ti činovnici u Zagrebu nisu razmišljali i sjetili se nazvati Državni hidrometeorološki savez te ih pitati kakva je bila godina. Oni ne shvaćaju da se mi s vodom najviše opskrbljujemo od kišnice, a kiše ove godine nije bilo. Nisu računali na to da će vodu trebati početi dovoziti već na proljeće. Moja obitelj nikada nije kupovala vodu do lani u rujnu i sada ćemo morati ponovo, kaže Lukin.