Da bi do gradnje plinovoda preko Turske uopće došlo, o čemu onda ovisi i gradnja IAP-a na koji bi se priključila i Hrvatska, potreban je energetski konsenzus Rusije, odnosno EU-a s Turskom, zaključuje energetski stručnjak Igor Dekanić
Krajem ovog tjedna Europska je komisija odobrila sporazum između Grčke i Transjadranskog plinovoda (TAP-a), pravca dugog 870 kilometara (tursko-grčka granica – Italija) kojim bi oko deset milijardi kubika plina godišnje iz kaspijske regije, odnosno Azerbajdžana, preko Grčke i Albanije stizalo do južne Italije i dalje u Europu, tako smanjujući ovisnost o ruskom plinu. TAP je, međutim, izrazito važan i za Hrvatsku, koja bi se na njega povezala Jadransko-jonskim plinovodom (IAP b-om), koji bi se na 516 kilometara dug je jadransko-jonski plinovod IAP od albanskog Ferija do Splita, a kojim bi preko Hrvatske u Europu dalje odlazilo oko pet milijardi kubika plina godišnje. Projekt IAP-a podrazumijeva plinovod kojim bi se plinovodni sustav Hrvatske, odnosno Like i Dalmacije, nastavkom izgradnje od Splita prema Pločama te dalje preko Crne Gore, u Albaniji spojio na TAP. TAP i IAP gradili bi se istovremeno. Hrvatski dio IAP-a, od Dugopolja do granice sa Crnom Gorom bio bi dug 250 kilometara, a njegova je procijenjena vrijednost oko 265 milijuna eura. IAP bi imao mogućnost dvosmjernog protoka plina, što znači da bi njime i plin s budućeg LNG terminala na Krku putovao dalje u jugoistočnu Europu.
»Sigurnost opskrbe«
»Transjadranski plinovod će dovesti novi plin u Europu i povećati sigurnost opskrbe energijom u jugoistočnoj Europi. Poticaj investiciji koju je grčka vlada ponudila ograničena je na ono nužno što je potrebno za realizaciju projekta i u skladu je s pravilima EU-a o državnim potporama«, izjavila je povjerenica Europske komisije za tržišno natjecanje Margrethe Vestager. Potpredsjednik Komisije zadužen za energiju Maroš Šefčovič dodao je pak kako je TAP važan korak prema dovršetku Južnog plinskog koridora (Southern Gas Corridor), koji je splet nekoliko postojećih, ali i budućih plinovoda, zahvaljujući kojima bi se EU spojila s azerbajdžanskim, bogatim zalihama plina, zaobilazeći Rusiju. Južni plinski koridor bi bila mreža plinovoda vrijednosti oko 45 milijardi američkih dolara, u dužini od 3.500 kilometara, koja bi prolazila preko sedam država. Sve počinje na kaspijskim plinskim poljima Shah Deniz II pod koncesijom British Petroleuma (BP), odakle bi plin put Europe, procjenjuje se od 2020., dalje išao trima pravcima – Južnim kavkavskim plinovodom od Azerbajdžana do Gruzije, Transanadolijskim plinovodom (TANAP-om) preko Turske te TAP-om dalje od Turske preko Grčke i Albanije do, podmorjem, južne Italije. Vrijednost gradnje TAP-a procjenjuje se na preko 5,5 milijardi eura, a kapacitet bi mu bio deset milijardi kubika plina godišnje.
I dok EU podupire gradnju Južnog plinskog koridora, Rusija svojim novim idejama oživljava stare »plinovodne rivalitete«. Zbog europskih je pravila 2014. morala odustati od gradnje Južnog toka, plinovoda kojim je čak 65 milijardi ruskih kubika trebalo godišnje stizati u Europu, zaobilazeći Ukrajinu, da bi sad oživjela i projekt plinovoda kojim bi ruski plin stizao do Grčke te dalje, također ispod mora, do Italije.
– Dok god se ne riješe dva ključna politička pitanja – Sirija i problem izbjeglica u Europu – što se neće tako skoro dogoditi, neće biti ni gradnje svih ovih plinovoda, uvjeren je prof. dr. sc. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu. Da bi do gradnje plinovoda preko Turske uopće došlo, napominje, o čemu onda ovisi i gradnja IAP-a na koji bi se priključila i Hrvatska, potreban je energetski konsenzus Rusije, odnosno EU-a s Turskom. Dok god je problema u Siriji i izbjeglica, ni energetskog konsenzusa neće biti.
Rat počeo s Nabuccom
Dekanić podsjeća na povijesni »plinovodni rivalitet« zapada i Rusije, koji je počeo s projektom Nabucco, plinovodom kojim je iranski i irački plin preko Turske trebao stizati u Europu. Rusija mu je konkurirala Južnim tokom, a u međuvremenu je Turska sama zbog jačanja industrije postala velikim potrošačem plina (iz Rusije nabavlja 30 milijardi kubika godišnje, dok su, primjerice, hrvatske potrebe manje od tri milijarde). EU je odustala od Nabucca, a Rusija od Južnog toka, nakon čega je lansirala nova dva pravca kojim bi svoj plin dopremala u Europu – Turski tok i plinovod Tesla kao produžetak Turskog toka, kojim bi ruski plin do 2019. kroz Grčku, Makedoniju, Srbiju i Mađarsku dolazio do plinskog čvorišta Baumgarten u Beču. Kako je, međutim, došlo do političkog zaoštravanja između Rusije i Turske, svi su projekti stavljeni na dugi štap dok se ne riješi problem Ukrajine i Sirije. Istovremeno je EU oživjela projekt TAP-a i IAP-a kojima bi, opet kroz Tursku, azerbajdžanski plin dolazio u Europu, a kojem je ruska strana ponovno, plinovodom ispod Jadrana do Italije, nametnula konkurenciju. »U Hrvatskoj se uvijek postavlja pitanje treba li nam neki projekt čiji je kapacitet iznad hrvatskih potreba. Činjenica je, međutim, da što više energetske infrastrukture budemo imali, bit ćemo značajniji faktor za jugoistočnu Europu, time i država koja će uživati veću zaštitu drugih. Ostanemo li država bez bitne energetske infrastrukture, ostat ćemo i slijepo crijevo na koje nitko neće obraćati pažnju«, zaključuje Dekanić. Iz tog je razloga bitno, dok čekamo razrješenje većih geopolitičkih pitanja, realizirati LNG terminal, bilo konpneni ili plutajući, dodaje Dekanić.
