Slučaj Gospić otvorio je jedno od neugodnih pitanja hrvatske okolišne politike. Što se događa kada sustav zakaže, otpad godinama završava ondje gdje ne bi smio, a sanaciju na kraju mora organizirati država?

Mirko Budiša, zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) i potpredsjednik HSLS-a, o tome govori iz dvije perspektive, kao stručnjak i operativac unutar sustava zaštite okoliša, ali i kao ekonomski liberal koji zagovara manje birokracije, jasniju odgovornost i učinkovitiju državu.

Izvući pouke

Građani o stanju u Gospiću slušaju potpuno različite interpretacije. Imamo li ekološku katastrofu ili ozbiljan problem koji se može sanirati?

– Problem postoji i nitko ga ne smije umanjivati.

Utvrđeno je onečišćenje sastavnica okoliša lokalnog karaktera i štetu treba sanirati što prije. Ali također moramo biti odgovorni prema javnosti i govoriti ono što pokazuju stručne analize, a ne ono što u određenom trenutku politički ili medijski bolje zvuči.

Govoriti da nema ugrožavanja vode za ljudsku potrošnju ne znači tvrditi da problema nema. Samo se treba držati činjenica.

Najmanje nam treba natjecanje u tome tko će upotrijebiti dramatičniju riječ. Treba nam kvalitetna, stručna i zakonita sanacija.

Brzina jest važna, ali ako pod izlikom hitnosti preskočite procedure, dobit ćete osporene postupke, tužbe i na kraju još sporiju sanaciju. U zaštiti okoliša ne smije biti ni panike ni relativiziranja.

Sanaciju će organizirati država. Nije li to zapravo poruka da privatnik može napraviti štetu, a račun na kraju ispostaviti poreznim obveznicima? Tko mora platiti?

– To nikako ne smije biti poruka. Država intervenira zato što šteta postoji i zato što okoliš treba zaštititi. Ali onaj tko je problem stvorio time ne može biti oslobođen odgovornosti.

To su dvije potpuno različite stvari, koje se danas često namjerno miješaju. Jedno je pitanje tko mora osigurati da se otpad ukloni i šteta sanira, a drugo tko je odgovoran što je do takvog stanja uopće došlo.

Odgovornost trebaju utvrditi nadležna tijela, a trošak, gdje god to zakon omogućuje, treba vratiti odgovornima. Porezni obveznici ne smiju trajno plaćati tuđe nezakonito ponašanje. Pomalo mi je apsurdno da se u dijelu javnog prostora više energije troši na napade prema institucijama koje sada pokušavaju riješiti problem nego na pitanje kako je problem nastao i tko ga je stvorio.

Mirko Budiša / Foto: Hrvoje Kostelac/PIXSELL

Je li Gospić izolirani slučaj ili pokazuje da Hrvatska još nema dovoljno učinkovit sustav kontrole tokova otpada?

– Gospić moramo promatrati kao upozorenje. Svaki sustav može imati slabu točku, ali ozbiljna država iz svakog takvog slučaja mora nešto naučiti.

Kod otpada je ključna sljedivost. Mora se znati odakle je otpad došao, tko ga je preuzeo, gdje je završio i je li obrađen na način koji zakon propisuje.

Što je sustav transparentniji i digitalno povezaniji, manje je prostora da tisuće tona otpada jednostavno nestanu iz formalnog sustava i pojave se na lokaciji na kojoj nikada nisu smjele završiti. Druga stvar je odgovornost.

Ako je kazna za kršenje pravila manja od financijske koristi koju netko ostvari kršeći ih, sustav šalje potpuno pogrešan signal. Ekološki kriminal nije bezazlen prekršaj.

Vrijeme je dragocjeno

Godinama govorimo o odvajanju otpada, recikliranju i kružnom gospodarstvu, a istodobno još uvijek saniramo nezakonita i divlja odlagališta. Gdje Hrvatska zapravo zapinje?

– Napravili smo ozbiljne pomake u infrastrukturi, od odvojenog prikupljanja do sortirnica, reciklažnih dvorišta i centara za gospodarenje otpadom, ali infrastruktura sama po sebi nije dovoljna. Moramo zatvoriti cijeli krug.

Građanin mora imati mogućnost odvojiti otpad, lokalni sustav mora ga učinkovito prikupiti, gospodarstvo mora imati interes ponovno se koristiti sirovinama, a država mora imati vrlo učinkovit nadzor nad onima koji pravila pokušavaju zaobići. I tu se opet vraćamo na odgovornost. Ekologija ne smije imati politički kriterij.

Isti standard mora vrijediti u Gospiću, Zagrebu, Slavoniji, Dalmaciji i bilo kojem drugom dijelu Hrvatske. Ako je nešto opasno, treba naglas reći da je opasno. Ako nije, treba imati jednaku hrabrost reći da nije. Struka mora biti iznad političke potrebe za dramom.

Dok govorite o gospodarenju otpadom, stalno se vraćate na odgovornost i učinkovitost. Često kažete da Hrvatska nema samo veliku, nego i presporu državu?

– Država građanima ne troši samo novac. Troši im i vrijeme, a vrijeme zaposlenog čovjeka, obrtnika ili poduzetnika jednako je dragocjeno kao i svaki euro koji uplati u proračun.

Imamo puno kvalitetnih i vrijednih ljudi u javnim službama, ali ih često gušimo preklapanjem nadležnosti, procedurama i sustavom u kojem nitko nije jasno odgovoran za konačan rezultat.

Građanina ne zanima koja uprava, odjel ili agencija ima koji komadić nadležnosti. Zanima ga može li riješiti svoj problem brzo.

Poduzetnika zanima još manje kako smo organizirali administraciju. Njega zanima pravna sigurnost, predvidljiva pravila i rok u kojem će dobiti odluku. Ako investitor mjesecima ili godinama čeka dozvolu, to nije birokratski problem.

To je gospodarski gubitak. Zato reforma države ne znači linearno otpuštanje ljudi. Znači prvo promijeniti procese, digitalizirati ih, maknuti nepotrebne korake i konačno početi mjeriti rezultate.