ZAGREB – Milan Bandić je umro i to znači da će predstojeći lokalni izbori biti natjecanje za upražnjeno mjesto gradonačelnika Zagreba.

Odjednom se, dakle, zagrebačka predizborna arena iz temelja promijenila. Više glavne teme nisu može li Bandić, unatoč brojnim problemima koji su ga pratili, ipak osvojiti još jedan mandat i tko ima najviše šansi da ga pobijedi i napokon prekine njegovu dugogodišnju vladavinu Zagrebom. Što god da se dogodilo na svibanjskim izborima, već sada se zna da Bandić nakon njih više neće biti gradonačelnik. Ta činjenica otvara sasvim nove mogućnosti svim zainteresiranima za obnašanje dužnosti gradonačelnika, ali i biračima, naročito onima, a takvih u Zagrebu uopće nije malo, kojima je do jučer gotovo jedino važno bilo da Bandić siđe s vlasti.

Što se kandidata tiče, valja očekivati da će u izmijenjenim okolnostima u izbornu utrku ući i pojedinci koji su dosad bili suzdržani, ne znajući isplati li im se gubiti vrijeme i energiju ako je Bandić, zahvaljujući svom lojalnom biračkom tijelu, možda i dalje nepobjediv.

On je, naime, bio nešto poput HDZ-a na nacionalnoj razini. S vremenom je, zbog silnih korupcijskih afera i sudskih procesa, otpao dio birača HDZ-a u Hrvatskoj i Bandićevih na lokalnim izborima u Zagrebu. Ali, one koji su uz HDZ ostali i nakon što je osuđen za nezakonito izvlačenje novca iz javnih poduzeća, danas vjerojatno više ništa ne može odvojiti od te stranke. Jednako vrijedi i za Bandića, kad se on i na izborima 2017. uspio održati na vlasti, iako je prethodno dva puta boravio u Remetincu, teško je zamisliti što bi to jednu veliku skupinu Zagrepčana moglo natjerati da se okrenu nekom drugom kandidatu za gradonačelnika.

Nizak odaziv

Uglavnom, Bandić se, posebno uzimajući u obzir tradicionalno nizak odaziv na izbore, imao pravo nadati ulasku u drugi krug, u kojem onda ne bi bio bez izgleda za konačnu nagradu. Jasno je da je ovakav mogući, ali ne nerealan, tijek izbora odvraćao ljude od kandidature, sugerirao im da je možda bolje pričekati još četiri godine. No, budući da Bandića više nema, svi koji sebe smatraju materijalom za gradonačelnika mogu prestati kalkulirati. Jer, ni za koga nije rezerviran status izrazitog favorita. Istina, Tomislav Tomašević, lider političke platforme Možemo, uvjerljiv je u anketama. Ali, one su pravljene dok su građani Zagreba, kojima je Bandić bio nepodnošljiv, a politički su lijevo-liberalno orijentirani, bili u potrazi za osobom koja predstavlja njemu najveću izbornu prijetnju. Na valu toga je isplivao Tomašević.

Čim je prva anketa upravo njega označila kao potencijalno najopasnijeg Bandićevog konkurenta, u tabor Tomaševićevih podržavatelja ukrcavali su se i oni kojima dotad nije previše značio. Razlog Tomaševićevog uspona nije bila procjena da bi baš on mogao najkvalitetnije upravljati Zagrebom, jer mladi ljevičarski aktivist ne može se pohvaliti nekakvim operativnim iskustvom. Predsjednik Kluba zastupnika lijevo-zelenog bloka zapravo je dosta sličan Bandiću, vjeruje da je ključno biti na terenu, među građanima, raspitivati se što ih tišti u životu, kako im se može pomoći. Tomašević nije tip koji bi kao gradonačelnik iz svog ureda upravljao gradom.

Svjetonazor birača

Sada, kad je Bandić otišao, sigurno će i Tomaševićeve pristaše analizirati je li on doista taj koji bi bio najbolji za posao demontiranja interesne, dijelom i kriminogene, mreže koju je godinama gradio gradonačelnik i vođenja jednog tako složenog sustava kakav je Zagreb. Samim tim rastu izborne dionice kandidata čije su biografije i političke karijere veće jamstvo da bi se snašli u toj iznimno zahtjevnoj ulozi.
Pritom se, naravno, nikako ne smije zanemariti svjetonazor birača, na izborima se ipak ne traže isključivo menadžeri. A u Zagrebu je prevaga uvjerljivo na strani lijevih i liberalnih političkih opcija.

Čak dotle da se kandidat desnice za gradonačelnika, samim time ni HDZ-a, nikad nije plasirao u drugi krug izravnih izbora. Doduše, na prošlogodišnjim, vrlo specifičnim, parlamentarnim izborima, HDZ je na prostoru Zagreba imao najjaču listu. Međutim, tih 28 posto glasova, koliko će vjerojatno biti dovoljno za drugi krug, ne može se automatski prebaciti njihovom kandidatu Davoru Filipoviću. Bilo je, primjerice, izbora za Sabor na kojima je SDP pobijedio i u Zadru, ali HDZ ima kontinuitet vlasti u tom gradu.

U Zagrebu je nepoznanica kako će se rasporediti Bandićevi birači. Može se pretpostaviti da će na izbore izaći i njegova Stranka rada i solidarnosti – Milan Bandić 365, ali bez Bandića su osuđeni na poraz. Pravo bi čudo bilo da se Jelena Pavičić Vukičević ili neki drugi Bandićev bliski suradnik probije u drugi krug. Što će onda učiniti birači koji nisu imali sluha za Bandićeve ambicije da se politički nametne i na državnoj razini, ali su mu omogućavali opstanak u Zagrebu?

Tko su ti ljudi, a 2017. ih je u prvom izbornom krugu bila 101 tisuća? U HDZ-u su, uspoređujući stranačke rezultate na nacionalnim i lokalnim izborima, uvijek voljeli vjerovati da Bandića u Zagrebu podržavaju uglavnom njihovi glasači. To je ipak isuviše pojednostavljeno objašnjenje. Nije logično da je SDP-ovac Bandić, razlazom sa socijaldemokratima, u potpunosti rekonstruirao vlastito biračko tijelo i one sklone ljevici zamijenio simpatizerima HDZ-a. Kako je Bandić bio politički svaštar, takvi su mu bili i birači. Bilo je među njima svakakvih, pa i vrijednosno oprečnih ljudi i neizvjesno je kuda će se sada oni rasuti.

Svi kandidati za gradonačelnika željet će ih privući. No, onima koji će biti kritični prema Bandiću, a takvi su trenutačno svi, trebat će veliko političko umijeće da njegove sljedbenike istovremeno uvjere da su zaslužili naslijediti preminulog gradonačelnika.