Nema nikakve sumnje – odluka Vlade o zabrani nacionalističkog okupljanja u Zagrebu politički je najbesmisleniji potez Vlade Zorana Milanovića otkad je preuzela Banske dvore. Kao što je pokušaj organiziranja iste od strane (zasad) minorne Hrvatske čiste stranke prava najuspješnija politička akcija otkad je te stranke. 

    Josip Miljak i njegovi stranački drugovi (gospoda? braća?) mogli su utući puste milijune u jumbo-plakate i tv-spotove uokvirene crnim i podcrtane sloganima o Domovini, Obitelji i Naciji, ali ne bi izbliza dobili ovakav publicitet kakav su zaslužili jednom, zapravo, gerila-marketinškom političkom akcijom i uplašenom reakcijom hrvatske Vlade. 

    Dakle, Miljak i HČSP-ovci naumiše organizirati konferenciju nacionalističkih stranaka Europe i marš istih za zatočene hrvatske generale (koji su se od cijele priče, jasno, ogradili). Pozvali su u goste nekoliko stranaka europske krajnje desnice, svih odreda legalnih u svojim zemljama i poželjeli širiti nacionalističko jedinstvo kao takvo, valjda pod parolom: Jedna Europa, jedna Ideja, mnogo Nacija (s tim, da naglasak na prvom slogu posljednje riječi može biti i kratak). Ono što je posebno zasvrbilo domaću javnost bila je najava dolaska predstavnika mađarskog Jobbika, ultradesne stranke, kojoj nije nimalo mrska ideja Velike Mađarske, u kojoj bi imali biti, između ostalih dijelova drugih država, i neki dijelovi Hrvatske (Međimurje i Baranja, ako se apetiti nisu u međuvremenu proširili, jer, je li, ne bi loše došla ni, recimo Rijeka, ipak je to velika luka, pa ako još bude spojena nizinskom prugom, nekad…). 

    Na priču su se, logično, brzo nalijepili i u posljednje vrijeme vrlo aktivni ultraljevičari, dečki i cure iz Crvene akcije, i ad hoc sklopljenih građanskih inicijativa protiv fašizma. I njima je, mjereno čisto političkim efektom, sjajno došla Miljkova inicijativa – dobar dio javnosti dosad nije znao ni da postoje, a kamoli za što se zalažu. (Usput, jedna crtica za kontemplaciju: Jobbik, primjerice, odbija globalni kapitalizam i protivi se velikom utjecaju stranih investitora u Mađarskoj. Nema zaključka, rekoh – za kontemplaciju). 

   Zlatna žila

Činilo se da se Vlada u početku dobro drži na svu tutnjavu koja se digla. Odnosno, da je savršeno ignorira – baš kao što je i prethodna Vlada ignorirala skup HČSP-a i Jobbika (da, bili su oni već ovdje) u Zagrebu lani, kad su, združenim snagama prosvjedovali pred mađarskim veleposlanstvom zbog navodnog političkog progona mađarskog aktivista (lik je navodno imao veze s organiziranjem batinaških napada i skrnavljenjem spomenika žrtvama Holokausta). Tu »masu« od cca 15-ak hrvatsko-ugarskih prosvjednika je uspjelo savršeno izignorirati čak i mađarsko veleposlanstvo, a rijetki medij im je posvetio jednu i po rečenicu. No, ovaj put su Miljak i stari drugovi (suborci?, kamaradi?) iz Mađarske ipak naboli zlatnu žilu – uspjeli su zaintrigirati medije, a na kraju i isprepadati hrvatsku vlast (koja očito ima problem s javnim okupljanjima, jer su i s »legalizacijom« Markovog trga gadno zapinjali, dozvolivši naposlijetku ipak donekle prihvatljivu količinu prostora i ljudstva za prosvjedovanje pod prozorima Vlade i Sabora). 

    Iz MUP-a su, primjerice, još u utorak poručivali kako »neće zabraniti skup, ali da neće tolerirati širenje mržnje i remećenje javnog reda i mira«, no politički vjetar je očito bio prejak za Ranka Ostojića, koji je već u četvrtak potpisao odluku o zabrani subotnjeg marša (zabrana skupa u petak nije problematična, dozvola za njega jednostavno nije na vrijeme zatražena). I to kakvu! »Postoji utemeljena vjerojatnost da bi održavanje okupljanja dovelo do nasilja i ozbiljnog remećenja javnog reda i mira, te bi se ozbiljnije poremetilo kretanje većeg broja građana i odvijanje aktivnosti od javnog interesa«, veli Ostojić u rješenju kojim se nacionalistički marš baca u ilegalu. Što bi bilo da se, recimo, Ostojićev prethodnik, Tomislav Karamarko pozvao na iste razloge prije godinu dana i zabranio tadašnje kontravladine prosvjede?   

Europska stvarnost

I hoće li ovaj ustrašeni potez Banskih dvora sad postati presedansko pravilo? Ako na ulice dođu, recimo, bijesni radnici neke firme koji mjesecima nisu dobili plaće (a ne nedostaje ih, nažalost u zemlji Hrvatskoj)? Što ako Stožer za obranu Petrokemije, opet, kao prije 14 godina izvede pola grada na ulice Kutine? Što, zaboga, sa svakim derbijem Hajduka i Dinama?! A što ako se bude moralo u tvrđe mjere štednje pa narod krene na ulice u grčkom stilu? Sve zabranit’? 

    Upravo to bi bilo logično, ako bi Vlada htjela biti dosljedna. A ako u nekoj političkoj odluci ne možeš biti dosljedan, bolje je od nje odustati. Jer, možda se cijela bizarnost priče vidi upravo na statusu Jobbika u Europi. Stranka je u Mađarskoj i EU legalna. Štoviše, treća je po snazi u svojoj zemlji. U euro-parlamentu imaju tri zastupnika. I što će Milanović i Ostojić napraviti ako netko od te trojke dođe u Zagreb u sklopu izaslanstva Europskog parlamenta? Jasno, ništa. Upravo ono što su trebali napraviti i u ovoj, predimenzioniranoj priči. 

    Ovako, od minornog HČSP-a i njihovog velikog brata iz Mađarske napravili su žrtve i učinili im, zapravo, političku uslugu, koja bi se brzo mogla obiti o glavu cijelom umjerenom dijelu hrvatskog društva. 

    Jer, razne ksenofobne, otadžbinske i slične stranke, poput Jobbika, koje namiguju fašizmu kad ih nitko ne gleda, stvarnost su današnje Europe. Ima ih, i sve su jače, kao uvijek u vremenima krize. Europska unija kao »obećana zemlja« za dobar dio osiromašenog svijeta drugih rasa i naroda je, pritom, »obećana zemlja« i za klijanje mržnje prema Drugom. U Hrvatskoj, koja samo što nije postala dijelom EU, je trenutno takva vrsta desnice na marginama. 

    No, u Hrvatskoj je dramatičnije nego drugdje. Još nije, naime, potpuno jasno, je li ova škripa koja se čuje s broda kojim svi skupa plovimo znak da se počeo odlijepljivati od dna, ili zvuk početka raspada. I ako netko misli da su Miljak i slična ekipa s margine osuđeni na vječiti politički offside, neka promisli iznova. 

    I neka pritom u obzir uzme i dvije brojke: 2,2 i 16,67. Prva označava postotak glasova koje je Jobbik dobio na mađarskim parlamentarnim izborima 2006., a druga postotak na istim izborima 2010. godine. 

    Nemušte i nedomišljene zabrane, pritom, samo su pogonsko gorivo.