Nikad nije kasno da čovjek prvi put zagazi u ribnjak, odnosno uzgajalište pastrva. A baš uvijek se to čini izazov, ako vam o pastrvi priča Vrabac. Vrabac, a ime mu je Tomo, zna što je dobra pastrva. Kako i ne bi, kad ih uzgaja ime već 26 godina!

Ribnjak je uz to u Kupčini Žumberačkoj, na Žumberku i na puškomet od Zagreba, usred bisera prirode koji su Zagrepčani otkrili masovnije tek nedavno pa sada vikendima i slobodnim danima po stazama Žumberka lutaju. Dolutaju li do ribnjaka Vrabac, mogu pastrvu i sami uloviti pa je, netom izvađenu iz vode, pripremiti i jesti. Idila? Sad ćemo vidjeti.

Na ribnjacima Vrabac dva čovjeka marno rade, pogotovo onaj što u jednom od bazena jakim mlazom čisti alge sa zidova bazena. U tijeku je, kazuje nam Tomo Vrabac, premještaj ribe.

– Velika riba ide prema izlovu, a mala ostaje gore u dohrani – pojašnjava Vrabac.

Ali, ajde da gradski momci prvo riješe nešto drugo.

– Pa vi živite na području bez signala!? Čim smo vam došli blizu, mobitel je otkazao poslušnost – velimo.

– Je, je. Ali, 098 radi – smije se Vrabac.

Priča s ribnjakom Vrabac počela se pisati prije 26 godina. Pitate li Tomu Vrapca kad je bilo najbolje, kazat će vam diplomatski: »Stalno se nekako vlečemo.«

– Nisam siguran da je ovo dobra rečenica. Znači da je glava iznad vode – primjećujemo.

– Je, iznad vode – na to će Vrabac.

Bogom dani resursi

Da će ući u projekt ribnjak, ovaj je Vrabac odlučio sa svojih 40 godina. Tad kreće investicija. Reći će, nije baš slučajno odluka pala.

Rođen je on tu, makar je obitelj njegova živjela u Zagrebu i radila neke ‘normalne’ gradske poslove, a onda je Tomo shvatio da ima za ovu vrst posla, kako kaže, bogom dane resurse.

– Odrastao sam tu, lovio ribe i uvijek je u mene bilo ljubavi prema ribolovu, pa smo htjeli tu ljubav pretvoriti u ribogojilište – kaže Vrabac.

Radio je Vrabac u HEP-u, sve vezano za vodu. Radio je, naime, na mjerenju i regulaciji grijanja. No, ideja zvana ribnjak bljesnula mu je nevezano za ‘struju’, uz harmoniku, pa još u bijelom svijetu.

– Bavio sam se malo muzikom, pa smo išli u Njemačku zamijeniti prijatelje da mogu na godišnji. Vozio sam se okolo grada i naletio na malo ribogojilište. Mislim se, pa bolje resurse imam ja. I dobili smo suglasnost, napravili ribogojilište i sad imamo proizvodnju od 40 tona godišnje – priča Vrabac.

Riba ide većinom na zagrebačke ribarnice, u gdjekoji restoran i dva hotela. Vrabac jedino ima težak zadatak da možda, s vremenom, nauči i ljude uz more da je pastrva hvalevrijedna riba.

– Kad ljudi probaju dobru pastrvu, onda shvate da nije dobra samo riba iz mora. Moramo reći da se pastrva uzgaja u čistoj, prvoj vodi, pitkoj vodi. Izvorskoj. A kud ćete ljepše nego da se uzgaja u takvoj vodi kojom zube peremo, tuširamo se, veš peremo i sve – posve će logično Vrabac.

Tu gdje stojimo, tu gdje su pusti kvadrati i metri bazena s pastrvama, nekada je bio mali mlin. Preci su ga tako konstruirali da je Vrabac odmah skužio da mu nudi priliku napraviti ribogojilište, da je kaskadno i da se voda svakog dijela bazena obogaćuje kisikom.

Nisu to samo iskopane grabe da se očistiti ne mogu, već je sve zidano. Pad vode je bitan, obogaćivanje kisikom je bitno, čistoća vode i čistoća općenito. Zato i jest djelatnik Emil, čovjek koji tu radi 25 godina, tako revan poslu čišćenja da glavu ne diže, iako su novinari došli.

– Ako ne možete postići higijenu, ništa od posla. Riba oboli, riba ne jede, riba ne napreduje. Mi bazen operemo k’o tanjur da peremo – ističe Vrabac.

Primjećujemo, osjetljiva je ta pastrva. Kima glavom Vrabac u znak potvrde. Uz to da je voda bogata kisikom, bitno je i da imamo adekvatnu temperaturu vode.

– Imali smo ovo ljeto temperature 34, 35 stupnjeva, a voda se nije digla preko 15 stupnjeva. Sve dalje od 18 već je problem – kaže Vrabac.

Bio je on i u Danskoj, tamo imaju modele ribnjaka s recirkulacijom, zatvorene sisteme u kojima s malo vode dobijete veću količinu ribe. No, takvi sistemi traže podosta energije, a nije baš da u nas struje ne nestaje nikada, kao što je slučaj u Danskoj.

– Kažu mi gore da se nikada nije dogodilo da dulje od deset minuta nema struje. A ovdje je selo, nekidan se sruši stup i dva dana nitko struje nema. Zato smo i išli na izgradnju solarne elektrane – veli Vrabac.

Nije, međutim, Vrabac za danske modele gdje je riba stalno u istoj vodi. Ima i dobar razlog.

– Bez bakterija nigdje nema života, ni mi ni one. I bakterije se se umnožavaju, tako da ih u toj istoj vodi morate pobiti dezinficijensom. A ovdje te bakterije odnosi voda – ističe.

Može li se onda reći da su naše pastrve bolje od danskih!?

– Jesu – kratko i jasno će Vrabac. Nije ga pritom navabilo ni to da su mu Danci bili spremni dati sve projekte za izgradnju takve vrste ribnjaka, samo da čim više proizvodi pa od danske firme što više hrane za pastrvu kupuje.

Radna snaga

Na vrh ribnjaka, u bazenima, mlađ od dva-tri grama, a onda iz bazena u bazen kako raste, da bi stigla do željene veličine i težine.

– Četiri seljenja ima riba. I da naraste do konzumne veličine treba joj 15 do 18 mjeseci – objašnjava Vrabac.

Obitelj je, prije tih ohoho godina, odmah dala Tomi zeleno svjetlo da uđe u ovaj posao. Doduše, kćeri, a ima ih dvije, bile su tada male, no zato je danas na onoj koja je agronomiju završila, smjer ribarstvo, da nastavi s ovim poslom, može i dalje uz asistenciju sestre koja je diplomirala ekonomiju i vodi knjigovodstvo.

Makar, za rad vam uz znanje agronomije treba i drugih znanja, od čiste fizikalije, do onih građevinskih, električarskih. Projekt je tražio veliku investiciju. Zapravo, traže se tu ulaganja i dalje.

– Sad smo investirali u natkrivanje ribnjaka, napravili solarne elektrane. Traži, traži velike investicije – priznaje Vrabac.

– A ima li tu ikad odmora? – pitamo.

– Ima, ima – smješka se Vrabac.

Kaže, sada mu je dobar period, kad je malo zahladilo pa se može odmah tovariti i voziti dalje. Ono što Tomu muči je radna snaga. Tu su on, tu je obitelj, tu je Emil već 25 godina i više nitko!

– Mučimo se s radnom snagom. Uskače obitelj. Imali smo još jednog radnika, ali nije zadovoljavao. Sad tražimo radnu snagu, ali nitko se ne javlja. A nudimo im smještaj i 6.000 kuna plaću. I ništa – kazuje Vrabac.

Doda li se ovome da na Žumberku sve manje ljudi ima i da je mahom to stariji svijet, morat će na ribnjak netko izvana. Na prostoru gdje je ribnjak, uz momke i cure na ribnjaku, tek jedan samac živi nedaleko.

– Teško vam je tu jer mi u Hrvatskoj nemamo školovanje ni kvalifikaciju za ribara, a pomorska smo zemlja. Pa kad vam dođe građevinar, vi ga morate učiti od početka, a kad nauči, onda kaže da ipak ne bi to delal.

Velika je odgovornost, živa su to biće, ne možete to napustiti i zatvoriti kao neku radionicu. Kad su nevremena, mora se po cijelu noć biti vani, jer iz šume nosi lišće, granje, a da začepi odvode, to bi bio pomor – priča Vrabac.

Visokokvalitetni

No, na sreću, dodaje i kako ima dana kad se čovjek može odmoriti, a i posjet je dobar, baš kao i prodaja. A sve zato jer su, kako kaže, visokokvalitetni. Sva riba nađe kupca, da je proizvodnja i 20 tona veća, prodalo bi se, ali neće se Vrabac širiti.

– Ne, jer kapacitet vode ne dozvoljava širenje. I ne bi to bila ta visoka kvaliteta – rezolutan je Vrabac.

Inače i nema on previše kolega u Hrvatskoj koji se ovim poslom bave. Propalo sve, kako to već u nas zna biti. Ostalo ih pet, šest koji su u poslu s pastrvama. A ako date pastrvi dobar život, ona to vjerno gazdi i vraća.

Nije pastrva baš posve poput psine Bena što čuva ribogojilište, ali i Vrabac kaže da mu uistinu riba prilazi kad krene put nje kao da je četveronožni ljubimac, a ne riba.

Pitamo Tomu ima li igdje na svijetu neko ribogojilište na koje je baš onako ljubomoran. Kaže da nema, ni ribogojilišta takvog, ni pastrve.

– Nisam ja ovaj projekt radio napamet, ovo je projekt Instituta »Ruđer Bošković«. Vidio sam ja nešto po vani, ali znao sam da nije to to i oni su mi napravili projekt kakvog nema u regiji. Svuda se voda spušta, a ja sam, naravno, kasnije i nadograđivao što mi je trebalo – kaže Vrabac.

– Znači, znanosti vjerujete!? – pitamo.

– Ma, naravno! – k’o iz topa će Vrabac.

– Onda ste se sigurno i cijepili – velimo.

– Jesam – ‘priznaje’ Vrabac.
Vratimo se mi pastrvama. U ribnjaku kod Vrapca tri vrste; kalifornijska, losos-pastrva i potočna. Na kalifornijsku pastrvu ide 90 posto proizvodnje. Ona naraste do porcijašice, od kojih 35 deka, a deklarira se kao žumberačka jer se tu, kaže Vrabac, izvalila, othranila, isporučila.

Losos-pastrva uhvati najveću težinu, nekih 70, 80 deka, ako ne i više od kile. Potočna je ona divlja i dok dođe do 30 deka treba joj najdulje, tri godine.

Što se, pak, pripreme tiče, igra tu štošta, od roštilja, preko fileta, do friganja u tavi nakon što ste je uvaljali u kukuruzno brašno. Posebna je delicija dimljena losos-pastrva, koja se kasnije spravlja kao bakalar.

To što je bura daleko, dimljenju ne smeta nimalo.

– Je li stvarno istina da vi onu koju kanite pojesti ne vadite van mrežom, odnosno špurtilom, već je pecate na štap, na udicu, slijedeći onu indijansku da čovjek mora pojesti to što sam ulovi!? – pitamo.

– Da, na udicu – kaže Tomo.

– Pa jeste li ikada ostali gladni!? – u brizi smo.

– Ma nisam – na to će Vrabac.

Stručnjak za grijanje

Možda je, što se ‘gladi’ tiče, ne naravno u doslovnom smislu, najgore bilo čekati prvi prihod od ribnjaka kad pastrvi treba 18 mjeseci da stasa za prodaju. A nije da nije bilo neizvjesno.

– Trebate investirati u hranu, trebate malo tehnologiju savladati, trebate dosta toga učiniti prije nego u ovo krenete – kaže Vrabac.

Inače, kalifornijska se prodaje 45 kuna za kilo, potočna je 65 kuna, baš kao i losos-pastrva.

– Obitelj živi pristojno. Da je to nešto i nije, ali morate nešto delat – kazuje Vrabac.

– Niste nikada požalili? – pitamo ga.

– Ne – odgovara Vrabac.

Možda mu, koliko se dalo iščitat, tek fali ekipa iz HEP-a i ona druženje u ta doba, ali sad su ionako vremena druga. A sjeća se kako ga je direktor onomad posjeo da ga priupita je li siguran u tu namjeru da da otkaz.

Jer, slovio je Vrabac za stručnjaka za pitanja regulacije grijanja i ništa mu, priznaje, nije falilo. Koji je, onda, bio motiv da krene u poduzetništvo!?

– Hoću napraviti ribnjak! Hahaha – od srca se nasmijao Vrabac.

I bome, napravio ga je, velikog 2016 metara četvornih. Pada nam na pamet pitati ima li kakva pjesma o pastrvi da se harmonikom ova riba opjeva, ali kaže Tomo da nema.

– Nego, pastrva, a Vrabac!? – nije se dalo izbjeći ni to pitanje.

Smije se Vrabac, što drugo, Vrabac koji zna što je dobra pastrva.

Za kraj krenuo je Vrabac i upecati pastrvu. Ide to teže nego bi putnik namjernik očekivao s obzirom koliko ih je u vodi. Na odlasku, prisjetio se Vrabac i pokojne majke koja je bila ponosna kad je odlučio graditi ribnjak, zadovoljna što se netko vratio na starinu. Stoga je i Tomin odgovor na pitanje kakvi su planovi, reklo bi se, očekivan.

– Predati nekome sve da se s tim on muči. Haha – rezimira.

– Morat ćete naći dobroga zeta da to uspije – šalimo se.

– Zet je za ZET – prihvaća šalu Vrabac.

Pred odlazak bacamo pogled još jednom što na ribnjak, što na šumu žumberačku. Vidi to Vrabac pa veli: »A mogao sam u Zagrebu sagraditi zgradu i miran.« Prije nego smo skoro pa sažaljivo slegli ramenima, brzo, uz smiješak, dodaje živu i smirujuću, utješnu istinu: »Ali, onda ne bi imali ribe!«

Čaplje, vidre, dabrovi

One zaštitne mreže su tu jer ima ptica što jedu ribe. Ali, nisu napasat samo ptice.

– Čaplje sive. Kad one slete, riba hoće van. I po noći dolaze. Drugo, imamo vidre, jer vidra je u čistoj vodi. Imamo dabrove koji su se naselili i rade nam štetu da ne velim kakvu. Prije koju godinu izgradili su branu da sam ja mislio da je nestalo vode.

A ne možete ništa dirati dok ne dobijete dopuštenje, jer su zaštićena vrsta – priča Vrabac. Previše se, kaže, dabar u Hrvatskoj razmnožio. Grize voćke, kukuruz uz kuće istrijebi… A zaštićen.

Teško se tu lovi

Pitali smo Vrapca i koliko mu dobra donosi to što gradski živalj sve više voli gaziti Žumberkom.

– Imamo maloprodaju ribe, kad god ljudi idu kući, kupe i ponesu sa sobom nešto za sebe i bližnje – priznaje Vrabac.

Imaju posjetitelji mogućnost i da samo ulove ribu, pa tu ulovljenu ili odmah konzumiraju, ili kući nose. Ta ulovljena ne košta ništa. Ali, uvjerili se mi, teško se tu lovi, baš kao da je na izbjegavanje mamca riba naučena.