Kada smo nedavno nedavno pitali naše sugrađane koji od projekata realiziranih u Osijeku u proteklih nekoliko godina smatraju najboljim, većina ih nije dugo razmišljala, iako je svaki od njih na ovaj ili onaj način od velike važnosti za naš grad.

Spajanje Donjeg i Gornjeg grada promenadom odnijelo je uvjerljivu pobjedu, kao dokaz koliko Osječani vole svoju rijeku i život uz nju.

Pecaroški čamac

Od Južnog Tirola u Italiji, odakle teče prema istoku prolazeći kroz pet država prije nego što će završiti u Dunavu, malo je velikih gradova na njezinom putu, a još manje onih koji žive u takvoj simbiozi s 749 kilometara dugom rijekom iznimne bioraznolikosti.

Priznao je to za nedavnog posjeta Osijeku i gradonačelnik Maribora, najvećeg grada kroz koji protiče Drava, kada je rekao da je suživot kakav naš grad ima s rijekom ono po čemu bi se mogli ugledati na Osijek.

Od Retfale do Zelenog polja Drava je uvijek tu, pri ruci Osječanima koji ju koriste svakog dana preko cijele godine, bilo da uživaju u njezinoj ljepoti s kopna, bilo da su u neposrednom kontaktu ploveći čamcima kojima dohvaćaju njezine najskrovitije i najljepše dijelove nedostupne široj publici.

Jedan od onih koji žive s Dravom i žive Dravu naš je sugrađanin Ljubomir Novoselić. Šira bi ga se osječka javnost mogla sjetiti kao dugogodišnjeg direktora tvrtke Vodovod Osijek, dok ga njegovoj “braći po oružju” ne treba predstavljati.

Iako je već ispunio uvjete za mirovinu, gospodin Ljubo, građevinac, kako će sam za sebe reći, i dalje je poslovno angažiran kao konzultant u jednoj austrijskoj tvrtki, no svaki slobodan trenutak koristi za odlazak na Dravu.

U Zimskoj luci na vezu ima prekrasan drveni čamac crvene boje koji je, kako nam je otkrio, sredio uz pomoć svoga kuma Krune Mandića.

S obzirom na to da je zbog prirode svoje nekadašnje funkcije dobro poznat većini redakcije, u njoj je sinula ideja kako bi bilo zgodno u ovim ljetnim mjesecima naporaviti reportažu o Dravi po kojoj bi nas mogao provozati baš ovaj strastveni pecaroš koji njom plovi “otkad zna za sebe”.

Zadovoljstvo da sudjeluju u vremenski i kilometražom malom, no iskustveno velikom izletu pripala je potpisnicima ovih redaka i fotografija.

Rijeka je privilegij

“Imam čamce otkad sam se rodio. Kada sam mogao sjediti a da ne padnem u vodu, djed bi me stavio u čamac pa bismo otišli na pecanje, veslajući.

S vremenom sam nabavio i vlastiti čamac, a ovaj sam sadašnji dugo sređivao s kumom, star je sigurno 20-ak godina i pravi je pecaroški čamac”, pohvalio se dravski vuk dok smo polako izlazili iz Zimske luke, s namjerom da obiđemo poznate lokacije, od Pampasa do Želje i Podravlja.

Srećom, vodostaj je toga dana (subota) bio dovoljno visok pa nije bilo potrebe za veslanjem, što bi nas vjerojatno zadesilo da smo u obilazak krenuli tjedan dana ranije. Na izlazu, kod “špica”, dubina je bila do pola vesla. “Ovo je dobro”, reče naš kapetan i doda gas.

Nismo se ni okrenuli, a već smo, zahvaljujući Hondinom motoru od 60 konjskih snaga, bili na našem prvom odredištu, Pampasu. Vjetar u ono malo kose što nam je preostalo učinio je ono što nije uspjela prva jutarnja kava.

Prisjećamo se jednog od najljepših i najposjećenijih osječkih kupališta koje je iščeznulo s izgradnjom mosta na trasi zapadne obilaznice, a gdje se kupala cijela Retfala, uz brojne Višnjevčane i Josipovčane. Velika šteta, zaključujemo, i krećemo dalje.

U blizini je jezero Halaševo. Ljubo, kao dravski čovjek i osoba koja je i s profesionalne strane dobro upućena u zbivanja, otkriva nam da se ondje događaju neke dobre stvari.

“Tu Hrvatske vode i, čini mi se, Vodogradnja čiste ulaz do jezera. Kada se to bude izrefuliralo, bit će jako dobro. Tu sam kao 10-godišnji klinac ulazio i pecao štuke i pastate”, govori nam naš vodič.

Iza obližnjeg zavoja, oko kilometar uzvodno, nalazi ušće Karašice u Dravu. Dok sjedimo u čamcu s ugašenim motorom, pokraj nas prolaze veslači i prvi izletnici, pecaroši.

Primijetili smo na obali i pecaroše koji su upalili vatru vjerojatno kako bi skuhali ili ispekli sinoćnji ulov. Uz njih primjećujemo i čaplje. Promatrajući sve to zaključujemo kako imamo veliki privilegij živjeti uz ovakvu rijeku.

“S obzirom na to da imam puno posla posljednjih godina, u čamcu sam puno rjeđe nego prije. Ali svaki sam drugi dan u Zimskoj luci, obiđem ekipu.

Kad idemo na pecanje, zaputimo se na Dunav, prema Apatinu, neprocjenjivi su ti trenuci, jedva čekam penziju”, s primjetnom dozom čežnje govori naš vodič.

Pitamo ga kakva je situacija s ribom, ima li je manje s obzirom na klimatske promjene, no otkrivamo nešto sasvim drugo što nismo ni slutili.

“Tko ide pecat, taj i upeca. Nažalost, ima i onoga protiv čega se maksimalno borimo, a to je krivolov. Strujaroši. Imaju akumulator, pretvarač… Ošamute ribu, rastjeraju, poubijaju…”, govori rezignirano.

Neiskusni, oprez!

Kada je riječ o izletima i kupanju, prema njegovu mišljenju, bez premca su tereni od 31. do 35. kilometra.

“Kupamo se iza novog mosta na trasi autoceste, koji je predivan. Ondje je mir i tišina. Na povratku gasimo motore kod mosta na Pampasu i rinujemo se do luke”, ističe.

Sprudova je od Pampasa pa dalje uzvodno koliko hoćeš, no nije preporučljivo ondje odlaziti na kupanje osobama koje nisu upoznate s prirodom Drave.

Rado ih posjećuju oni koji iznad svega cijene mir i privatnost, no kako smo se u ovu vožnju Dravom zaputili dosta rano, na njih nismo naišli. Naš vodič ovdje ističe jednu vrlo važnu stvar.

“Ovdje je dubina do koljena, a već nekoliko metara dalje naglo ide na metar, dva, pa i četiri metra. To je ono što prevari neiskusne plivače, tzv. abfall.

Hodaju bezbrižno u vodi do struka i odjednom im se oruni tlo pod nogama i propadnu. Za neiskusne je puno bolje otići na uređena kupališta poput Kopike, biti u društvu i paziti. Besmisleno je ovdje plivati.

Dobar plivač može, neće mu ništa biti, no ne vidim u čemu je užitak. Pogotvo kada su djeca u pitanju, jer nesreća se može dogoditi u sekundi”, upozorava dok se prisjećamo upravo jednog takvog tragičnog događa koji se, nažalost, nedavno zbio u Belišću.

S obzirom na velike oscilacije u dubini na vrlo malom prostoru, pitamo ga je li ondje uopće moguće ploviti bez sonara.

“Može se, samo treba znati. Novim bi nautičarima bilo pametno za savjet upitati one iskusnije. Razlika u dubini vidljiva je i golim okom. Tamo gdje se voda mreška, nalazi se prijelaz iz pliće u dublju vodu”, otkriva nam iskusno.

Dok se vraćamo nizvodno prema Kopiki i dalje prema Donjem gradu, s desne strane primjećujemo Vodenicu koja je već dugo na suhom vezu. Hoće li se ikada vratiti na svoje mjesto kod Solarskog trga, pitamo se.

“Sve je to lijepo i krasno, no isto tako i pakao za održavati. To je plovni objekt, vlaga je konstantno prisutna, nakupi se svega i svačega. Svaki bi dan netko trebao to gledati, čačkati, što je ozbiljan posao”, govori nam Ljubo.

U blizini, kod hipodroma, staro je vodocrpilište.

“Odavde je Osijek dobivao vodu u vrijeme rata, nakon što nam je riknuo glavni cjevovod, a već tu preko (pokazuje na lijevu obalu, nap.a.) je bila ‘ekipa’. Sada je to rezervno vodocrpilište koje je i dalje moguće aktivirati za ne daj Bože”, otkrio nam je.

Dok se mimoilazimo s posadama drugih čamaca, bez iznimke mašemo jedni drugima. Riječ je o kodeksu kakav imaju i svi drugi koji dijele istu strasti i zanimanje, poput kamiondžija I bikera… I to nije jedini kodeks.

“Uvijek treba počistiti iza sebe. To tako mora biti, no znali smo nerijetko upozoravati ljude da učine ono što bi se trebalo podrazumijevati”, govori Ljubo.

O čamcu razmisli

U tom treuntku kolega Bruno u razgovor ubacuje jednu digresiju. Je li istina da su kod čamaca ili brodova dva najljepša trenutka kada ih kupuješ i kada ih prodaješ? “Ne slažem se!” kategorički odbacuje Ljubo.

“Onaj tko ima režim korištenja čamca kao mi u Osijeku, gdje si ti svakodnevno vezan uz rijeku, to je jedna priča. Druga je priča kad brod koristiš 15 dana godišnje, a on je, recimo, u Zadru. Prvo, s ovakvim čamcime se ne ide na more.

Imao sam Sessu od šest metara i 140 konja, i nju sam vukao na more, ali je ostatak vremena stajala u Osijeku. S njom smo išli na Dravu, uz još jedan čamac koji je bio za ribolov, dok je Sessa bila za zaje……. “, odgovara Ljubo te napominje kako kupovina čamca ili broda ne bi trebala biti ishitrena.

“Tip šeće promenadom, gleda u luku i pomisli kako bi bilo super kupiti čamac. Istovari 20-30 tisuća nečega, provoza se nekoliko puta i dosadi mu.

Ozbiljna je to stvar, svaki čamac zahtijeva održavanje. Moraš ga održavati i nekog klinca trebaš znati. Zapravo, moraš imati volje, ona je presudna.

S manjim je čamcima lakše. Jednom ga godišnje izvučeš van, očistiš od algi, prebrišeš, pregledaš, ispoliraš, i to je to. Inače, ovaj je moj čamac baš za ribolov. Sjediš i pecaš, a imam i spužvu koju navečer izvučem kako bih se udobno ispružio”, upućuje nas u svijet pecaroša.

“Jel bar upecate nešto?” ubacuje se Bruno. “Naravno, ali dat ću ti kumove slike, on je više upecao. Penzić je pa ima vremena za pecanje, dok ja odem nekoliko puta godišnje.

Zato jedva čekam penziju”, govori nam dok smo prolazili pored Kopike koja je u jutarnjim satima bila rezervirana za četveronožne kupače.

“Ajmo mi u Zimsku luku”, začu se glas, nakon što smo zaključili da od Picassa do Javora nema ni jednog ugostiteljskog objekta uz Dravu. Ondje, na vezu, dočekuje nas Ljubin kum Kruno Mandić, pokazujući nam snimku našeg ulaska u luku.

Nakon premještanja dijela impozante opreme za pecanje iz svog u kumov čamac (naš je domaćin svoje štapove i drugu opremu prije plovidbe prebacio kod kuma Krune, kako bismo uopće pronašli mjesto u čamcu), te konstatacije kuma Krune kako je njegova Yamaha bolja od Ljubine Honde, sjedamo u kafić Zimska luka, kod Laze, gdje su uz osvježenje uslijedile priče o pecaroškim trofejima, dabrovima koji namjerno ruše stabla baš na tebe koji spavaš u čamcu, zatim o jelenima koji preplivavaju Dunav u potrazi za novim teritorijem (svaka je sličnost s ljudima slučajna), divljim svinjama koje noću iz pijeska vade školjke…

Bio je to prekrasan dan na našoj Dravi. Hvala našem kapetanu.

Jeste li znali?

Kada je riječ o izletima i kupanju, prema Novoselićevu mišljenju, bez premca su tereni od 31. do 35. kilometra.

“Kupamo se iza novog mosta na trasi autoceste, koji je predivan. Ondje je mir i tišina. Na povratku gasimo motore kod mosta na Pampasu i rinujemo se do luke”, ističe.