Izbori

Vodič kroz programske politike kandidata: Može li osmorka sa začelja pomrsiti račun favoritima?

Dražen Ciglenečki

Foto Patrik Macek / Igor Kralj / Borna Filić PIXSELL

Foto Patrik Macek / Igor Kralj / Borna Filić PIXSELL

Svaki su izbori prigoda za odmjeravanje snaga suprotstavljenih političkih opcija, pa to zanimljivim čini i nedjeljno natjecanje 11 kandidata. Izborni rezultati imat će značajne posljedice na hrvatsku političku scenu, nadići će samu činjenicu da je netko na njima pobijedio i (p)ostao predsjednik Republike



Iduće godine održavaju se bitni izbori u HDZ-u i za Sabor. Predsjednički izbori ne spadaju u taj rang, nemaju takvu političku težinu s obzirom na to da osoba koja bude izabrana neće upravljati državom. Ustav je propisao male ovlasti predsjedniku Republike i time automatski umanjio važnost neposrednih izbora za tu dužnost. Ali, svaki su izbori prigoda za odmjeravanje snaga suprotstavljenih političkih opcija, pa to zanimljivim čini i nedjeljno natjecanje 11 kandidata.


Izborni rezultati imat će značajne posljedice na hrvatsku političku scenu, nadići će samu činjenicu da je netko na njima pobijedio i (p)ostao predsjednik Republike. Njima je uvijek teško osmisliti kampanju, jer predsjednik ima usko definiran okvir djelovanja, ali bila je ovaj put živahna i kompetitivna. Izdvojila su se tri imena, Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro i među njima treba tražiti sljedećeg predsjednika Hrvatske.


Kolinda Grabar-Kitarović


Kolinda Grabar-Kitarović ljetos je u više navrata istaknula da je ona nestranačka predsjednica. Činilo se da bi se na toj premisi mogla temeljiti njezina predizborna kampanja. Uostalom, predsjednica je skoro cijeli svoj mandat bila u konfrontaciji ili na distanci od Vlade, odbijajući se utopiti u HDZ. No, Kolinda Grabar-Kitarović vodi ovu kampanju kao čvrsta kandidatkinja HDZ-a.




Premijer Andrej Plenković objavio je neki dan da su ona i Vlada »dvije ruke jednog tijela HDZ-a«. Predsjednica se u potpunosti identificirala s HDZ-om i tako implicitno priznala da je četiri i pol godine sasvim pogrešno inzistirala na vlastitoj autonomiji. Drugo obilježje njezinog pokušaja da se održi na Pantovčaku je predsjedničino začudno ponašanje. Već nekoliko mjeseci javnost se pita što se događa s Kolindom Grabar-Kitarović, što je u pozadini njezinih, blago rečeno, kontroverznih nastupa, prepunih afektacija, mahanja rukama, verbalnih gafova svake vrste. Predsjednica Republike postala je predmet masovnog ismijavanja, visoki HDZ-ovi dužnosnici svakodnevno se hvataju za glavu, ne uspijevajući ni samima sebi, a kamoli novinarima, objasniti što se to zbiva s njihovom kandidatkinjom. Sve se to, naravno, odrazilo na predsjedničin rejting, koji je u konstantnom padu, pa se čak počelo otvoreno kalkulirati s mogućnošću da se ona uopće ne plasira u drugi izborni krug. Njezini su suradnici zamislili da Kolinda Grabar-Kitarović odradi jednu mirnu, nekonfliktnu kampanju i kao velika favoritkinja odnese uvjerljivu pobjedu. Sada se, međutim, ona i HDZ nalaze u ozbiljnim problemima, pogotovo što u stranci tinja nezadovoljstvo Plenkovićem, što bi moglo utjecati i na rezultate ovih izbora.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



U sadržajnom smislu, predsjednica je ponudila nastavak svega za što se zalagala tijekom dosadašnjeg obnašanja dužnosti. Kolinda Grabar-Kitarović zagovornica je međunarodne inicijative Tri mora, u kreaciji koje je i sama sudjelovala. Traži stalno jačanje Oružanih snaga i tvrdi pristup prema ilegalnim migrantima, u svrhu čega nije nesklona niti korištenju vojske. Protivi se službenoj uporabi ćirilice u Vukovaru. Ona sada dobro zna kako je biti predsjednica. Kad bi poželjela nešto konkretno napraviti, limitirale su je u tome male ustavne ovlasti i tada je osjećala političku nemoć. Ali, Kolinda Grabar-Kitarović se svejedno nije izjasnila u prilog promjene Ustava i širenje nadležnosti predsjednika Republike. Djelomično zato što je to programska osnova kandidature Miroslava Škore, a dijelom zbog toga što HDZ to ne podržava. Njezin je službeni stav da je zadovoljna ustavnim mehanizmima koji su joj bili na raspolaganju, da su joj oni bili dovoljni da bi učinila sve što je naumila. Ipak, u jednom razgovoru za N1 televiziju iznijela je niz primjedbi na način na koji Ustav uređuje poziciju predsjednika. »Ustav je pomalo dvoznačan, imate predsjednika kao sukreatora vanjske politike, a onda kasnije Vladu kao kreatora i slično«, požalila se Kolinda Grabar-Kitarović. Htjela bi imati i pravo predlaganja predsjednika Ustavnog suda, kojeg bi zatim birali zastupnici u Saboru.


U slučaju poraza na izborima, vjerojatno će si potražiti neko radno mjesto u inozemstvu. Nedavno je, naime, predsjednica izjavila da će u Hrvatskoj živjeti nakon umirovljenja, iz čega se da zaključiti da i dalje ima ambicija koje prelaze granice zemlje. Ili bi se Kolinda Grabar-Kitarović mogla reaktivirati u HDZ-u i uključiti se u unutarstranačke izbore koji slijede za koji mjesec.


Zoran Milanović



Tri godine je Zoran Milanović izdržao bez politike. Nakon što je u proljeće 2016. zamrznuo svoj zastupnički mandat u Saboru, rijetko je javno istupao, ali opet dovoljno da ga hrvatski građani ne zaborave. Za to je vrijeme razmišljao treba li se kandidirati na predsjedničkim izborima. Osnovao je konzultantsku firmu i ugodno živio, ali to ga, naviknutog na dnevni ritam politike, nije zadovoljavalo. No, o dužnosti predsjednika imao je vrlo loše mišljenje, a budući da ga se nije ustručavao javno iznositi, ostalo je zabilježeno da on »ne vidi njezin smisao«, da se neće za nju kandidirati i to i stoga što je formalnog državnog poglavara prikladnije birati u Saboru. Kako se s tako jednoznačnim negativnim stavom o ovoj instituciji pojaviti na neposrednim izborima za predsjednika Republike, a s određenim šansama za pobjedu? Činilo se to nemogućim. Na kraju je kod Milanovića ipak presudila želja za povratkom u politiku, makar na Pantovčaku i nema neke velike politike i dominira protokol, koji njega ranije nije naročito privlačio. I želja za natjecanjem bila je važan razlog Milanovićeve kandidature. On se voli natjecati, ulaziti u sukobe s protivnicima, zadavati im verbalne udarce. Nakon što je ušao u izbornu utrku, Milanović naposljetku nije niti bogzna kako obrazložio zašto je porekao da to nikad neće učiniti. Ruku na srce, to baš i nije objašnjivo, a nije samo tako mogao reći da mu je bilo dosadno ili nešto slično.


Sredinom lipnja je Milanović bio još politički zahrđao, djelovao je nekako prenonšalantno. S vremenom mu se, međutim, forma popravila, bio je sve sigurniji u nastupima. No, jedna je stvar ostala boljka njegove kampanje, Milanović nije ništa obećao. Birači očekuju od kandidata da im nešto obećaju, pa makar i sami bili svjesni da to nije realno. Milanović je, međutim, ustrajao na tome da predsjednik Republike malo što može i da bi neprilično bilo tvrditi da će moći bitnije utjecati na život ljudi. Zašto glas dati nekome tko uglavnom govori što kao predsjednik ne bi radio, pitanje je na koje će do nedjelje morati sebi odgovoriti hrvatski birači koji nemaju u startu averziju prema Milanoviću. SDP-ov kandidat, primjerice, ne bi dijelio pomilovanja, što spada među rijetke predsjedničke ovlasti, koje Milanović nipošto ne bi proširivao. On bi kao predsjednik, najavljuje, samo pričao o vrijednostima na kojima bi Hrvatska morala počivati, a Milanović ih naziva normalnima. Ono što za njega nije normalno je inicijativa Tri mora, blokiranje ulaska Srbije u Europsku uniju, ustaški pozdrav Za dom spremni, zabrana pobačaja, zlostavljanje ilegalnih migranata. Ćirilica u Vukovaru jest normalna, ali Milanović se u utorak u televizijskoj debati ispričao ako ju je 2013., provodeći Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, možda prerevno htio uvesti u službenu uporabu.


Premda je Milanović daleko najjači kandidat lijevo-liberalne orijentacije, nekoliko njih bi mu mogli uzeti koji postotak glasova i ugroziti napredovanje u drugi izborni krug. Kad bi ta strana političkog spektra ostala bez svog predstavnika u play offu, bio bi to pravi debakl i za Milanovića i za taj dio hrvatskog društva. Ako ovaj Milanovićev pokušaj povratka u politiku završi neuspjehom, nastavit će se baviti konzultantskim poslom, koji mu, iako u njemu ne uživa, donosi solidnu zaradu. U ovoj je kampanji pokazao da nije tek rashodovani političar, ali Milanović je više puta rekao da je sa stranačkom politikom gotov, pa ne treba očekivati njegov novi angažman u SDP-u. Ili možda odustane i od tog stava.


Miroslav Škoro


Foto Igor Kralj / PIXSELL


Foto Igor Kralj / PIXSELL



Miroslav Škoro uvijek je bio blizu politike, ona ga je privlačila. Najveći hitovi su mu pjesme koje je skladao s namjerom da pošalje neku političku poruku, a nije u prošlosti bježao niti od izravnog političkog angažmana. Kao član HDZ-a ušao je 2007. u Sabor, a bio je i kandidat te stranke za gradonačelnika Osijeka. No, brzo se taj put razišao s aktivnom politikom. S vremenom je napustio i HDZ i činilo se da Škoru više nećemo gledati u političkoj ulozi. Uostalom, imao je i ozbiljnih zdravstvenih poteškoća. Ali, neki ljudi iz Osijeka smatrali su da je on dobar materijal za predsjednika Republike. Čovjek s estrade, kojem dakle, nije strano komuniciranje s publikom, pjevač popularnih nacionalnih budnica s reputacijom Tuđmanovog generalnog konzula u Mađarskoj i netko tko se odrekao zastupničke plaće, doista je odmah djelovao kao solidan kandidat. I Škoro nije iznevjerio one koji su ga tjednima nagovarali da se uključi u izbornu utrku. Ankete mu daju nadu da će se plasirati u drugi krug izbora. Iako je Škoro zapravo hodajuća kontradikcija.


Ispjevao je »Sude im« prosvjedujući protiv lova na haškog optuženika Antu Gotovinu, što ga je organizirala Vlada Ive Sanadera. Onda je, međutim, nakon Gotovininog hvatanja pristao biti na Sanaderovoj listi za parlamentarne izbore. Škoro je par excellence pripadnik društvenog establišmenta, a posljednjih se mjeseci predstavlja kao autsajder i borac protiv oligarhije. U tome pomalo podsjeća na građevinskog magnata i zabavljača Donalda Trumpa, koji se na izborima za predsjednika SAD-a uspio prodati kao zastupnik takozvanih zaboravljenih Amerikanaca. Škoro grmi da je korupcija premrežila Hrvatsku, tvrdi da joj jedino on može stati na kraj, ali iz njegovih usta nije dosad izašlo ama baš ništa negativno o Milanu Bandiću, političkom simbolu ove društvene patologije. Nije Škoro niti desničar niti netolerantan, ali se zbog potreba kampanje i očekivanja birača kojima se mora obraćati – podesnio. I u svemu tome Škoro dosta vješto balansira, da nije tako ne bi sada bio konkurentan. S tim da u poziciju da može ući u drugi krug nije došao samo zahvaljujući vlastitim zaslugama. Škorin rezultat puno ovisi o volji članova i birača HDZ-a da, uskraćujući podršku Kolindi Grabar-Kitarović, politički naštete Andreju Plenkoviću. U slučaju da ovakva nelojanost bude raširena, Škorina će se kampanja produljiti za još dva tjedna.


Program mu je jednostavan, traži promjenu Ustava kako bi se u njemu pojačalo predsjedničke ovlasti. Škoru, kaže, ne zanima glumiti fikus i sprema se, ako bude izabran, prikupiti potpise kojima bi inicirao referendum, a kako bi potom kao predsjednik mogao sam raspisivati referendume, sazivati sjednice Vlade, imati pravo suspenzivnog veta na zakone koje usvoji Sabor i predlagati ustavne suce. Istraživanja javnog mnijenja redovito pokazuju da građani prihvaćaju ideju politički snažnijeg predsjednika Republike. Kad je riječ o temama svjetonazorskog karaktera, Škoro je vrlo sličan službenoj HDZ-ovoj kandidatkinji, a podudara se s Kolindom Grabar-Kitarović i u shvaćanju vanjskopolitičkog položaja Hrvatske. Logično je to budući da su mu birači HDZ-a primaran cilj. Kako Škoro ima vrlo razgranate aktivnosti, osim što je pjevač on je i poduzetnik, vinar, a i predaje na jednom veleučilištu, za njega ne bi bilo problema ako izgubi izbore. Ova bi mu kandidatura vjerojatno pomogla i da proširi portfolio, ako već ne bi ovlasti predsjednika Republike.


Osmero sa začelja koji mogu pomrsiti račune favoritima


Na prošlim predsjedničkim izborima natjecalo se rekordno malo kandidata u ovom stoljeću, samo njih četvero.


Ovaj put je interes bio bitno veći, 11 ih je uspjelo prikupiti više od 10 tisuća potpisa. Nitko osim Kolinde Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škore nema šanse za ulazak u drugi izborni krug, ali bi i neki od preostalih osam kandidata mogli imati važnu ulogu, oduzimajući spomenutoj trojki dragocjene glasove.


Mislav Kolakušić se među njima izdvaja najvišim anketnim rejtingom, ali taj bivši sudac je u kampanji jedino zato što je to najavio prije izbora za Europski parlament. Jasno je da njega to uopće ne zanima nakon što se dokopao odlične plaće europskog zastupnika. Prema vlastitim tvrdnjama u kampanju je uložio 12 kuna, a to tako i djeluje. Kolakušića praktično nigdje nema, ako se izuzme nekoliko televizijskih intervjua i nastup u HTV-ovoj debati. Neki njegovi sljedbenici već su objavili da se osjećaju prevarenima, mislili su da Kolakušićeve političke ambicije ipak nadilaze uhljebljenje u Bruxellesu.


Inače, taj čovjek u pravilu ne zna o čemu priča. Njegova teza da bi bio ideološki neutralan predsjednik potpuna je besmislica. U svijetu valjda ne postoji izabrani državni dužnosnik bez svjetonazora, vrijednosti do kojih mu je stalo. Kolakušić se pokazao običnim bleferom, istina spretnim s obzirom na to da je uhvatio lukrativno mjesto u Europskom parlamentu. Dario Juričan je, pak, izbore shvatio kao priliku za dobro zezanje, ali s vrlo ozbiljnom porukom – Hrvati zapravo većinom nemaju problema s korupcijom. Da to nije tako, ne bi sigurno Milan Bandić, kojeg Juričan najviše parodira, toliko puta pobijedio na izborima, unatoč indicijama koje su s vremenom rezultirale optužnicama protiv zagrebačkoga gradonačelnika za brojne zlouporabe položaja. Juričan je shvatio da značajnom dijelu hrvatskih građana korupcija smeta samo ako su iz nje isključeni, pa obećava da bi kao predsjednik osigurao da ona svakome bude dostupna. Svojim je dosta inventivnim provokacijama zaintrigirao javnost i možda bude nešto glasova za ovog antikandidata. Katarina Peović živi udobnim građanskim životom, predaje na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali ipak je odlučila postati predsjednička kandidatkinja koja promiče revolucionarni socijalizam. Radikalna ljevica u Hrvatskoj tradicionalno slabo prolazi na izborima, neće ni Katarina Peović zabilježiti neki zapaženiji rezultat, ali nekim se ljudima sigurno dopalo njezino odrješito sudjelovanje u televizijskom sučeljavanju. Dalija Orešković medijski je tretirana kao buduća zvijezda lijevo-liberalne političke scene. No, dosad nije sjajila. Stranku je registrirala prekasno da bi s njom izašla na prijevremene izbore u Ličko-senjskoj županiji, na europskim izborima je teško podbacila, a za ove je jedva, u posljednjim trenucima, s potpisima došla u DIP. Dalija Orešković nije prazna, ali je politički neoperativna. Predsjednički izbori bi joj, ako dobije četiri, pet posto glasova, mogli poslužiti za novi start.


Anto Đapić je iskusna politička životinja, Ivan Pernar je mlad, ali obojica su već potrošeni. Đapić još uvijek zna artikulirati svoje stavove, ali je ostao bez publike. Od kada se urušio Živi zid, Pernar je politički irelevantan. Dejan Kovač nije u kampanji ničim skrenuo pažnju na sebe, a Nedjeljko Babić će u u biografiju moći upisati da je bio kandidat za predsjednika Republike, što je za njega sasvim dovoljno.