I dok se u Savskoj ulici u Zagrebu, pred Ministarstvom branitelja, odvija neobičan prosvjed zasad nepoznatog povoda, paralelno teku i pripreme za vukovarsku komemoraciju, 18. studenog. Nakon što je lani desnica osramotila Hrvatsku, zapriječivši predstavnicima vlasti i diplomatskom koru prolaz gradom, nema niti jednog razloga radi kojeg bi se moglo pretpostaviti da će ove godine biti – manje sramotno. Štoviše, sudeći po najavama, vukovarska komemoracija mogla bi izgledati kao centralni predizborni skup HDZ-a ususret bitci za Pantovčak.

   Sudeći po količini netrpeljivosti koju šire, kako ih je sjajno nazvao ministar branitelja Predrag Matić, »čuvari ratnog stanja« spremni su na štošta ne bi li s vrata skinuli nenarodnu vlast, ako može i prije prokleto dalekog roka parlamentarnih izbora s kraja naredne godine. Ako se pritom, još može nekog skriti od istrage povezane s poslovima pritvorenog zagrebačkog gradonačelnika – tim bolje.

   No, dok desnica, kao i obično (Riva 2001. godine) prijeti nasiljem – direktno vladajućima, ali indirektno svima koji nisu u krdu, Vlada lijevog centra tetura na drugom planu: ekonomiji.

Vlada bez priče

Ne radi se ovdje o ne pretjerano pronicljivoj mantri o »milijun« kvartala gospodarskog pada zaredom. U situaciji kad je stanje gospodarstva u EU razlog za brigu čitavog svijeta (a to, manje-više, traje od druge polovice 2011. godine) očekivati da jedna mala država prosperira je blizu vjerojavanja u vile (doduše, imali smo u javnosti i takvih »ekonomista«). Ne radi se ni o jednoj od najbrutalnijih političkih laži izgovorenih u zadnje vrijeme u Hrvatskoj, Karamarkovoj izjavi o tome da je ova vlast »upropastila Hrvatsku«. Izjavitelj je, podsjetimo, bio član Vlade koju je vodio Ivo Sanader, predsjednik stranke koja ima nepravomoćnu presudu za korupciju golemih razmjera i ministar u Vladi Jadranke Kosor koja je uspjela »promašiti« gospodarski rast dok je rasla čak i Unija.

   Radi se o tome da se promatraču ekonomska politika Vlade; od početka do danas, a pogotovo posljednje godine, doslovno može doimati kao supijano, nekoordinirano teturanje.

   Može li netko, itko, sažeto objasniti makroekonomski smjer Kukuriku Vlade od 2012. godine do danas? Osim onog najosnovnijeg: nisu išli u bolne rezove (pohvalno), ali, iako su namjeravali, nisu realizirali ni državne investicije (jako nepohvalno). Strane nisu ni mogli privući, ne zato što je Hrvatska »apsurdistan« i što se investitori ne mogu probiti kroz birokratske šume, nego zato jer investicija, jednostavno, nema. Globalno. Investitori jednostavno sjede na kešu i čekaju da se europsko gospodarstvo stabilizira.

   Dakle, smjer Vlade? Ali da bude konzistentno i uvjerljivo, s mjerama, datumima i planom za budućnost? Nešto takvo, naravno, ne postoji, ne zato što Vlada »ima loše odnose s javnošću« ili »ne angažira PR agencije«, nego zato što joj je gospodarska politika često nedosljedna, nije proaktivna, već reagira kako je koji val ponese. Dakle, tetura.

Most, ćuprija i anglizmi

Posebno je to postalo očito ove godine, nakon okršaja sa Slavkom Linićem (samom događaju i bivšem ministru koji se doista, htio-ne htio, pretvara u »lutku na koncu HDZ-a«, ovdje ne bi trebalo pridavati presudni karakter, jer je bauljanja i nedosljednosti bilo i ranije). Vlada je, recimo, krenula u reforme u javnom sektoru s idejom o outsourcingu pratećih službi. Nekoliko stotina tisuća referendumskih potpisa i nekoliko engleskih izraza kasnije, od svega su odustali. Jer, restrukturiranje »prirodnom selekcijom« (odlaskom u mirovinu) je tek granično postojeća forma istog.

   S monetizacijom autocesta nije baš bilo prostora za takvo zezanje; rupa koja će se otvoriti bez 20-ak milijardi od budućeg koncesionara mogla bi biti gigantskih proporcija i usisati ne samo političku vlast, nego i plaće i mirovine i cijelu društvenu stabilnost (onu koju ustrajno čačkaju berači kestenja i dozivači crnih vrana svaki put kad njihova klika nije na vlasti). Pa od iste, čini se, Banski dvori ipak ne kane odustati, iako su neke izjave (Vesna Pusić) odražavale jasni strah od referendumske mase. No, Milanović je u zagovoru nužnog poteza otišao nekoliko koraka predaleko, pa je ističući prednosti monetizacije spominjao zaradu mirovinskih fondova. Koji su dio nekih konzorcija koji se natječu. Nekih, ne svih. Favoriziranje? Ma, ne…

   Agilni ministar financija Boris Lalovac, pak, jedan dan se budi s mišlju da treba poticati osobnu potrošnju, pa povećava razrede poreza na dohodak kako bi ljudima ostalo nekoliko desetina ili stotina kuna više svaki mjesec. A onda najavi da će rezanja javne potrošnje biti i i naredne godine i 2016. Je, smanjenje javne potrošnje zahtjeva EU, ali taj novac ne ide dronovima koji ga čuvaju na računu, nego ljudima. Pa im onda na ćupriji daš, na mostu odrežeš… I zapališ svijeću da vrijeme bude ljepše nego lani i da Hrvatska ostane hit na turističkim tržištima Dalekog istoka.

   O neopisivom cirkusu oko izdvajanja HZZO-a iz riznice da ne govorimo; ne ulazeći uopće u suštinu problema (a moglo bi se – jer su skoro svi ministri gunđali protiv istog, a podržali su zakon koji to predviđa od 1.1.2015.) potpuno je nevjerojatno da dva ministra javno danima polemiziraju o tome što će biti s 22 milijarde za zdravstveni sustav. Kad bi se svi ministri tako prepucavali po medijima oko proračunskih stavki, Vlada bi pala prije izglasavanja istog. Uz zadovoljni urlik demonstranata koji bi im se okupili pod prozorima.

   Uglavnom, radi se o nečemu što je premijer trebao odavno presjeći. Kao što je premijer trebao biti i nositelj (nepostojeće) ekonomske priče ove Vlade.

   Potez koji ipak izaziva najviše čuđenja je formiranje pet povjerenstava koji bi imali dubinski analizirati rashode proračune, te proučiti tokove javnog novca i uštedjeti na istima pet milijardi kuna u narednih nekoliko godina. Za shvatiti količinu bizarnosti potrebno je pojmiti nekoliko osnovnih stvari. Prvo, ova vlast je u sedlu gotovo pune tri godine. Imala je (skupi) projekt »Clean start«. Koji su bili njegovi rezultati, nije baš najjasnije. Ali, očito da nisu bili baš sjajni, ako se sad, godinu dana pred istek mandata, ide u nešto što bi krajnji cinici mogli sa zadovoljstvom nazvati »Deep finish«, to jest, dubinsku analizu onog čime su, eto, više od tisuću dana upravljali. Sve pošalice na račun toga kako su upravljali onim što tek sad idu »dubinski analizirati« su više nego opravdane.

   No, dobro, još godinu dana (ako se »kestenjari« ne proguraju preko reda), pa će na vlast doći HDZ i spasiti Hrvatsku. Gradnjom podmorskih tunela do otoka.

   Da. Napad panike se ne događa nekom drugom.