HIV VS. SARS-COV-2

Virusi AIDS-a i COVID-19 su različiti, ali njihovo je nepoznavanje izazvalo isti strah i polarizaciju društva

Barbara Čalušić

Za razliku od HIV-a koji je godinama od pojave zapravo značio i smrtnu presudu za svakog zaraženog, sve dok nije otkriven lijek koji ga je pretvorio u kroničnu bolest, protiv koronavirusa danas postoji oružje - cjepivo



U vrijeme pojave prvih slučajeva zaraze HIV-om i pojave AIDS-a, svijet je osamdesetih godina prošlog stoljeća živio u strahu od pojave nove smrtonosne bolesti za koju ne postoji ni lijek ni cjepivo. Iako su putovi prijenosa ubrzo postali vrlo jasni, trebalo je još dugo vremena da se s HIV-om zaraženih osoba skine ona najteža stigma.


Mnogi koji su osamdesetih bili suvremenici pojave nove bolesti, danas možda ni ne znaju da se kombinacijom lijekova virus uspješno drži pod kontrolom, da čak postoji i profilaksa koja je dostupna za određene skupine koje se nalaze u većem riziku od zaraze. Ipak, i dalje je riječ o neizlječivoj bolesti za koju ne postoji cjepivo te za smanjenje širenja zaraze i kod virusa HIV-a vrijede preporuke koje se tiču prevencije određenih ponašanja kojim se štiti pojedinac, ali i njegova okolina.


Strah i stigma


Svjetski dan borbe protiv AIDS-a koji se već desetljećima obilježava prvog dana prosinca, već se drugu godinu zaredom obilježava u sjeni daleko rasprostranjenije epidemije koja je u samo dvije godine odnijela milijune života. Njezin se kraj još uvijek ne nazire, no za razliku od smrtnosnog HIV-a koji je godinama od pojave novog virusa zapravo značio i smrtnu presudu za svakog zaraženog, protiv koronavirusa danas postoji oružje, cjepivo koje i dalje prilično uspješno štiti od njegovih fatalnih posljedica. Iako virus HIV-a i koronavirus nemaju toliko puno dodirnih točaka, unatoč činjenici što se u oba slučaja radi o RNK-a virusima, percepcija ovakvih epidemija u društvu, uglavnom rezultira strahom, često i stigmom koja je posljedica neznanja, a kako se može vidjeti posljednjih mjeseci i potpunom polarizacijom društva.




Imunolog s Medicinskog fakulteta u Rijeci prof. dr. Zlatko Trobonjača, povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a koji se obilježava u srijedu, pokušao je naći dodirne točke između dvaju virusa, kad je riječ o njihovoj percepciji u društvu, ali i dodirne točke u njihovoj biologiji.


– Percepcija pandemija AIDS-a i COVID-a na samom početku bila je donekle slična, no ipak u većem dijelu različita. U početku pandemije AIDS-a dominirao je strah od nepoznate bolesti zbog toga što nismo odmah znali uzročnika, putove prijenosa, rizične skupine ljudi te sva obilježja i posljedice same bolesti. Međutim, vrlo brzo je otkriven virus HIV kao uzročnik AIDS-a, a definirani su i putevi prijenosa i skupine koje zahvaća, što je omogućilo ljudima da se efikasno štite pa je i osjećaj neizvjesnosti i straha splasnuo, iako je ostao osjećaj opreza, koji još uvijek traje. U slučaju SARS-CoV-2 virusa od početka pandemije znali smo puno toga o uzročniku temeljem prethodnih širenja njegovih »rođaka« SARS-CoV-1 i MERS virusa.


Znalo se podosta o bolesti koju izaziva, no zbog eksplozivnog širenja u populaciji dišnim sustavom i činjenicom da su se ljudi, usprkos prilagodbe svog ponašanja, mogli zaraziti rodio se strah od izloženosti virusu. Zbog smrtnosti od oko dva posto, bolest su pojedinci banalizirali, a neki izrazito ozbiljno shvaćali. Takvim podjelama u društvu svjedočimo i dan danas. HIV infekcija se danas uspješno kontrolira protuvirusnim lijekovima, što za sada u slučaju SARS-CoV-2 virusa nemamo. U slučaju sumnje na moguću infekciju HIV-om može se uzimati tzv. profilaksa poslije izlaganja infekciji, unutar tri dana od sumnjivog spolnog odnosa ili izloženosti spolnom nasilju, incidenta na radnom mjestu ili uboda potencijalno zaraženom iglom. Takvu profilaksu u SARS-CoV-2 virusnoj infekciji na žalost nemamo, objašnajva Trobonjača.


Puno razlika


Koronavirus i HIV su RNK-a virusi koji se ipak po mnogočemu razlikuju. Ponajprije u tome što gotovo pola stoljeća od pojave prvih slučajeva zaraze ne postoji cjepivo protiv HIV-a dok je za koronavirus ono razvijeno u roku od godine dana od otkrića bolesti. Riječki imunolog upozorava da se ova dva virusa bitno razlikuju i po učestalostima mutacija.


– SARS-CoV-2 virus izuzetno sporo mutira, negdje oko deset puta manje od drugih RNK virusa. Takvu stabilnost genoma duguje prvenstveno jednom enzimu, egzonukleazi, koji je ukodiran u njegovom genomu. Upravo zato, neutralizacija gena za egzonukleazu povećava učestalost mutacija u SARS virusima za 15-ak puta. Iako sporo, virus ipak mutira radeći u prosjeku tri pogreške na svakih milijun prepisanih nukleotida. Budući da znamo da SARS-CoV-2 virus ima 30.000 nukleotida možemo zaključiti da se na svakih 100 potpuno prepisanih virusa dogodi jedna mutacija.


U konačnici to čini oko 0,5 mutacija po jednoj infekciji, odnosno po jednoj inficiranoj osobi. To nije puno, no računamo li da u svijetu imamo stotine milijuna inficiranih osoba možemo zaključiti da je mutacija bilo, ali da će ih i u buduće biti u ogromnom broju. S druge strane virus HIV-a mutira daleko brže i to dinamikom od jedne mutacije na svakih 1.700 prepisanih nukleotida. Uzmemo li u obzir da virus HIV-a ima 9.750 nukleotida vidimo da u prepisivanju samo jednog virusa možemo očekivati gotovo šest mutacija. Time se u jednoj jedinoj inficiranoj osobi uz milijarde virusnih čestica stvara oblak odnosno veliki broj subvarijanti virusa HIV-a.


U slučaju SARS-CoV-2 virusa sve se varijante ne prošire po populaciji u obliku soja, nego samo neke, poput alfa ili delta soja, koje su ipak dovoljno slične da ih istim cjepivom možemo u većoj ili nešto manjoj mjeri blokirati. U slučaju HIV-a u jednom čovjeku nalazimo puno varijanti koje se međusobno razlikuju pa je vrlo teško ciljati jednim cjepivom sve odjednom. Pokušavaju se pronaći neki zajednički dijelovi no nažalost na njih imunost slabo djeluje jer nisu imunodominantni. Prema tome, kao zaključak rekao bih da SARS-CoV-2 virus stvara sojeve na razini populacije ljudi, a HIV virus na razini jednog zaraženog čovjeka, što čini glavni razlog zašto ipak imamo cjepivo protiv SARS-CoV-2 virusa, a protiv HIV-a ne, objašnjava Trobonjača.


Lijek za HIV i za COVID-19


U potrazi za lijekom protiv COVID-19, koronavirus se pokušavalo liječiti lijekovima za HIV. Na toj platformi razvijen je i novi lijek koji ima visoku učinkovitost kod smanjenja razvoja teškog oblika bolesti COVID-19.


– Virusi često u svom replikacijskom ciklusu, koji obuhvaća ulazak u stanicu, množenje i pupanje iz zaražene stanice, koriste enzime proteaze. Proteaze djeluju poput škarica koje režu veće poliproteine u manje funkcionalne dijelove. Proteaza u HIV-virusu cijepa njegov Gag-Pol poliprotein u desetak proteinskih odsječaka. U SARS-CoV-2 virusu postoje dvije proteaze, jedna nazvana papainu-slična proteaza, a druga glavna (Main) proteaza, koje cijepaju njegov poliprotein i stvaraju 30-ak virusnih proteina. Proteaze u različitim virusima nisu identične, no kako im je funkcija slična postoje sličnosti i u građi. Upravo je ta karakteristika iskorištena da se anti-HIV lijekovi poznati kao proteazni virusni inhibitori, poput ritonavira i lopinavira, mogu koristiti u liječenju od SARS-CoV-2 virusa, blokadom njegovih proteaza. No, zbog specifičnosti u funkciji glavne proteaze SARS-CoV-2 virusa razvijen je novi proteazni inhibitor tvrtke Pfizer, nazvan »Paxlovid« koji u kombinaciji s prije spomenutim inhibitorima prema prvim podacima može smanjiti mogućnost razvoja teške COVID-19 bolesti za 89 posto, ističe Trobonjača.


Iako ne postoji cjepivo protiv HIV-a, pravovremenim otkrivanjem zaraze, infekcija ovim virusom liječenjem se danas pretvara u kroničnu bolest, no zasad je teško za reći je li realnije za očekivati u budućnosti mogućnost potpunog izliječenje od zaraze HIV-om i prestanka potrebe za uzimanjem terapije ili cjepivo koje će biti najučinkovitija zaštita protiv ovog virusa.


– Uspješnim liječenjem HIV infekcija danas je pretvorena u kroničnu bolest. U liječenju se koristi tzv. visokoaktivna antiretrovirusna terapija, HAART, od highly active antiretroviral therapy, što je u osnovi koktel od nekoliko lijekova koje dijelimo u skupine poput nukleozidnih i nenukleozidnih inhibitora HIV enzima reverzne transkriptaze i integraze, prethodno spomenutih proteaznih inhibitora, inhibitora fuzije HIV-a s ciljnom stanicom te antagonista kemokinskih receptora koje virus koristi kao koreceptore tijekom ulaska u ciljnu stanicu. Ako redovno uzimaju terapiju, inficirane osobe najvjerojatnije će doživjeti prosječnu starost neinficiranih i možemo reći da neće umrijeti od AIDS-a nego od drugih bolesti ili poremećaja od kojih umiru i neinficirani. Nažalost, po prestanku uzimanja terapije gotovo sigurno dolazi do reaktivacije virusa, budući da lijekovi snažno suprimiraju virus, ali ga ne uspijevaju iskorijeniti iz nekih staničnih rezervoara u organizmu. Nadalje, važan je podatak da inficirane osobe uz navedenu terapiju nisu infektivne, odnosno da čak niti uz nezaštićene spolne odnose ne dolazi do prijenosa virusa na partnere, iako je, naravno, određena razina opreza uvijek potrebna. Prema tome, danas se HIV infekcija puno bolje kontrolira lijekovima nego cjepivom kojeg je užasno teško proizvesti zbog velike mutagenosti HIV virusa, upozorava Trobonjača.


Pogađaju nerazvijene


AIDS je danas bolest koja najviše pogađa slabije razvijene zemlje svijeta, zemlje gdje je karakteristična slabija prevencija, manjkava dijagnostika i dostupnost same terapije. I za COVID-19 se očekuje da bi u budućnosti mogao više pogađati slabije razvijene zemlje koje su imale slabiju dostupnost cjepiva. Za takve se zemlje vjeruje da će predstavljati rezervoar za daljnje epidemije koronavirusa pa bi COVID-19 upravo po tom pitanju mogao dijeliti sudbinu AIDS-a.


– Moguće je da će slabije razvijene zemlje svijeta, upravo zbog nedostatnog javnog zdravstva, slabije dostupnosti cjepiva i antivirusnih lijekova koji se sad razvijaju, biti rezervoar koronavirusne epidemije. Međutim, u kontekstu nastanka i širenja visokozaraznih i imunoevazivnih sojeva spomenuo bih vezu između HIV infekcije i nastanka tih novih koronavirusnih sojeva, odnosno evolucije SARS-CoV-2 virusa što se događa upravo u slabije razvijenim zemljama svijeta s intenzivnom i slabije kontroliranom epidemijom AIDS-a.


Naime, nakon mutacije novonastale SARS-CoV-2 virusne varijante prolaze selekciju. Imunosni sustav tvori najveći i najznačajniji selekcijski tlak, tako što će potpuna i snažna imunost u preboljelog ili cijepljenog čovjeka eliminirati sve viruse i virusne mutante. Međutim, slabija i djelomična imunost koju nalazimo u HIV inficiranoj osobi eliminirat će slabije virusne varijante, no one otpornije, visokozarazne i one koje su sposobne izbjegavati imunosti, neće. Takve se evolucijski unaprijeđene virusne mutante zadržavaju u organizmu HIV inficiranoga mjesecima, sve dok ne zaraze druge osobe, a zbog svojih naprednih obilježja i prošire na veće populacije ljudi u obliku soja. Tako je nastao Gama virus ili brazilski soj, a vjerojatno i Delta soj u Indiji, kao i drugi opasni sojevi SARS-CoV-2 virusa. To čini izravnu vezu između HIV pandemije i najlošijeg aspekta koronavirusne pandemije, a to je moguće stvaranje, probir i širenje SARS-CoV-2 virusnih sojeva, zaključuje Trobonjača.


Hrvatska ima nisku učestalost HIV infekcije

Prema podacima Registra za HIV/AIDS, u razdoblju od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do kraja 2020. godine je zabilježeno ukupno 1.827 osoba kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om, od čega ih je 572 oboljelo od AIDS-a. U istom je razdoblju 235 osoba umrlo od AIDS-a. U 2020. godini zabilježeno 76 novooboljelih od infekcije HIV-om, uključujući 12 novooboljelih od AIDS-a, te petero umrlih od posljedica AIDS-a. Stopa novih dijagnoza infekcije HIV-om u 2020. godini bila je 1,9 na 100.000 stanovnika. U posljednjih pet godina prosječan broj godišnjih novodijagnosticiranih slučajeva HIV-a/AIDS-a bio je 100, što stopom od 1,9 na 100.000 stanovnika Hrvatsku svrstava među zemlje s niskom učestalošću HIV infekcije. Prosječna stopa za Europu iznosi 5,4 na 100.000 stanovnika.
Pojavnost infekcije HIV-om u Hrvatskoj se zadržala na niskoj razini, s blagim trendom porasta novodijagnosticiranih osoba do 2015. godine, kada je zabilježen najveći broj novih prijava HIV/AIDS-a, njih 117, a od 2015. godine bilježi se pad broja osoba s novodijagnosticiranom infekcijom HIV-om. Blagi trend porasta novodijagnosticiranih slučajeva infekcije HIV-om u razdoblju od 2003. do 2015. godine epidemiolozi dijelom objašnjavaju uspješnijim otkrivanjem infekcije povećanom dostupnošću testiranja, bilo da je riječ o otkrivanju u zdravstvenim ustanovama ili u zajednici.