Vidošević i Kalmeta: Krivi ljudi na krivim mjestima

Godinama primaju plaću i uživaju beneficije, njihov harač ni sada nije mali, a bit će još i veći – pa je najmanje što su mogla učiniti ova dva, kako se čini, slabovidna i nagluha gospodina bilo ponuditi neopozive ostavke i napustiti udobne fotelje 

Prije nego što će odgovoriti na ključno novinarsko pitanje o svojim saznanjima o brutalnoj krađi desetaka milijuna poduzetničkih kuna iz Hrvatske gospodarske komore, njezin, navodno, šarmantni predsjednik Nadan Vidošević prvo će se podsmjehnuti.

Potom će, nakon samo sekundu, ili možda dvije, duge i smišljene dramaturške stanke – što je fora koju je pokupio od Ive Sanadera – s omalovažavajućim osmjehom neuvjerljivog šaljivdžije ispaliti: »Kažu da muž zadnji dozna«. 

   Igrajući, izgleda, na kartu narodne uzrečice da je lijep kao grijeh i(li) misleći da ga kroz život još uvijek vodi sama božanska providnost Venere i Afrodite, pa i boga Erosa, Nadan Vidošević posljedice jednog, vrlo nezgodnog pitanja pokušao je zaliječiti logikom splitskoga mangupa.

Naime, Vidošević je bio siguran kako će šala zgodnog, sredovječnog muškarca kao što je to on, imati blagotvorni učinak poput pelina za žensko pitanje koje izazivaju sveopću mučninu. »Gospodine predsjedniče komore, je li moguće da vi do sada niste ništa znali o tome da vaša prva suradnica krade novac«, pitala je otprilike novinarka. 

   George Clooney iz Hrvatske gospodarske komore u tom svom odgovoru s puno znakovitog i zlokobnog podsmjeha, zaboravio je primijetiti da nije ni približno dobar glumac kao ovaj holivudski superstar kojem tobože nalikuje, kao i na činjenicu da je nekim građanima ove države sve manje do ovakvih (ne)slanih šala.

Zapravo, većini od njih pozli, oblije ih hladan znoj, dok se tijelo trese u ritmu sveopće nervoze, koja granični sa živčanim slomom. Jer, dok netko neumjesne šale zbija, narodu se pruža jedinstvena prilika da u gotovo u istom danu dozna dvije radosne vijesti.

Jedna govori o namjeri ionako skupe države da uvede nove namete – objašnjenje glasi: novca u proračunu nema i da nema više zezanja – a druga pak o tome da policija redom hapsi nekakve činovnike i rukovoditelje koji su besramno krali milijune tih istih državnih/poduzetničkih para kojih, dakle, praktički više ni nema. 

  Zajedničke osobine

K tomu, ovaj Đorđe Vidošević iz našeg sokaka, očito zanesen svojim stasom i bogatstvom, nije imao priliku sve ove godine spoznati da su pretvorba i privatizacija, lopovluk i otimačina, nemoral i korupcija, beznađe i čemer, vlast i oporba, HDZ i SDP nepovratno odnijeli naše strpljenje i razum dovraga – smisla za šalu ionako odavno nemamo – i kad netko krene objašnjavati »da muž zadnji dozna« da se kradu pare, dođe im da pljunu u ono što na svom ekranu vide, a vide običnog bonvivana i sakupljača nekretnina, ali i još neke druge, njemu slične likove kako prosipaju svoje bisere.

Recimo, vide i onog Božidara Kalmetu, još jednog iz političke garniture koja pored zdravih ušiju nikad ništa nije čula, a pored zdravih očiju nikad ništa nije vidjela, pa se Božo ne može načuditi zašto ovih dana organi gonjenja zatvaraju njegove prijatelje. Štoviše, najbliže suradnike. 

   Doduše, Vidošević i Kalmeta nemaju možda isti smisao za humor, jer bivši ministar prometa nije imao aluzija na izvanbračne avanture kada je ono objašnjavao da nema pojma o izvlačenju novca iz Hrvatskih autocesta, ali izgleda da ovo dvoje ipak dijele brojne druge osobine.

Poput posvemašnje neodgovornosti, besramnosti i nemorala prema poslu s kojim se bave. A bave se, manje-više, javnim poslom, pritom ne riskiraju niti jednu kunu vlastitog kapitala, ni metar kvadratni naslijeđene djedovine…

Primaju, dakle, plaću i uživaju beneficije koje se namiruju iz poreza, prireza i nameta kojim država i komora bez milosti udaraju po građanima i poduzetnicima, i tako godinama – njihov harač ni sada nije mali, a bit će još i veći – pa je najmanje što su mogla učiniti ova dva, kako se čini, slabovidna i nagluha gospodina bilo je to da su ponudili svoje neopozive ostavke. 

   Prvenstveno, jasno, odnosi se to na Vidoševića, koji je morao otići s mjesta predsjednika Hrvatske gospodarske komore brzinom Pere Djetlića, dok je i Kalmeta mogao o svemu dobro razmisliti, recimo minutu ili najviše dvije, i nakon toga pokupiti svoje stvari, zahvaliti se na suradnji i napustiti udobnu fotelju gradonačelnika Zadra.   

(Ne)osviještena javnost

Za Nives Miošić, voditeljicu Istraživačkog centra Gonga, po ovom pitanju nema nikakvih dilema, jer su ova dva gospodina »bile odgovorne osobe u pravnom smislu i trebaju snositi pravne posljedice, upravo onako kako ih propisuje zakon«.

Miošić napominje da bi, štoviše, u svakoj zemlji razvijene demokracije pitanje trebaju li Vidošević i Kalmeta dati ostavku bilo – bespredmetno. »Ako to i ne bi napravili«, kaže Miošić, »od njih bi to tražili slobodni mediji i osviještena javnost, pod čijim bi pritiskom gotovo sigurno popustili«. 

   – Naime, njihov ključni zadatak na pozicijama koju su prije ili još uvijek obnašaju bio je upravo upravljanje i nadzor nad radom svojih suradnika i podređenih. Njihova je odgovornost bila osmisliti i provoditi mehanizme koji bi na vrijeme ukazali na sam pokušaj nezakonitih radnji, a kamoli njihovo izvršenje u ovolikom obimu. Čak i uz mogućnost da, kako obojica u javnosti tvrde, nisu imali nikakvih saznanja (a to je li doista bilo pitanje njihovog neznanja, žmirenja ili direktnih naloga pokazat će valjda sudski procesi), to govori o njihovoj nesposobnosti za obnašanje funkcija na koje su postavljeni. No nisu oni jedini – Hrvatska je prepuna krivih ljudi na krivim mjestima, koji su se igrom slučaja ili poznanstvom našli u poziciji moći i odlučivanja upravo zato što je demokratski koncept političke odgovornosti u Hrvatskoj nepostojeći. Nažalost, živimo u zemlji u kojoj je stručnost najmanje važan kriterij pri imenovanju ljudi na funkcije. Rekla bih i da se upravo zato ljudi olako prihvaćaju funkcija za čije obnašanje objektivno nemaju kapaciteta, napominje Nives Miošić. 

Zanimljivo je u svemu ovome primijetiti kako je u vrijeme izvlačenja novca iz HAC-a i HGK-a Tomislav Karamarko bio šef Sigurnosno-obavještajne agencije, a potom i ministar unutarnjih poslova. Pitanje je stoga jesu li ovo propusti i Tomislava Karamarka, ali i samog MUP-a. Za Nives Miošić eklatantni poraz MUP-a kao državne institucije predstavljaju nezakonita uhićenja mirnih prosvjednika ispred rampe u Varšavskoj, koji su, podsjeća ona, prosvjedovali protiv klijentelističkog pogodovanja interesima privatnog kapitala.    – U odnosu na HAC i HGK, ali i druge afere, Karamarko je, s obzirom na funkcije koje je obnašao, svakako jedna od osoba koja snosi političku i moralnu odgovornost za aljkavo bavljenje javno prokazanim korupcijskim aferama; bilo zbog toga što nije imao volje ili kapaciteta da klijentelističke odnose protjera iz službenih policijskih istraga, bilo zbog toga što je bio nesposoban vidjeti stvari koje mu se događaju pred nosom, bilo zbog toga što je direktno sabotirao ili čak sprječavao istrage. Kaznena odgovornost se može ustanoviti jedino sudskim procesima, no osobna, moralna i politička odgovornost Karamarka je posve neupitna. Ali, osim Karamarka odgovorni su i svi oni koji su na svojim pozicijama mogli spriječiti ili pravovremeno provesti istrage i pokrenuti postupke. Vraćamo se na pitanje s početka – najodgovornije funkcije u državi i tada i sada obnašaju ljudi koji su na svoje pozicije došli zahvaljujući klijentelističkom okruženju i nerazvijenoj demokratskoj političkoj kulturi. Svi bi oni, čak i da nisu kazneno odgovorni, trebali prestati natjecati se za i prihvaćati javne funkcije za koje nemaju ni moralnih niti intelektualnih kapaciteta, smatra Miošić.    Neven Petrović također MUP drži odgovornim, ali ponavlja da je bolje ne oslanjati se na policijsku kontrolu ako se želi spriječiti ovakve situacije.    – Možda bi sveprisutna i uvijek budna policija mogla spriječiti korupciju i zloupotrebe ove razine, ali da bi to mogla izvesti vjerojatno bi morala provoditi veoma oštru kontrolu mnogih aspekata života. Primjerice, privatne komunikacije javnih dužnosnika i njihovog kretanja koja se na koncu nikome ne bi dopala (jer bi uključivala i mnoge od nas) i koja bi bila prilično represivna. Zato vjerujem da je bolje rješenje da se što više poslova korisnih za cjelokupno društvo ostavi privatnome sektoru, koji bi u njih ulagao svoj novac i na vlastiti rizik, pa bi to – pod uvjetima slobodnog tržišta – bilo i učinkovitije i nitko ne bi mogao tuđi novac tek tako prebacivati na svoje račune. Naime, tuđeg novca tada ne bi u igri niti bilo, pogotovo ako biste usluge plaćali tek nakon što su obavljene, jasan je Neven Petrović.

Prevelika uloga države

Neven Petrović s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci jednako promišlja: »ti su ljudi na ta mjesta postavljeni da bi pazili na to da se poslovi u njihovom resoru obavljaju kako treba, a ovakve afere pokazuju kako, čak i ako sami nemaju prste u njima, svoj posao nisu dobro radili«. 

   – Takva »zapovjedna odgovornost« često se s pravom traži u drugim, manje važnim područjima, pa tim više ne vidim zašto ne bi i u ovakvim stvarima u kojima su iskušenja vezana uz zloupotrebe veća, kaže nam Neven Petrović.   

Ne ide, međutim, to tako u samostalnoj državi Hrvatskoj, pa i Vidošević i Kalmeta kirurškom praksom peru ruke od bilo koje odgovornosti. Snebivajući se nad kriminalom svojih najbližih suradnika, sada grozničavo čekaju da ih s mjesta predsjednika, odnosno gradonačelnika odvedu organi reda. Međutim, na ovakve verbalne eskapade narod se već navikao, jer afere razmjera HGK i HAC bilo je napretek. Prema tome, i izmotavanja razno-raznih političkih uhljebljenika o tome kako oni nisu mogli znati da netko u »njihovom« poduzeću, samo vrata do ili kat niže, krade državni novac. 

   Neven Petrović smatra da je kod većine ovakvih problema – ako ne i kod svih – ključna stvar prevelika uloga koju u nas igra država, i to gotovo u svim segmentima. »Jer, da je HGK-u onemogućeno financiranje temeljem obveznih članarina, što po sili državnih zakona moraju uplaćivati svi poduzetnici, ne bi ni bila u mogućnosti skupiti toliko golem novac s koji je onda moguće manipulirati na ovakav način.« 

  – Slična stvar je i s HAC-om; da država nije išla graditi autoceste iz poreza i kredita, a u ime toga osnivati javno poduzeće, ne bi bilo niti tog novca, niti ikoga tko bi se njime mogao ovako okoristiti. Pretpostavka ovog mog uvjerenja jest da se sredstva najneracionalnije i najneodgovornije troše upravo onda kad netko – u ovom slučaju razne institucije – troši tuđi novac – u ovim slučajevima poduzetnika i poreznih obveznika – za nekoga drugog. To jest, za navodno dobro tih davatelja. U takvim slučajevima, kao prvo, oni koji su novac prisiljeni davati ne dobivaju ono za što bi se inače sami pažljivo odlučili, jer bi riskirali svoja sredstva, nego ono što netko drugi, ne riskirajući pritom gotovo ništa svoje, misli da im je potrebno. Tako se uvijek lako uđe u projekte koji nisu – isplativi. Nisam dovoljno upućen u to što je HKG na ovaj način obavljala za poduzetnike, ali što se naših autocesta tiče, upitno je li baš trebalo izgraditi sve dionice. Dobar dio njih navodno je premalo prometan, dakle neisplativ, pa je sigurno da se nijedan privatni investitor koji riskira svoja sredstva ne bi tako olako odlučio da ih gradi, kao što su to mogli političari koji su tim odlukama u dugovanje doveli ne samo sadašnje, već i buduće generacije građana, objašnjava Neven Petrović. 

  Politička neodgovornost

Napominje ipak Petrović da je lijepo imati dobre ceste, ali i da treba misliti i na to možemo li ih priuštiti. »Svatko tko raspolaže svojim novcem, postavio bi sebi oba ova pitanja«. 

   – Druga važna stvar vezana uz ovakvo gospodarenje, to jest gdje to rade jedni u ime drugih, jest visina troškova do kojih dolazi. Oni koji troše tuđi novac za nekog drugog ne samo da neće paziti na visinu troškova, nego će često gledati – iskustvo to pokazuje – da ga što više ostane njima samima. Ako, recimo, prehranu ne organizirate tako da korisnici hranu koju uživaju izravno plaćaju pružatelju usluga, već to napravite tako da od korisnika uzmete novac da biste organizirali javne restorane u kojima zatim svi koji su takav doprinos dali mogu jesti bez plaćanja, oni koji vode te restorane često će htjeti što više od tih sredstava zadržati kod sebe. Tako će kupovati jeftinije namirnice, pržiti na starom ulju, spravljati jelo u jeftinijem i zdravstveno riskantnijem posuđu… Dakle, ostat će im više za plaće, dok će korisnici dobiti lošiju uslugu. U takvim je transakcijama bitno da se zadovolji forma, odnosno da se na nekakav način ostvari ono što je bio zadatak, dok je kvaliteta sporedna. Mislim da je baš ova zadnja opservacija prvenstveno relevantna za ono što se dogodilo u ovim aferama vezanim za HGK i HAC; novac je u oba slučaja dobiven da se njime za nekog drugog obave određeni poslovi, no onaj tko ih je obavljao gledao je za sebe iz svega toga, na ovaj ili onaj način, izvuče što veći komad kolača. Bojim se da je to neminovno dok su stvari ovako organizirane. Gotovo da je svejedno kome su konkretno takvi poslovi povjereni. Drugim riječima, pitanje nije kadrovsko, nego sustavno, ocjenjuje Neven Petrović. 

   Može se sada pomisliti da je s ovakvim Vidoševićem i s ovakvim Kalmetom samo nastavljen proces erozije hrvatske političke scene, što se godinama prvenstveno manifestira u paničnom bijegu od bilo koje odgovornosti, napose one političke i ljudske. No, za našu sugovornicu Nives Miošić tome nije tako. Ona, naime, vrlo jasno poručuje: »Nije riječ o eroziji, jer politička odgovornost u Hrvatskoj nikad nije niti zaživjela, pa se nije mogla niti srozati«.   

Erodirana savjest

– Govorimo zapravo o vrlo niskoj razini demokratske političke kulture, koja se niti nije imala prilike razviti u klijentelističkom okruženju. Tome, između ostalog, pogoduje i kroničan nedostatak obrazovanja za demokratsko građanstvo, a kad imate građane koji su politički neosviješteni ili čak politički nepismeni, onda bijeg od odgovornosti tih istih političara ne predstavlja grijeh u očima građana/birača. Našim političarima takvo stanje (ne)svijesti građana zapravo i odgovara. Pitanje je kada će se probuditi kritična masa građana koja će od političkih elita doista i očekivati političku odgovornost, a svaki bijeg od nje kažnjavati na izborima. Isto tako, pitanje je kad će članstvo političkih stranaka od svojih lidera početi tražiti istinsku unutarstranačku demokraciju. Stranački kadar koji dolaskom na vlast preuzima funkcije nema gotovo nikakvih znanja o demokratskom upravljanju, i u potpunosti su ovisni o svojim stranačkim vođama, o čijoj pak dobroj volji ovisi njihov vlastiti probitak i moć. Budući da drugi model ne poznaju, takav model vladanja prenose i na državne institucije i poduzeća, smatra Miošić. 

   Neven Petrović međutim ne vjeruje da su naši političari, to jest općenito oni koji prisilno skupljaju tuđa sredstva i njima raspolažu, u ovome pogledu gori od svojih kolega u drugim zemljama. 

   – Možda postoji neka razlika u stupnjevima nerazboritosti i neodgovornosti između njih, ali vjerujem da je to sporedno pitanje. Savjest ljudi na javnim funkcijama nije ono u što bismo se trebali pouzdati. A da je ona kod nas erodirana, svakako jest. No, ponovo naglašavam, nešto puno bolje ne treba niti očekivati, smatra Neven Petrović.