Danas imamo portale, društvene mreže, umjetnu inteligenciju, kratki format videa koji u par rečenica »čitateljima« prenese određenu vijest. Nekada se moglo nabrojati tri izvora informacija; tisak, radio i televiziju. Tada je novinarstvo nosilo drugačiju težinu, nešto sporiji ritam, kao i puno strože ulazne filtere. Upravo o promjenama u medijima u ovotjednoj emisiji »Špica s Macanom« govore Tončica Čeljuska i Ljudevit Grgurić Grga, dvoje iskusnih televizijskih i radijskih lica čije su karijere obilježile razdoblje prije eksplozije digitalnog, ali i tranziciju prema novog medijskom svijetu.

Grga, care

»Je li danas lakše biti voditelj nego nekad?« – pitanje je kojim je voditelj Krešimir Macan započeo razgovor. Tončica Čeljuska istaknula je kako svako vrijeme nosi svoje izazove, ali ne skriva da je današnjim generacijama u mnogočemu drukčije.

– Danas postoje umjetna inteligencija, digitalni alati i društvene mreže, pa je i sam ulazak u medijski prostor drukčiji nego prije 35 godina, kad sam ja počinjala. Ipak, ne mislim da je riječ samo o padu kriterija, nego prije o promjeni formata i očekivanja. Podcast traži autentičnost i originalnost više nego klasičnu voditeljsku ispoliranost, objašnjava Čeljuska. Ljudevit Grgurić Grga s druge strane podsjeća da je najveća razlika nekad bila u samoj prirodi posla. Sve što je radio, radio je uživo, od radija do televizije, a upravo je taj oblik rada za njega ostao ključan profesionalni okvir. Prisjetio se svojih početaka na Radiju 101 i kultnog Retrovizora, emisije na koju je, kako kaže, i danas posebno ponosan. Toliko da mu je jedna od najvećih potvrda bila rečenica pokojne radijske kritičarke Ane Lendvaj, koja je zapisala: »Koliko bi BBC platio za ovu emisiju.« Grgu je upravo radio doveo do televizije. Naime, slušala ga je tadašnja televizijska urednica Ksenija Urličić i pozvala na razgovor o suradnji.

– Taj mi je poziv otvorio novu fazu karijere, ali i pokazao koliko je velik prijelaz iz radijskog u televizijski prostor. Publika je na radiju zamišljala glas, a na televiziji odjednom dobila i lice, pa je to bio posve nov odnos s gledateljima, kazao je Grgurić. Kada govori o vrhuncu televizijske popularnosti, Grga bez zadrške izdvaja »Sedmu noć«. Emisiju naziva svojim »djetetom«, projektom kojim se bavio od jutra do mraka. Bila je to, kaže, produkcijski zahtjevna i za ono vrijeme iznimno ambiciozna emisija: išla je uživo, okupljala bendove, plesače, brojne goste i oslanjala se na preciznu koordinaciju tona, rasvjete i režije. Upravo je ta kombinacija ritma, glamura i energije učinila »Sedmu noć« jednim od najgledanijih televizijskih formata tog vremena.

– Imati gledanost 62 do 65 posto bilo je stvarno nevjerojatno, prisjetio se, a posebno mu je ostalo u sjećanju gostovanje u Splitu, koje je nosilo dodatnu težinu zbog tadašnjih napetosti između Zagreba i Splita. Ispričao je kako je osobno otišao u Split i razgovarao s ljudima iz Torcide kako bi bio siguran da emisija može doći na Gripe bez problema. Odgovor koji je dobio bio je jednostavan: »Grga care, dođi samo.«

Osobnija strana

Čeljuska je na televiziju došla nešto drukčijim putem. Počela je na radiju, u vanjskopolitičkoj redakciji, a zatim se prijavila na audiciju za tada novi Treći program Hrvatske televizije. Prisjetila se da je na audiciju došlo čak dvije tisuće ljudi, a testovi su bili daleko od današnje brzine i improvizacije.

Foto Manjgura

– Nije bilo Googlea, nije bilo interneta, nije bilo ničega. Sve si morao znati ili fizički pronaći. Novinarski posao tada je uključivao sate provedene u arhivima, listanje novina, prepisivanje i ozbiljnu pripremu za svaki nastup, objasnila je Čeljuska. Nakon prvih terenskih priloga za Zagrebačku panoramu, Čeljuska je vrlo brzo napredovala, najprije kao voditeljica, a potom i kao novinarka. Važan poticaj dao joj je Đuro Tomljanović, koji joj je rekao da nije »po defoltu voditeljica«, nego novinarka koja ne bi smjela ostati samo u toj ulozi. Kasnije je radila »Dnevnik«, a završni veliki autorski ciklus pronašla je u emisiji »U svom filmu«, koju je vodila sedam godina. Upravo tu emisiju Čeljuska vidi kao svoju veliku profesionalnu zaokruženu cjelinu. Kroz nju je razgovarala s više od 250 sugovornika, od regionalnih zvijezda do potpuno anonimnih, ali inspirativnih ljudi.

– Oduvijek me zanimao fenomen uspjeha, ne samo javnog i spektakularnog, nego i ljudskog, duboko osobnog. Zato sam birala ljude koji su mi imponirali i kod kojih sam htjela »mapirati« što ih je dovelo do toga što jesu, kazala je Čeljuska.

Među intervjuima koje posebno pamti izdvaja razgovor s Aleksanderom Čeferinom, koji tada praktički nije davao intervjue televizijama, ali i priču Kristine Ivanuško, djevojke odrasle u SOS Dječjem selu koja je postala svjetski primjer uspjeha unatoč teškom startu. Upravo su takve priče, kaže, bile srž njezina interesa, one koje ne govore samo o javnom status nego i o unutarnjoj snazi. Tijekom razgovora otkrila i osobniju stranu televizijskog posla. Prisjetila se jedne situacije koja je postala gotovo televizijska anegdota, kada je tijekom ozbiljnog razgovora o proračunu gost Ivan Šuker doslovno propao ispod visokog studijskog stola, dok je ona, uvjerena da redatelj neće pustiti široki kadar, nastavila razgovor kao da se ništa ne događa. Kasnije se ispostavilo da je kadar ostao otvoren i scena je završila čak i u američkim televizijskim kompilacijama gafova.

– Ja sam samo mislila da kamera prati njega i da se to neće vidjeti, kazala je Čeljuska kroz smijeh. No, bilo je i puno težih situacija, onih u kojima se privatni život sudara s javnim licem. Čeljuska je otvoreno govorila o razdoblju kada je, usred osobne krize i sudskog procesa bivšeg supruga, iste večeri morala voditi Dnevnik. »To nije bila vijest za medije, ali za mene je bio ogroman pritisak«, kazala je, priznajući da ju je upravo taj sudar privatnog i profesionalnog kasnije naveo da se polako udalji od dnevno-informativnog ritma.

Privilegirani profesionalci

I Čeljuska i Grga danas govore iz pozicije ljudi koji nisu nestali nakon televizijskog vrhunca, nego su se prilagodili. Oboje su nastavili raditi, ali na drugačiji način, svjesni da se mediji mijenjaju, a s njima i uloga onih koji su ih stvarali. Oboje se slažu da je najveća vrijednost njihovog posla zapravo privilegij susreta s ljudima koje inače nikada ne bi upoznali. Čeljuska pak govori da ju je cijela karijera naučila koliko je novinarstvo velika škola života, ali i koliko čovjek ponekad previše daje poslu, na štetu privatnog svijeta. Na pitanje što bi danas poručili mlađima sebi, ni jedno ni drugo ne bi radikalno mijenjali svoj put. Grgurić kaže da je cijeli život živio svoj posao i da ga je upravo ljubav prema onome što radi nosila kroz sve faze, dok Čeljuska priznaje da bi možda bila manje stroga prema sebi i manje opsjednuta dokazivanjem.

– Možda sam nekad previše grizla, previše htjela sve stići i sve dokazati, zaključila je, dodajući da joj je danas možda najviše žao što je zbog tog tempa ponekad manje vremena ostajalo za djecu i obitelj. Ipak, završna poruka oboje gostiju ostaje optimistična. Karijera se može mijenjati, platforme se mogu mijenjati, televizija više nije ono što je bila, ali iskustvo, znanje i ljudski kontakti ne gube vrijednost.

Interes za »Sedmu noć« i u Japanu

Posebno mjesto u Grginim sjećanjima zauzima i završna emisija u pulskoj Areni, koju opisuje kao vrhunac cijelog projekta. Arena je bila krcata, do te mjere da su, kako kaže, puni bili i gornji platoi u travi. U toj emisiji gostovali su Falco i Garry Kasparov, dijelili su se automobili, a iz Slovenije su dolazili autobusi gledatelja. »Sedma noć« tada se nije pratila samo u Hrvatskoj, nego i preko granice, toliko da su, otkriva Grgović Grga, slovenski televizijski ljudi dolazili gledati kako se takav show uopće tehnički izvodi. Čak su i sponzori iz Japana pokazivali interes za ulazak u projekt nakon što su vidjeli snimke iz Arene.