Tri nova zakona koji obuhvaćaju prostorno uređenje, gradnju i energetsku učinkovitost u zgradarstvu izazvala su veliku raspravu u javnosti. Hrvatska komora arhitekata je reagirala na Zakon o prostornom uređenju dok ga je oporba nazvala privatizacijom 2.0. Što je sporno u novom paketu zakona, interpretirali ih se točno – teme su još jedne Špice s Macanom u kojoj su gostovali potpredsjednik Vlade i ministar prostornog uređenja i graditeljstva Branko Bačić i arhitekt, urbanist dr. Krunoslav Šmit, profesor na Arhitektonskom fakultetu.

Dva zakona

Ministar Bačić je podsjetio da je u prijedlogu novog Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji objedinjeno sve što nije obuhvaćao postojeći zakon o prostornom uređenju i gradnji, poput energetske učinovitosti u zgradarstvu, čega je predlagatelj Ministarstvo gospodarstva.

– To imamo sve na jednom mjestu u tom posebnom zakonu koji je sada prošao prvo čitanje u Hrvatskom saboru. Dakle, mi smo se odlučili na dva nova zakona – Zakon o prostornom uređenju i Zakon o gradnji kako bismo poboljšali sustav prostornog uređenja u Hrvatskoj, učinili ga transparentnim prije svega iz razloga što od prvog siječnja, kako smo to i najavili, idemo u potpunu digitalizaciju, izradu novih prostornih planova. Napuštamo sustav analognih postojećih prostornih planova, idemo u novi sustav prostornih planova koji će na drugačiji način, transparentno i jednoznačno pokriti cijeli prostor Hrvatske, kazao je Bačić dodavši da se sada nalazimo u situaciji da pojedina oznaka u prostornim planovima kojom se definira određena namjena ne znači isto ako govorimo o Dubrovniku, Vukovaru ili Zagrebu pa se sada ide u jednoznačno unificiranje svih takvih oznaka u Hrvatskoj.

Drugi razlog zašto se ide u donošenje novog zakona je da se zakonski definiraju koji su to strateški prostorni planovi – to su državni i županijski za pokrivanje cijele Republike Hrvatske, naveo je Bačić.

– U okviru tog strateškog prostornog plana, kao i državni plan prostornog razvoja, definirat će se projekti od državnog značaja za koje će se direktno iz državnog prostornog plana izdavati građevinske dozvole. Dakle, oni će biti ujedno strateški, a za projekte u državnom značaju će biti i provedbeni dokument, pojasnio je Bačić.

Što se tiče županijskih planova, nastavio je, oni će biti strateški za prostor županije, a za one zahvate u prostoru i projekte koje su od županijskog značaja, iz njega će također direktno ići građevinske dozvole, a cijeli prostor jedinice lokalne samouprave, osim onog dijela koji obuhvaća projekte državnog županijskog značaja, će se detaljno uređivati.

– Naši sugrađani iz tih prostornih planova imaju legitimna očekivanja i ta im se legitimna očekivanja u razumnom roku trebaju i omogućiti. To nam je bila vrlo važna postavka. Htjeli smo ubrzati donošenje prostornih planova tako da, kada se donose prostorni planovi grada, županije, odnosno općine i županije, njihove izmjene ne trebaju ponovo prolaziti kroz strateške procjene utjecaja na okoliš što je znalo značajno odugovlačiti donošenje tih dokumenata, naveo je Bačić. Najavio je i da će se zakonom o gradnji potpuno digitalizirati sustav građenja, odnosno podići na višu razinu uz pojednostavljenje i ubrzanje procedure za izdavanje građevinskih dozvola.

– Ili je cilj dozvola u 30 dana, upitao je Macan

– To je opći upravni postupak, propisuje 60 dana referentu, ali mi mislimo da se u 30 dana vrlo komotno može donijeti građevinska dozvola, a vrlo je i mala, niska dokumentacija, smanjili smo obim dokumentacije za izdavanje građevinske dozvole za manje složene zgrade, a to vam je 90 posto posto svih građevinskih dozvola u Hrvatskoj za obiteljske kuće, rekao je Bačić dodavši da će država u tom postupku tražiti idejni projekt, uvjete priključenja i dokaz pravnih interesa, dakle vlasništvo ili pravo građenja i time ostvariti sve pretpostavke da nadležni upravni odjel županije, velikog grada ili jedinice lokalne samouprave koji ima u svojoj nadležnosti izdavanje građevinskih dozvola, vrlo brzo realizira cijeli projekt.

Paralelni kolosijeci

Macan je podsjetio da zakon sad ide u drugo čitanje i da bi trebao biti usvojen do Nove godine, a arhitekt Krunoslav Šmit je pri tom naveo da su kao struka htjeli više sudjelovati u izradi rješenja kroz formalna tijela koja su osnovana, no da su imali osjećaj da im se prezentiraju već gotova pripremljena rješenja na koja onda nisu imali prilike dati svoju doprinos da se ona poboljšaju, da se možda koncipiraju na način koji bi ugradio ona neka iskustva koja arhitekti imaju iz prakse, a koja bi možda mogla biti korisna za taj novi oblik zakona koji se priprema.

– Kolege koji također prate izmjene zakonskih rješenja kažu da se taj naš sustav nekako svakom novom verzijom zakona možda čini manje jasan u odnosu na to kako je cijela hijerarhija prostornog planiranja postavljena. Ona je od početka bila zamišljena na način da imamo generalni, odnosno onaj vrhovni plan na vrhu, prostorni plan uređenja cijele republike. Da potom i idu prostorni planovi, regionalni, županijski, kako god ih zvali, da nakon toga ide sustav prostornih planova uređenja općina, odnosno gradova, GUP-ovi i potom isto tako urbanistički planovi uređenja.

Nekad su postojali detaljni planovi uređenja, to je bio sustav koji je postavio različita mjerila, različite obuhvate u jedan međusobni hijerarhijski odnos gdje je onaj plan višega reda, kako mi to kažemo, uvijek definirao pravila u koja su se morali ugraditi planovi nižega reda, navodi Šmit.

– Zar ne ostaje to tako, upitao je Macan.

– To ostaje najvećim dijelom tako, ali sad su uvedeni još paralelni kolosijeci, paralelni putevi da se neke prostorne intervencije dogode i možda na drugačiji način, a ne unutar tog sustava. Primjer su vam strateški dokumenti, isto tako su primjer urbanistički projekti koji su sada uvedeni kao jedan novi. Ovo je element onog časa kad se, ako sam ja dobro iščitao zakon, proglasi javni interes na nekome području, tada se može pristupiti izradi urbanističkog projekta, a taj urbanistički projekt tada više ne mora slijediti one elemente prostornog plana u području u kojem on namjerava provesti intervenciju, kaže Šmit.

Strateški projekti

Bačić je na to odgovorio da u situaciji kada rješavamo velike infrastrukturne projekte, velike projekte od državnog značaja koji su definirani i prema Programu prostornog uređenja Republike Hrvatske iz 2009. i prema Strategiji prostornog uređenja i prema raznim strateškim dokumentima u Hrvatskoj, da njihova realizacija može ići na način da je taj projekt definiran po državnom planu prostornog razvoja te da direktno iz njega ide građevinska dozvola.

– Hoće li biti neki golfovi i neke druge stvari, upitao je Macan.

Foto Davor Kovačević

– Propisano je zakonima koji su objekti od državnog značaja, koji su objekti od županijskog značaja, a koji su objekti od lokalnog značaja. I kad spominjemo urbanistički projekt, on uopće ne zadire u autonomiju jedinice lokalne samouprave.

Dakle, urbanistički projekt je jedan vid prostornog plana. Sada smo imali državni plan prostornog razvoja, imali smo prostorni plan županija, prostorni plan uređenja grada i ispod njega onda generalni urbanistički plan, imali smo prostorni plan uređenja gradova i općina i još urbanističke planove građenja kao trenutno planove užeg područja, odnosno planove nižeg reda, odgovorio je Bačić. Pri tom je spomenuo projekt priuštivog stanovanja u kojemu investitor može biti samo javni investitor, a ne privatna osoba.

Na priuštivo stanovanje osvrnuo se i Šmit.

– Kako smo iščitavali zakon, zaključili smo da je takve zgrade moguće graditi i u područjima izvan građevinskog područja. Vi ste sad rekli da je unutar građevinskog, pitao je Šmit, a Bačić odgovorio da se iznimno može graditi kada javni investitor nema mogućnosti brzo realizirati izgradnju zgrada za priuštivo stanovanje.

Problemi sa zakonom

Šmit je, pak, za ilustraciju problema s novim zakonom naveo dva primjera.

– Jedan je primjer, recimo, područje »Gredelja« u Zagrebu, koje je jedan veliki prostor unutar grada Zagreba, koji je se očekuje da će se transformirati. On bi mogao biti jedan od projekata koji bi mogao ispuniti tu kategoriju javnog interesa. Ako smo mi dobro iščitavali taj zakon, a vi mi pomozite ako možda nešto griješim, to bi onda značilo da bi taj projekt, ako se proglasi projektom državnog interesa, tada mogao ići po toj liniji projekata koji, u stvar, i ne moraju više slijediti ono što je propisao generalni urbanistički plan, već se na tom mjestu može realizirati program koji je zamišljen sa takvom titulom javnog interesa koja se tom prostoru dodijelila, rekao je Šmit i nastavio:

– Drugi primjer je primjer područja golfa na Srđu iznad Dubrovnika koji bi isto tako mogao zadovoljiti te kategorije javnog interesa. Ono što mene brine u tim rješenjima koja su napisana je činjenica, bar ja tako iščitavam, da urbanistički projekt u tom slučaju ne mora više, s obzirom na to da on nije urbanistički plan, nego je on jedan akt koji u stvari izdaje ministarstvo, tj. nema obavezu da ima sudjelovanje javnosti. Ako nam možete to rastumačiti, zamolio je Bačića.

– Urbanistički projekt ne može ići izvan namjene GUP-a. Ako govorimo o GUP-u grada Zagreba ili generalnom planu grada Dubrovnika, urbanistički projekt sadržava namjenu koju bi na tom prostoru donio i urbanistički plan uređenja. Dakle, ne može urbanistički projekt mijenjati temelju namjenu u planu višeg reda. Na jednom mjestu objedinjava stratešku procjenu utjecaja na okoliš, urbanistički plan uređenja i lokacijsku dozvolu. To je isto jedan instrument, urbanistički dokument, planski dokument koji u svom sadržaju skraćuje put do građevinske dozvolre. Ali mora poštivati hijerarhiju višeg plana, protumačio je Bačić.

Šmit je rekao da ga jako brine da se na neki način može zaobići sudjelovanje javnosti u donošenju urbanističkog plana što je ministar Bačić demantirao kazavši da »nema šanse da će urbanistički projekt ići mimo zainteresirane javnosti.

– Trideset dana će biti javna rasprava, to uopće nema dileme, nakon čega će imati karakteristike kao detaljni plan uređenja koji je ujedno i lokacijska dozvola, poručio je ministar.

Nema više legalizacije!

U razgovoru su se dotakli i legalizacije bespravne gradnje. Šmit je upitao hoće li ovo biti zadnji krug legalizacije ili smo sada već s ovim činom na neki način nagovijestili da će svako malo dolaziti neki krug legalizacije?

– Što se mene tiče, i ove vlade, nema legalizacije. Nijedna kuća nije legalna koja je građena nakon 21. lipnja 2011. godine bez građevinske dozvole. Nikakav pogled na takvu legalizaciju u ovoj vladi ne postoji. A da bismo spriječili legalizaciju u Zakonu o prostornom uređenju, kroz naš informacijski sustav prostornog uređenja sada radimo poseban modul E-prostorna inspekcija. I ja se nadam da ćemo mi tijekom idućeg godine uspostaviti taj modul, rekao je Bačić.

– Ali zašto smo toliko gradili ilegalno? Što je bilo? Je li bila greška u tome što smo im dali struju i vodu, pitao je Macan.

– Tijekom 20. stoljeća bili su različiti uzroci od toga da je država na taj način radila ispušni ventil, ne ova naša država, nego države prije toga, pa do toga da se na neki način riješili socijalni slučajevi. Ova gradnja opet na Jadranu je priča za sebe. Nelegalna gradnja nije tek nedavna izmišljotina, nego ona ima svoju dugu povijest kroz čitavo prošlo stoljeće, rekao je Šmit.