Prije desetak godina Bernard Stiegler u svom je glasovitom djelu »The Lost Spirit of Capitalism« (»Izgubljeni duh kapitalizma«) zauzeo drukčije gledište od onog koje je zagovarao Max Weber o usponu kapitalizma u ranoj modernoj Europi… Kako na to gleda, pitali smo Velimira Sriću, profesora emeritusa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, člana Europske akademije znanosti i umjetnosti te Akademije nauka i umjetnosti BiH, jednog od najpoznatijih hrvatskih teoretičara menadžmenta i društvenih promjena. Gostujući je profesor na sveučilištima diljem svijeta, autor brojnih knjiga i znanstvenih radova o menadžmentu, liderstvu, inovacijama i društvenim promjenama. U javnosti poznat po svojim analitičkim i humanističkim pogledima na suvremeno društvo, Srića spaja znanstvenu preciznost s promišljanjem o etici, tehnologiji i budućnosti čovjeka.

– Da, Weber je hvalio protestantski »duh« koji je pokretao rani kapitalizam. To je podrazumijevalo radnu etiku, štednju, inovativnost i vjeru u budućnost. Danas svi vidimo da smo okruženi krizom morala, potrošačkom groznicom i gubitkom nade u budućnost. Prema Stiegleru, suvremeni »proždrljivi« kapitalizam, vođen kratkoročnom logikom financijskih tržišta, sustavno uništava duhovne i psihičke resurse pojedinaca i društva, dovodeći do kolektivne otuđenosti i gubitka smisla života i rada. Time ruši temelje svojeg dugoročnog opstanka jer logika »profit odmah« negativno djeluje na dugoročno razmišljanje, društvenu povezanost, povjerenje, znanje i motivaciju za prave vrijednosti i inovacije. Nije se teško s time složiti, kad gledamo »slobodni svijet«, prije svega EU i SAD, koji se sve više kreću slijepom ulicom i kad uvažimo činjenicu da je Kina već 15 godina prema kupovnoj moći najjača ekonomija svijeta i uz to suvereno vlada ključnim tehnologijama, od 5G mreža i električnih automobila do zelene tranzicije, transportnih sustava i robotike.

Posljedice gubitka duha kapitalizma Zapada najbolje se vide u niskim stopama rasta BDP-a, recesiji, raspadanju demokratskih institucija, rastućoj depresiji, nasumičnom terorizmu i općem gubitku nade i perspektive među mladim generacijama. Pada i sposobnost društva da »investira« u budućnost kroz obrazovanje, kulturu, porodicu i društvene veze jer se sve to dovodi u pitanje zbog fokusa na egoizam, pohlepu i ostvarenje što brže i veće dobiti. »Izgubljeni duh« kapitalizma je njegova nesposobnost da generira kolektivnu strast prema zajedničkom projektu budućnosti koja nije samo sebičnost, osobno zadovoljstvo i osobna potrošnja.

Digitalno društvo

Što se u međuvremenu dogodilo s kapitalizmom? Vidimo da tzv. digitalni kapitalizam doživljava ekspanziju… Jesmo li u fazi kad digitalni kapitalizam može preuzeti vodstvo na karti globalne kapitalističke prakse?

– On je to već učinio, sa svim svojim dobrim i još brojnijim lošim stranama. Prije svega valja reći da kapitalist 21. stoljeća više nije samo vlasnik sredstava za proizvodnju već je vlasnik tehnologija za instrumentalizaciju ljudskog rada i ponašanja. Naime, digitalni kapitalizam polazi od ideje da su sve stvari i pojave, sve što ljudi rade, od svakodnevnog ponašanja do znanja i iskustava koje čovjek ima i koja skupi tijekom života, dakle da je sve to samo sirovina koja primjenom tehnologije može dobiti komercijalnu svrhu. Ukratko, ljudi postaju roba iz koje digitalne kompanije mogu izvući ekonomsku korist.

Oduvijek znamo da je sve što ljudi rade podatak, ali tek digitalni kapitalizam iz te činjenice izvlači golemu vrijednost. Naime svi podaci o tome gdje smo, što radimo, kupujemo, klikamo, jedemo, kamo putujemo, koje knjige čitamo i koliko što plaćamo pohranjuju se i obrađuju, a zatim algoritmi to pretvaraju u robu koja se može prodati ili u informaciju kojom nas se navodi da postupamo drukčije nego što bismo inače postupili.

Digitalni kapitalizam može se nazvati i algoritamski kapitalizam jer njegov su glavni alat ne strojevi, već algoritmi za obuhvat, praćenje, analizu i predviđanje ponašanja ljudi, klijenata, korisnika, kupaca, glasača, kao i za ostvarenje utjecaja na sve njih i njihovo ponašanje. Google i Facebook dva su najpoznatija pionira digitalnog, algoritamskog kapitalizma, a ubrzo su ih slijedile tvrtke Microsoft, Apple i Amazon. Taj se val brzo širio, prvo na informatiku i telekomunikacije, zatim na maloprodaju i financije, a danas dominira svim industrijama i djelatnostima kao »digitalna transformacija«. Vjetar u leđa brzom širenju dala mu je neoliberalna politika, ne trudeći se dovoljno oko regulacije onoga što digitalni divovi rade na internetu, nudeći im slobodne ruke da zavladaju privredom i društvom.

Koje su posljedice, paradoksi digitalnog kapitalizma? Koliko vidimo, nije sve »med i mlijeko«…

– Jedan od »rezultata« digitalnog kapitalizma su lažne vijesti, odnosno činjenica da smo bombardirani lažima, izmišljotinama, manipulacijama i sličnim blagodatima proizašlim iz digitalizacije. Zašto fake news toliko rastu, zašto uopće postoje? Zato što su poželjni i važni proizvod za sve spomenute digitalne divove. Naime, ono što mi zovemo lažnim vijestima i izmišljotinama, to je ekonomski opravdani i racionalni proizvod tvrtkama kao što su Google i Facebook, dakle oglašivačima i digitalnim posrednicima čiji je glavni cilj profit. Automatizirani algoritmi pomažu tim kompanijama naći najkraći put između oglašivača i potrošača, a da kvaliteta sadržaja uopće nije bitna.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Paradoksi digitalnog kapitalizma jasno odražavaju slabost aktualnih demokratskih sustava i rastuću ovisnost politike od gospodarske moći digitalnih divova. Naime, ekonomski sustav digitalnog društva odvojio se od sustava političke kontrole i praktički više nije pod nadzorom. Zato slobodan protok informacija i tehnološka neutralnost, što smo smatrali kvalitetama liberalne demokracije, postaju izvori nevolja jer sloboda tržišta pogoduje digitalnim divovima da bezobrazno brzo rastu. No dok oni prosperiraju, društvo i politički sustav stagniraju i propadaju. Gospodarstvo sve manje stvara prava dobra i usluge, a sve više proizvodi digitalna dobra. Ekonomski višak koji akumuliraju Google i Facebook apsorbira se i umnaža spekulacijama financijskoga kapitala. Zato bogati postaju sve bogatiji i jaz prema siromašnima raste.

Kapitalizam nadzora

Shoshana Zuboff je u knjizi »The Age of Surveillance Capitalism« pokazala da tehnološke korporacije ne prodaju samo proizvode i usluge, već trguju s nama. Zuboff piše o »nadzornom kapitalizmu« te upozorava da privatno ljudsko iskustvo može biti pretvoreno u sirovinu za besplatnu ekstrakciju, predviđanje i prodaju. Drugim riječima, ljudsko ponašanje više nije samo izvor podataka, već doslovce roba na tržištu.

– Potpuno se slažem s njezinom analizom. Digitalni kapitalizam već cijelo desetljeće snažno utječe na politiku i gospodarstvo razvijenog svijeta, pa valja dobro razumjeti njegove temeljne odrednice. Kao prvo, to postaje, kako kaže Shishana Zuboff, »kapitalizam nadzora«. Naime, svemoćni digitalni divovi žive od ekstrakcije i monetizacije informacija, što znači da osnovna sirovina i izvor profita više nisu fizički rad ili proizvodnja, već podatci. Zato se razvijaju brojni mrežni monopoli, jer vrijednost svake digitalne platforme, od Googlea, Facebooka i TikToka, do Ubera ili Booking.com eksponencijalno raste s brojem korisnika, pa tržištem vlada logika »pobjednik uzima sve«.

Digitalni kapitalizam možemo nazvati i erom svemoći algoritama. Naime algoritmi su zapravo produžene ruke svih platformi koje su u stanju stalno i potpuno upravljati pažnjom svakog korisnika što postaje glavna roba. Također, oni mogu personalizirati iskustvo svakog korisnika što pojačava angažman, ali i društvenu polarizaciju. Konačno, oni mogu automatizirati odluke koje su ranije zahtijevale ljudsku prosudbu što nas vodi svijetu dehumanizacije i još većeg otuđenja.

Posljedice jačanja digitalnog kapitalizma brojne su, a neke i vrlo opasne. Prvu od njih možemo nazvati proletarizacija u stvarnom vremenu. Naime, dok je industrijski kapitalizam otuđio radnika od proizvoda njegovog rada, digitalni kapitalizam ga otuđuje od vlastitih podataka i društvenih odnosa.

Drugu posljedicu možemo nazvati okupacijom svakodnevnog života. Naime, u digitalnom svijetu hibridnog rada granica između posla, slobodnog vremena i društvenog života postaje zamagljena. Pošto se sva društvena interakcija odvija na platformama čiji je primarni cilj profit, kapitalizam je doslovno, svakodnevno i cijelo vrijeme, snažno prisutan u našem džepu i u našem umu.

Treća posljedica je »proizvodnja« ovisnosti o konzumiranju informacija. Digitalni kapitalizam se ne trudi zadovoljiti samo postojeće već stvara nove želje i potrebe. Algoritmi nam stalno nude nove sadržaje, koristeći naprednu psihologiju da potaknu našu impulzivnu potrošnju. Pritom nas zavodljivo privlače svojim naizgled besplatnim poslovnim modelima. No ne postoji, kako Amerikanci vole reći, besplatni ručak, jer mi te »besplatne« usluge plaćamo onim što nam je najdragocjenije, svojom pažnjom, vremenom provedenim na webu i osobnim podacima. Time je digitalni kapitalizam stvorio novi ekonomski model gdje korisnik usluge nije samo klijent već ujedno i proizvod koji se prodaje oglašivačima.

Zato, da se nadovežem na prethodno pitanje, digitalni kapitalizam ne samo da nastavlja već radikalno pojačava trendove Stieglerova »proždrljivog« kapitalizma. Snaga mu je u silnoj efikasnosti i oblikovanju ljudskog ponašanja, pretvarajući ljudsku subjektivnost, znatiželju i strast za informacijama u izvor profita. Upravo zbog toga, rizici gubitka životnog smisla i kolektivne otuđenosti postaju sve veći.

Građenje, ne rušenje

I da zaključimo s Erikom Olinom Wrightom, američkim sociologom koji desetljećima dijagnosticira mane suvremenog kapitalizma i osmišljava (ne)realistične utopije. U svojoj knjizi »Kako biti antikapitalist u 21. stoljeću« on se fokusira na moralnu kritiku kapitalizma… Ima li kapitalizam budućnost, i kakvu? Vaš završni komentar

– Dok se Stiegler fokusira na psihičke i kulturne posljedice kapitalizma, Erik Olin Wright razradio je društvene i institucionalne izazove postkapitalističkog društva i taj put »dokidanja kapitalizma« vidi na dva načina. Prvi je razvoj postkapitalističkih oblika unutar postojećeg sustava, izgradnjom »otoka« u kapitalističkom moru, čime se stvara podrivačka moć koja može dovesti do šire transformacije. U kontekstu digitalnog kapitalizma primjer takvih otoka bile bi platforme u vlasništvu vozača, slično Uberu, ali bez korporacije, ili projekti poput Linuxa ili Wikipedije koji funkcioniraju na principima zajedničkog vlasništva i suradnje, a ne profita.

Drugi način dokidanja kapitalizma bio bi koristiti državnu moć kroz zakone, regulative i poreze kojima bi se pokrenule postkapitalističke reforme. Primjeri u kontekstu digitalnog kapitalizma su besplatni brzi internet kao javno dobro, umjesto privatne usluge, i razbijanje tehnoloških divova (Google, Meta, Amazon) i davanje korisnicima stvarnog vlasništva nad njihovim podatcima. Jedno od rješenja je i UBI (Universal Basic Income – opći osnovni dohodak), koji bi oslobodio ljude od prinude da prodaju svoj rad za preživljavanje, slabeći moć kapitala nad pojedincima.

I ja, kao i mnogi autori koje ovdje spominjemo, vidim potrebu da se postojeći kapitalizam drastičnije reformira, a mnoge njegove značajke ukinu. To traži svakodnevnu akciju svih pojedinaca. Na primjer, umjesto da budemo proizvod na Facebooku, pokrenimo platformsku zadrugu koja je u vlasništvu korisnika i demokratski je upravljana. To bi nam vratilo kontrolu nad našim društvenim odnosima. Ili borimo se za zakone koji zabranjuju algoritamsko upravljanje našom pažnjom i tražimo da država uvede posebni porez za sve digitalne divove iz kojeg bi se financirao javni, nekomercijalni kulturni sektor.

Naravno, to zvuči kao utopija jer samo drukčiji političari od današnjih, takvi koji ne ovise o moći kapitala, već se bore za ideale, mogli bi pokrenuti takve zahvate. Međutim, ponešto od svega ovoga, posebno kad se radi o borbi protiv digitalnog kapitalizma, možemo naučiti od Kineza.

Dugoročno, antikapitalizam ne treba gledati kao rušenje, već kao aktivno građenje, kroz »zadruge«, kroz demokratske pokrete, kroz progresivne reforme kojima se čini, dan za danom, sve jači zaokret prema društvu koje je slobodno, egalitarno i uključivo, sve manje fokusirano na profit i akumulaciju kapitala, a sve više usmjereno na sretan, miran i dostojanstven život svakog pojedinca.