Tri godine nakon potresa na Baniji koji je izazvao golemu štetu mnogi još uvijek čekaju da se vrate u svoje domove. Obnova je ubrzana u posljednjih godinu dana, ali ta činjenica za sad malo znači ljudima poput 70-godišnjeg Steve iz Majskog Trtnika.

On je sa suprugom uselio u staju u dvorištu, u kojem je prije držao telad. Staja je smještena tik do kuće koja je razorena u potresu.

Odnijeli mu i kontejner

Krov im prokišnjava, nemaju sanitarni čvor, griju se starim pećima, a kako je ispričao reporterima televizije N1, spavali su u kontejneru – sve donedavno.

“Sad su kontejner odnijeli, rekli su da će donijeti neku montažnu kućicu ili nešto, međutim, to stoji i nema, nitko nit’ se javlja niti tko što kaže. Ima 20 dana da sam bez kontejnera”, kaže Stevo Vilić reporterima N1.

Bračni par Komljenović iz Gline u svom kontejneru spava već 3 godine. Iako im kuća ima crvenu naljepnicu, u njoj borave preko dana.

Ne žele se seliti u privremeni smještaj, već žele napokon darovnicu kako bi upisali vlasništvo nad državnom kućom u kojoj žive već 3 desetljeća.

“Dođu nama ljudi i poslikaju, pogledaju, sve nam lijepo obećavaju, daju nam broj telefona, odite u Petrinju, mi u Petrinju ili ja ili muž ili djeca, međutim, kako smo došli – tako smo i otišli”, govori Ana Komljenović.

“Ja da imam kuću u Bosni ja bih sutra sve ovo ostavio i otišao. Jest da je teško tamo i teško bi živio, ali barem bi tamo umro nego ovdje. Darovnica stoji, čeka se sad obnova, a prije obnove darovnica stoji u Petrinji”, dodaje Zlatko Komljenović.

S petero djece u kontejneru

Upravo ondje sličnu situaciju proživljava i Antoneta iz Petrinje. Na državne subvencije za obnovu kuće nije imala pravo jer nije bila vlasnica nekretnine, pa sada s petero djece živi u kontejneru.

“Kad kuham sve je mokro, ujutro kad se probudimo isto tako od spavanja sve, znači madraci su mokri, podovi, zidovi… grozno. Tješimo se i nadamo da ćemo uskoro useliti u svoju kuću”, ispričala je.

Od borbe s birokracijom odustao je Miloš iz Majskih Poljana i odlučio stvari uzeti u svoje ruke. Nakon potresa kupio je drvenu kuću i do sada od temelja uložio 50 tisuća eura – uz pomoć donacija. I to ne onih od države.

“Godinu dana sam bio u kontejneru i to je užas i to svatko zna tko je poživio unutra, tako da po ljeti je vruće, po zimi je hladno. I onda nemate prostora, nemate ništa. Ali opet je bilo dobro ili biti na golom polju”, kaže Miloš Lončar.

“Hajde sad, otkako je Bačića”

Na drugom kraju Majskih poljana – Stana i Milorad uspjeli su dočekati kuću koju im je dodijelila država. Iako su zadovoljni, nedostataka ima. Još čekaju klimu, nakon kiše imaju probleme sa sanitarnim čvorom, a zimi je hladno.

“Dosta su radijatori mali pa malo se teže i zagrije da Vam budem iskrena. Mi smo dobili peći samo za grijanje. Na tu peć ne možemo kuhati, tu samo ili struja ili plin, a za struju baš i nismo mi, naše mirovine ne dozvoljavaju da mi toliko koristimo struju”, objašnjava Stana Grubić.

“Kako smo zadovoljni općenito s obnovom? Pa dobro, ispočetka je to sporo išlo. Hajde sad otkako je Bačić sve se to nekako pokrenulo”, dodaje Milorad Grubić.

Otac 12 djece od države očekivao više

Nakon tri duge zime – još jedan Božić sa svojih 12-ero djece i 4-ero unučadi dočekao je i Stjepan iz Strašnika, ali još uvijek u mobilnoj kućici. Nestrpljivo čekaju useljenje u svoju kuću, koju su obnovili uz pomoć donacija. Od države su, kažu, očekivali – više.

“U jednome dijelu ispadnemo kao Indijanci kad su živjeli u svojim šatorima. Morate se na to naviknuti, morate to prihvatiti”, kaže nam Stjepan Prašnjak.

Vjeruje da se situacija može popraviti u budućnosti.

“Može, i to je potreba budućnosti i potreba mladosti da opstanu, da ova država opstane i ne samo država, nego i ovaj kraj, kao i svaki drugi”, ispričao je reporterima N1.

Cijeli prilog pogledajte OVDJE.