Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije – naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a.

Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora, tako reče u tom istom Saboru 30. svibnja 1990. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

  Ovaj povijesni niz koji počinje sa slomom Mussolinijeve fašističke Italije – na čiji je značaj, kako se eto može pročitati, svojevremeno ukazivao i sam doktor Tuđman – i danas bi, valjda, morao biti snažan ujedinjujući faktor jednog malog naroda, kao što je ovaj hrvatski, koji unatoč istom jeziku, kulturi, vjeri i običajima sve do rujna 1943. godine nikada nije imao tu privilegiju da bude u istoj, hrvatskoj državi. Makar ona sve do svog odcjepljenja od SFRJ bila tek federalna.

  Sedamdeset godina nakon proglasa narodu Istre, u kojem se vizionarski poručuje da je on dokazao svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati, to jest od znamenitih odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a – što ovih dana samo još obilježavaju živahni partizani u poznim godinama, ponekad tek u društvu proračunate »visoke politike« – modernu Hrvatsku potresaju nove, duboke i teške podjele.

Prvenstveno one nastaju iz dugogodišnjeg krivog tumačenja ovakve povijesti koje sada poprimaju dramatične razmjere. Na svojevrsnoj internetskoj enciklopediji, popularnoj Wikipediji, niču nove spoznaje o Drugom svjetskom ratu: »Ustaški pokret nije bio svjesno desno-radikalan, rasistički i totalitaran, za pojavu ustaške ikonografije u modernoj Hrvatskoj krivi su masoni, antifašizam je ograničavanje svih osnovnih ljudskih sloboda, partizanskih zločina bilo je triput više nego ustaških, a u Hrvatskoj se redovito organiziraju antifašističko-četničke proslave na račun poreznih obveznika. Partizani su u Jasenovcu fotografirali ljude koje bi sami pobili i navodili da su to žrtve ustaškog režima. Tamo je stradala 481 osoba.« 

Povijesni revizionizam

  Povijesne krivotvorine stekle su brzo svoje vjerne poklonike koji čak pronalaze stručnu literaturu koja dokazuje ovakve navode. S druge strane, zbog iznošenja lažnih činjenica na Facebooku pokrenut je profil »Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije« s tri tisuće lajkova kojim se »želi stati na kraj desničarskom povijesnom revizionizmu hrvatske Wikipedije«. Pri tome se pozivaju na »Esej o vječnom fašizmu« Umberta Eca. Ideološke razmirice očito su se preselile u svijet elektroničke komunikacije i prijete njegovom zagušenju.

  Kako god bilo, slučaj hrvatske Wikipedije dočarava fundamente dubokih podjela iz kojih se generiraju i sve druge; kad se danas govori o Zdravstvenom odgoju, ćirilici u Vukovaru ili Pelješkom mostu, zapravo se govori o NOB-u i NDH, o partizanima i ustašama, o Josipu Brozu i Anti Paveliću.

  Povijesne dileme, premda njih ne bi trebalo biti, poput crva uvukle su se u društvo. One, štoviše, njime dominiraju. Kao da je stvorena heroinska ovisnost o ratu i poraću, o tragedijama koje se, pod izlikom demokracije, interpretiraju svakojako. Najčešće, jasno, u dosluhu sa stranačkom politikom. Suvremeni krivotvoritelji, poput ovih najaktualnijih s hrvatske Wikipedije koji poručuju da je antifašizam genetski poremećaj, pa bi shodnu tomu i njegov plod, Hrvatska, trebao biti debilan, pri tome zaboravljaju da će ih se ta ista politika prije ili kasnije grubo odreći.

  Šef tada oporbenog HDZ-a Ivo Sanader u veljači 2001. godine hrvatskim domoljubima je poručio da nema toga tko će se odreći najsjajnijih hrvatskih sinova. Ipak onaj najsjajniji među njima, Ante Gotovina, uhvaćen je 2005. u koordiniranoj akciji brojnih policija, pa i one hrvatske, a bilo je to u Sanaderovom premijerskom mandatu, i to samo četiri godine nakon vlastitog spektakla na splitskoj Rivi. Eklatantan primjer izmanipuliranog povijesnog krivotvoritelja tog vremena je danas posve zaboravljeni autor parole o dignitetu Domovinskog rata, Mirko Čondić. Hoće li se povijest ponoviti i u slučaju elektroničkih jurišnika s Wikipedije ili pak organizatorice građanske inicijative »U ime obitelji« Željke Markić može se, jasno, samo pretpostavljati. 

Ćudoređe i fanatizam

  Zanimljivo, ova uznemiravajuća revizija povijesnih činjenica u kojoj olako ratni pobjednici postaju gubitnici, odnosno obratno, uostalom kao i pretjerano pozivanje na ćudoređe koje gdjekad graniči s fanatizmom, uvijek se događa u vrijeme lijevih, SDP-ovih vlada. Uzgred rečeno, u to vrijeme i Marko Perković Thompson dobiva novi estradni zamah.

  Premda je i sam Prvi predsjednik Franjo Tuđman znao devedesetih govoriti o povijesnim težnjama hrvatskog naroda i ugrozi vragova svakojakih boja, ne birajući pri tome ni sredstva, a ni metode u obračunu s domaćim promicateljima jugosrpstva, tek nakon njegove smrti, točnije u mandatu premijera Ivice Račana počinju se opasno širiti pukotine koje dijele naciju na crvene i crne. Mesićeva smjena generala Ante Gotovine, Krešimira Ćosića, Damira Krstičevića, Ivana Kapulara, Milenka Filipovića, Davora Domazeta i Mirka Norca, podsjetimo se, dovela je zemlju do ruba građanskog rata. Posebno glasne i ratoborne bile su desne opcije:

  – Vaši postupci od dolaska na vlast, a poglavito u zadnjih nekoliko tjedana, prelili su kap strpljenja u svakom normalnom hrvatskom čovjeku. Hrvatski narod vam je već jednom u cilju pomirbe oprostio grijehe, ali drugi put s istim greškama vjerojatno neće. Konačno je vrijeme da shvatite kako vi niste ni država ni narod, nego samo mali olujni vjetar koji će brzo proći, pisao je premijeru Račanu i predsjedniku Mesiću Stožer za zaštitu časti Domovinskog rata uz svesrdnu podršku akademskih i intelektualnih krugova.

  Na ovim prostorima povijest se brže ponavlja negoli negdje drugdje, pa se sada i Milanovićeva vlada suočava s hukom s ulice koji također strahuju od novih komunističkih grijeha i prozivanjem da SDP predstavlja odnarođenu vlast. Retorika je, dakle, ista, kao što su uostalom i isti izvori ovih parola. Ideološke podijele dominiraju u raspravama o svim gorućim pitanjima koja u ovoj državi nikad nisu bila iz ekonomske sfere. Opredjeljenja na crne i crvene postaju sve izraženije, ne samo pod pritiskom plitke stranačke politike, nego i uslijed za većinu građana mukotrpnog i neizvjesnog život u godinama neposustajuće gospodarske krize. 

Ideološki rovovi

  Premda su za javni dug, nezaposlenost, pad gospodarstva, kredite u švicarcima i rasprodaju imovine krive sve dosadašnje vlade, a one su uvijek bile ili HDZ-ove ili SDP-ove, dobar dio svejedno javnosti ostaje ukopan u svojim ideološkim rovovima. Kao da se ništa nije naučilo iz minulog iskustva kada je jedan očiti kleptoman, pod krinkom rodoljuba i domoljuba, brstio pare gdje god je to stigao.

  Paradoksalno, što je očito najveća karakteristika naroda koji je svoju državu sanjao najmanje tisuću godina, Ivo Sanader nikada nije u javnosti toliko vrijeđan, ponižavan i prozivan kao, recimo, jedan Željko Jovanović. Ovaj ministar ne samo da ime vjerne kroničare svoga života na šovinističkoj Wikipediji, nego će ga opjevati i notorni Zdravko Mamić: »On mrzi sve što počinje s “hrvatski”: prosvjeta, nogometni klub Dinamo, olimpijski odbor, akademija znanosti i umjetnosti, nogometni savez, jer ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko«. Možda je Jovanović doista loš i prgavi ministar svoga resora, ali to ne bi trebao biti razlog za javno prebrojavanje njegovih krvnih zrnaca. Iz ovakvog odnosa prema državnim dužnosnicima, tvrdnja kako se s jedne strane nalazi urbana, sekularna, tolerantnija, kozmopolitska, ekonomski uspješnija, mlađa i manje patrijarhalna crvena Hrvatska, dok je s druge strane ruralna, katolička, etnički netolerantnija, tradicionalnija, starija i patrijarhalnija crna Hrvatska dobiva svoje zorno uporište.

  Identificiranje s ovakvim stilskim figurama o crnima i crvenima očito je postala zasljepljujuće, pa i onda kada se s desnog političkog krila likuje zbog promašenog lex Perkovića i europskih sankcija. Naime, da li bi za neke Zoran Milanović bio jednako velika budala da sutra recimo Francuska zatraži izručenje Ante Gotovine zbog njegovih grijeha – oružane pljačke, iznude i otmice – s početka osamdesetih? Ili možda Gotovina nije više nacionalni heroj.

  Premda priča o navodnoj kriminalnoj prošlosti generala u Francuskoj iz nekog razloga nikad nije posve razjašnjenja, pa je za pretpostaviti da se ovako pretpostavljeni scenarij nikada neće obistiniti, ostaje činjenica da lex Perković, između ostalih šteta, prljavi veš razno-raznih obavještajnih zajednica čini još prljavijim, a narod podijeljenim.