Možda – i samo možda – će se ovo proljeće pamtiti kao trenutak u kojem je Hrvatska dosegnula dno petogodišnje ekonomske krize. Podaci o nezaposlenosti, industrijskoj proizvodnji i potrošnji građani daju dovoljno prostora da vladajući stidljivo i diskretno, kao da pokušavaju konačno zapodjenuti razgovor s višegodišnjom simpatijom, u njima mogu vidjeti prve naznake naznaka da je gotovo s propadanjem u ambis. 

  Ali, kad su brojke tako tanašne, često se na njih može projicirati i vlastita nada u pomaljanje trenda, tako da će tek naredni mjeseci i godišnja doba dati pravi odgovor o tome jesmo li, konačno, na putu za put održivog gospodarskog oporavka (tanušnu »pozitivnu nulu« sa samog kraja mandata Jadranke Kosor je zbrisao prvi dašak nove nestabilnosti u EU). 

  No, ovo proljeće će se, svakako, pamtiti i kao vrijeme u kojem je Hrvatska odabrala nove lokalne vlasti – ekipu koja će sada skoro znanstveno fantastično udaljene 2017. godine upravljati s milijardama kuna iz lokalnih proračuna. 

Program kandidata xy je katastrofalan

Informacije o kandidatima i programima, ćete, međutim, uzalud tražiti u današnjim novinama, na portalima ili drugim elektronskim medijima. Na snazi je izborna šutnja. 

  Ovo neobično pravilo demokratske igre preživjelo je prošlo stoljeće i sad u Hrvatskoj, 2013. godine, dok stvari u svoje ruke pomalo preuzima generacija koja je navikla da sve (doista sve!) informacije ima odmah i na dodir prsta, izaziva niz neobičnih, rubnih situacija.

  Jasno, kandidatima ne treba dopustiti da birače u vrijeme dok su birališta otvorena povlače za rukav u posljednjem, očajničkom pokušaju da dobiju njihov glas. No, sve izvan toga je – kontroverza. 

  Recimo, jedna stranka (pojašnjenje: ne smijem napisati koja da se to ne bi ocijenilo kršenjem izborne šutnje) je na europskim izborima prošlog mjeseca nazivala svoje članove i inzistirala da iziđu na birališta. Je li to kršenje izborne šutnje? Zdrav razum bi odgovorio potvrdno. Državno izborno povjerenstvo s tom se situacijom nije ni bavilo. 

  No, zato bi nesumnjivo kršenje izborne šutnje bilo da tu sad, dan prije izbora, napišem svoje mišljenje da je kandidat xy potpuno pogrešan izbor je program kojeg nudi za taj-i-taj grad nesuvisao i neostvariv. 

  Stvar je, međutim, puno luđa. 

  Dnevne novine, primjerice, s tekstom u kojem se analiziraju kandidati i prenose njihove poruke, a koje nose datum os petka, prodavat će se u dobrom dijelu zemlje i danas na kioscima. To, primjerice, nije kršenje izborne šutnje. Prodavat će se i tjednici, koji su, jasno, puni tekstova o izborima i slika ljudi koji se na njima natječu. 

  Ulice će, danas i sutra, biti pune plakata s izbornim kandidatima, s kojih će isti vikati da samo oni rade i da su samo oni pošteni i pravi. 

  Stvar je, međutim, puno luđa. 

  Postoji, naime, nešto što se zove Internet. Pa i nešto što se (uglavnom) zove Google. A na toj vražjoj stvari izborna šutnja se ni u teoriji ne može provoditi – jer su svi tekstovi, ikad objavljeni, uvijek dostupni. I sve reklame. I, o Bože, video i audio snimke sa skupova, reklama, spotova kandidata na izborima. Kako bi barem donekle spojili stvarni život i odavno neučinkovit propis, nadležni su odlučili da na portalima ne smije danas i sutra biti izborne promidžbe. No, osim naslovnica koje će tako biti pročišćene, portali također imaju i dubinu, pa će svi predizborni tekstovi biti tek jedan klik daleko.

Reguliranje izborne šutnje na webu, tako je odrađeno otprilike na način koji bi, preslikan na tiskane medije, značio da se o kandidatima i izborima može pisati, samo se to ne smije najavljivati na naslovnici. 

Pakao statusa i tvitova

Naime, kao da nije bilo dovoljno da postoje masovni mediji, da postoji i taj Internet i portali, nego je još ona sotona od Zuckerberga omasovila i nešto što se kasnije počelo nazivati društvenim mrežama. Danas tu, prije svih, spadaju Facebook i Twitter. Samo u Hrvatskoj ukupno imaju skoro dva milijuna korisnika. 

  Pa ti provodi izbornu šutnju. 

  U Državnom izbornom povjerenstvu su ipak našli kakav-takav modalitet da još jednom spoje stvaran život i već prilično nestvarnu zakonsku obavezu. Na upit našeg lista pred izbore za Europski parlament definirali su šutnju na društvenim medijima kao obavezu kandidata na izborima. Ne samo da oni, kandidati, ne bi smjeli stavljati svoje statuse, već ne bi smjeli ni »komentirati statuse drugih građana koji se na bilo koji način odnose na izbore koji se provode«. E sad valja ponoviti: Facebook i Twitter u Hrvatskoj koristi skoro dva milijuna ljudi! Zaposlenih u DIP-u i ostalim izbornim povjerenstvima je »nešto« manje. 

  Stvar je međutim, nećete vjerovati, još puno luđa. 

  Mediji i novinari su isto na tim, kako se zove, društvenim mrežama. Kao što ne smiju u svom »redovnom« programu, kršiti izbornu šutnju, mediji to ne smiju napraviti ni na Facebooku, Twitteru, Googleu+, Pinterestu… (da ne idemo dalje). 

  Ali, što je s novinarima? Oni, dakle, ne smiju raditi priloge za svoju novinu/portal/radio/televiziju, no što je s njihovim statusima i tvitovima? Građani RH, kaže DIP u travanjskom odgovoru našem listu, mogu i za vrijeme izborne šutnje iznositi svoje stavove i komentirati izbore i izborne sudionike putem svojih profila na društvenim mrežama. »Navedeno se odnosi i na novinare, ukoliko aktivnosti na društvenim mrežama za vrijeme izborne šutnje vrše putem svojeg osobnog profila, izražavajući svoje osobne stavove, a ne nastupajući u ime ili kao djelatnici medija«, kaže se u odgovoru DIP-a. 

  E ovo je čvor koji se jednostavno ne da rasplesti. Naime, većina ljudi koji prate novinare na društvenim mrežama su njihova – publika. Dakle, kad je u pitanju medijski djelatnik, nemoguće je u potpunosti odvojiti osobni profil od činjenice da on (ili ona) rade u nekom mediju. Nadalje, osobni stav je apsolutno i ono što novinari izražavaju (barem većina) u komentarima koji se objavljuju u medijima. Dakle, osobni stav novinara koji je izražen kroz stari medijski kanal je ilegalan, a onaj koji je izražen kroz novi medijski kanal je dozvoljen.

  Ovaj cirkus, na kraju, nije krivnja izbornih povjerenstava. Oni se jednostavno pokušavaju snaći što je najbolje moguće u potpuno nemogućoj situaciji. 

  Zato cijelu priču o izbornoj šutnji politička vlast treba vrlo skoro i vrlo radikalno modernizirati. Jer, ako je ovako bizarna 2013., kako li će tek suludo izgledati – 2017. godine?