Već više od desetljeća u ovim novinama i u subotnjem prilogu uređuje se rubrika Pressalije, čiji je sastavni dio odabir pozitivca i negativca tjedna. Dakle, debelo preko pet stotina puta su oni koji su uređivali rubriku s lijeve strane ovog teksta, glavu lomili s time kome dati strelicu gore, a kome dolje.

Za dolje praktički nikad nije bilo problema. Negativaca u ovoj zemlji nije usfalilo praktički nijednom. Ali, pozitivac? To je često, ako ne bi netko od sportaša zablistao, bio najteži izazov: što je, zaboga, bilo pozitivno u ovoj zemlji u zadnjih nekoliko dana? Išta? Itko? 

  Vrlo, vrlo rijetki su bili trenutci kad je pozitivaca bilo toliko da je trebalo samo odabrati najpozitivniju vijest. Ali eto, izgleda da je odjednom, bez najave, nagrunuo neki navještaj boljih, poštenijih i ljepših dana, kad se u desetak dana naredalo vijesti kojima je ili stavljena točka na crnilo iz prošlosti, ili je parfemiranom, ružičastom bojom poprskana prognoza za budućnost. 

  Nije mi namjera kvariti zabavu, ali, najava boljih dana ispod površine je ipak prepuna upitnika i slabo skrivenog crnila. 

 Školski primjer sukoba interesa

  Prva u tom nizu je presuda Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa o Branku Šegonu i kreditu HBOR-a firmi kojoj je suvlasnik. Iako ima nekoliko zanimljivih stvari koje traže pojašnjenje, vezano uz praktički jedinu spornu stvar u cijeloj priči – a to je da je kredit izdan za refinanciranje starog kredita – odluku o tome da je Šegon bio u sukobu interesa ovdje nema smisla analizirati.

Jer je nema. Naime, nije još objavljena u pismenom obliku (barem u trenutku pisanja ovog teksta), iako je od njenog donošenja proteklo više od tjedan dana. 

  No, koliko je odluka utemeljena, potpuno je nebitno za Šegonovu političku sudbinu. Bilo bi nebitno čak i u slučaju da ga Zoran Milanović nije smijenio s funkcije pomoćnika ministra financija za vrijeme tv-interviewa.

Dakle, čak i da je Milanović poslušao Linića i ostavio Šegona na funkciji do odluke Povjerenstva (kao što nije) i čak da je ono ustvrdilo da je s kreditom sve u redu i da nema sukoba interesa (kao što nije), Šegon bi morao biti smijenjen. Odmah i po hitnom postupku. 

  Linićeva donedavna desna ruka se, naime, nije uopće udostojila svoju stranu priče iznijeti pred Povjerenstvom. Dakle, nije im se ni očitovao. Takav prezir prema instuticijama sustava usporediv je samo s već poslovičnim HDZ-ovskim izbjegavanjem TV-sučeljavanja u predizbornim kampanjama.

Osoba koja se pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa brani šutnjom, nema što raditi na javnoj funkciji. Taman u svemu ostalom bila najčišća na svijetu. 

  A takvi, najčišći na svijetu, bi trebali biti i svi članovi Povjerenstva. A nisu. Upravo je na slučaju Šegon napravljena nevjerojatna, bizarna pogreška, kad je za izvjestiteljicu o slučaju izabrana Branka Lukačević Gregić, koordinatorica ekonomskog tima udruge »Franak«.

 Da, one udruge koja s ministarstvom financija vodi teške pregovore o stotinama milijuna kuna dugova u kreditima u švicarskoj valuti. One udruge koja je nedavno priopćila kako je Linić pokleknuo pred bankama i kako mora dati ostavku. Dakle, jedna od najvažnijih osoba udruge koja traži ostavku ministra financija odlučuje o sudbini njegovog pomoćnika?! 

  Ništa ne bi bilo sporno da se ona jednostavno samoizuzela od odlučivanja u ovoj stvari. Međutim, ne samo da je glasala, nego je i bila izvjestiteljica za slučaj – znači glavna osoba koja je oblikovala sve zaključke o Šegonu. Dosad se nije dogodilo da ostatak Povjerenstva glasa suprotno prijedlogu izvjestitelja. 

  Ako je išta, ikad bio školski primjer sukoba interesa, onda je to ovaj Branke Lukačević Gregić. Teško se odlučiti je li gore to što u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa to ne vide, ili što se domaći mediji (osim ovog) ne usude uopće potezati to pitanje. 

 Katarza želuca

  Druga bajna, katarzična vijest je imala osloboditi Hrvatsku nakon presude Sanaderu i družini. Strogim kaznama šefu cijele operacije poslala se, veli javni sinopsis, poruka orbi et urbi da se korupcija ne isplati. Hrvatska više nikad neće biti upletena u takvu mrežu korupcije, poslušnosti i kriminala na najvišoj razini. Ptice će pjevati, sunce sjati, a cvijeće cvjetati. 

  Ok. O tome da je Sanaderova vlast koruptivna i lažljiva pisalo se u ovim novinama tomove tekstova dok je kult reformatora kojeg je Veliki Blefer o sebi pažljivo gajio cvjetao u domaćoj javnosti.

Oko prirode vlasti čiji je spin doktor bio Ratko »Uvjetna« Maček nema nimalo dvojbe. Država je za vrijeme njihove vladavine bila opći bankomat poslušnih (što ne znači da nije bilo pozitivnih ostvarenja, Sanaderovi plusevi, pogotovo u vanjskoj politici i marginaliziranju krajnje desnice na čijem valu sad surfa Karamarko, su nesporni).

I to je bila javna tajna. Netko se »opernatio« poslovanjem s državom, a većina od kupovine socijalnog mira i političke podrške koju je Sanader bjesomučno financirao vanjskim zaduživanjem. 

  Međutim, na koji bi nas točno način, doista, presuda Sanaderu mogla učiniti »boljim ljudima«. U kojem bunilu bi valjalo povjerovati da je cijelo doba Velike pljačke bila krivnja tajne grupe koju je organizirao dr. Ivo, a kičmu joj činila osovina Mladen Barišić – Branka Pavošević? A svi ostali su živjeli u blaženom neznanju i naivnosti?

Uključujući sve ministre, da i Tomislava Karamarka, uključujući, naposlijetku i Mladena »Aktiviranog 2009.« Bajića? Koju bi katarzu trebala doživjeti zemlja koja za sve grijehe praktički osuđuje samo Sanadera, a oslobađa sve ostale? 

 Plusići su dobri, ali…

  Naposlijetku, narativ s početka stvarnog proljeća, iznenađujuće veli kako ipak nije sve tako sivo. Brojke vezane za stanje gospodarstva, koje su već više od pola desetljeća puku izvor depresivnih misli, kao da pokazuju znakove izlaska iz »ledenog doba«. Plusevi su stidljivi, ali ih ima: te industrijska proizvodnja (najveći rast u EU za siječanj!), te početak sezonskog zapošljavanja, te turisti, te osobna potrošnja, te izvoz… 

  Radi se, međutim, o podacima za vrlo kratka razdoblja i uglavnom o vrlo maloj pozitivi. Debelo je preuranjeno početi se nadati da se radi o početku održivijeg rasta, uostalom, oko nule se domaći BDP, što je ključni pokazatelj stanja gospodarstva, vrti iz kvartala u kvartal (za posljednji u prošloj godini još nema podataka, ali ostali su izgledali ovako: 0.0, -0,2, -0,1). Na putu za plus još je toliko prepreka da se cilj ne vidi ni dalekozorom: od procedure prekomjernog deficita, koja bi mogla ugušiti bilo kakav rast, do meteorologije: jer, što će, zaboga, biti s nama izostane li dugo i toplo ljeto? 

  Svakako da je bolje da su siječanjski podaci pozitivni, nego da su negativni, ali graditi bilo kakav optimizam samo na njima je debelo… optimističan posao. 

  Baš kao što je i »principijelna« odluka o sukobu interesa Linićevog pomoćnika, ili »katarzična« presuda Sanaderu zalog za bolju budućnost. 

  Površina, naime, zna zavarati.