Od njega se to nije ni očekivalo. Franjo Tuđman, predsjednik Stranke i Države, lider sa stajlingom koji je predstavljao zapravo cross-over između Maršalovog i onog južnoameričkih diktatora, svojevremeno nije htio niti reći hoće li dozvoliti opoziciji da preuzme Vladu ako pobijedi na izborima (a sličnu demokratsku ludoriju je osobno zapriječio nešto ranije u glavnom gradu), a kamoli da bi gajio dobre demokratske običaje u vlastitoj stranci. U HDZ-u se pred Franjom padalo na koljena, a kult ličnosti koji je tada usađen u genetski kod članova HDZ toliko je tvrdokoran da i danas, skoro 13 godina nakon njegove smrti, u predizbornoj kampanji u toj stranci predsjednički kandidati s Tuđmanovim imenom mašu kao zastavom. 

    Od drugih lidera, u drugim strankama, bi čovjek, međutim, mogao očekivati nešto drugačije ponašanje. No, od očekivanja do stvarnosti često zjapi tek ponor iznevjerenih nada… 

    Evo, recimo, Mitt Romney. Dečko je trenutno najozbiljniji kandidat za republikanskog predsjedničkog izazivača Baracku Obami na izborima ove godine. Bitku za republikansku kandidaturu nije još dobio, ali, napravio je svakako nekoliko koraka više nego prije četiri godine, kad je odustao od republikanskih predizbora još u veljači, a na megdan Obami otišao je John McCain. U Hrvatskoj bi se tamo negdje u veljači 2008. godine, vjerojatno završila i Mittova ozbiljna politička karijera – stranački pobjednik bi se, sudeći po tradiciji i iskustvima hrvatskih političkih partija, potrudio da ga izbaci, satre, marginalizira ili ignorira do njegovog samovoljnog odustanka od politike. Ali, Romney je u USA-u »alive and kicking« i ovaj put bi doista mogao u ring sa Obamom za fotelju najmoćnijeg čovjeka na svijetu. 

    Eh, Mitt, i to je Amerika… 

   Sa štitom ili na njemu

    U nešto manjoj Hrvatskoj i bitkama za nešto manje bitne fotelje, iz rata se možeš vratiti samo na dva načina – sa štitom ili na njemu. Odnosno, ako nisi pobijedio – mrtav si. Iako su već prošle 22 godine od prvih demokratskih, višestranačkih izbora, iako su verbalna zaklinjanja u demokratičnost odavno već dosadila slušateljima, poraženima u stranačkim nadmetanjima je najpametnije da sami potraže vrata. Od bitnih stranaka, šampion u unutarnjem vojnom hijerarhijskom uređenju je, jasno, HDZ. Tamo kad se gubi, ne leti samo protukandidat – lete i (gotovo) svi oni koji su ga podržavali, a aposlutna odanost Vođi (ili, Predsjednici) samorazumljiva je i gotovo religiozna, poput zaljubljenog pogleda na zastavu za vrijeme intoniranja državne himne. Sanader je, primjerice, pripremajući se za put koji je završio preuzimanjem države i glavne uloge u USKOK-ovim optužnicama, mjesecima čistio stranku od onih koji su podržavali Ivića Pašalića, dok je ime njegove druge protukandidatkinje, Maje Freundlich, danas još poznato jedino tvrdokornijim ljubiteljima političke arheologije. O demokratičnosti dolaska Jadranke Kosor na vlast u stranci i državi, pak, nema smisla više ni govoriti. Uglavnom, bit će zanimljivo vidjeti koliko će na stranačkim izborima moći obraniti ono što je stekla nasljednim pravom. No, već i sad, deset godina nakon obračuna s Pašalićevcima, kandidati za žezlo HDZ-a, kao da se spremaju na najgore u slučaju poraza. Darko Milinović je tako u četvrtak izjavio da će se povući iz politike ne postane li predsjednik stranke. Zašto, pobogu? Zar poraz na stranačkim izborima mora značiti kraj karijere? I kakva se time poruka šalje svima onima koji se misle pokušati izboriti za drugačije odnose u stranci? Pobjeda ili smrt? 

   Na margini margine

    Bitno drugačije nije ni u drugoj velikoj hrvatskoj stranci, SDP-u. Možda tek nešto manje intenzivno i pitomije. Ali, krajnja konzekvenca stranačkog poraza je vrlo slična u svojoj eutanazijskoj biti. I u SDP-u kao da se uz glasački listić kandidatima za predsjednika stranke dijeli tabletica s političkim cijankalijem. Idemo redom i samo u zadnjih pet godina: Željka Antunović, Milan Bandić, Tonino Picula, Davorko Vidović i Dragan Kovačević. Svi oni bili su protukandidati Zoranu Milanoviću na dvama posljednjim unutarstranačkim izborima. Nitko od njih više nije bitan faktor u SDP-u. Picula je, doduše, saborski zastupnik stranke i jedini koji nije završio na margini margine SDP-a (nego samo na običnom okrajku stranačke moći). Željka Antunović, koja se 2007. godine »tukla« s Milanovićem u neizvjesnom drugom krugu, nije došla ni na stranačku listu za posljednje parlamentarne izbore, a društveno djelovanje joj se u zadnje vrijeme uglavnom svodi na pisanje statusa na Facebooku. Davorko Vidović je također izvisio s listi za Sabor, ali mu je obećana neka funkcija. Pričalo se o čelnom mjestu Zavoda za zapošljavanje. No, ništa od toga, jer je u međuvremenu otišao u zastupničku mirovinu, pa bi ga bilo politički nezgodno opet aktivirati. Tako da će Vidović u mirovini i ostati. Milan Bandić, pak, nije mogao pojmiti rezervnu klupu koju mu je namijenio Milanović, pa je krenuo sam u (neuspjeli) juriš na Pantovčak. Jasno, isključen je iz stranke. Dragan Kovačević je, naposljetku, napustio SDP i otišao u HNS. (Ne valja zaboraviti spomenuti ni premijerskog kandidata SDP-a iz 2007. godine, Ljubu Jurčića, koji je danas također opet tek »nezavisni ekonomist«).   

HNS ili HNP

    Ipak, u pregledu svih tih neobičnih »demokratskih« praksi u hrvatskim strankama, posebno treba istaknuti upravo HNS. Koji bi se mogao nazvati i HNP – tako da se ne zezamo s tim terminom stranka, već odmah u ime stavimo – poduzeće. Jer se tako narodnjaci i ponašaju. Na čelu se izmjenjuju Vesna Pusić i Radimir Čačić, kako se već dogovore, a da ne bi bilo nikakve mogućnosti zabune, za subotnju izbornu skupštinu je Središnji odbor HNS-a pripremio stroge okvire. Za predsjedničkog kandidata je predložen samo Čačić, što je i logično, jer je teško očekivati da će netko ići protiv pobjednika s parlamentarnih izbora, no i za dva mjesta potpredsjednika stranke je stranački komitet predložio samo dvoje kandidata, Pusić i Ivana Vrdoljaka. Goranu Beusu Richembergu, koji je također zaiskao podršku od Središnjeg odbora za potpredsjedničku kandidaturu, komitet je rekao »ne«. Da ne bi slučajno članstvu dali mogućnost slobodne interpretacije. I da, hvala na pitanju, Čačićevi protukandidati iz 2008. godine, Josip Posavec i Antun Kapravljević, nisu više članovi HNS-a… 

    U demokratski još potpuno nezrelom društvu, u kojem dobar dio glasača čezne za čvrstom rukom Josipa Broza ili Franje Tuđmana, a sve je glasnija i ekipa koja uz floskule o direktnoj demokraciji i jednakosti širi i rigidnu mržnju prema neistomišljenicima, u kojem su mediji skoro terminalno izgubili bitku sa šou-biznisom i političko-interesnim lobiranjem, dakle, u takvim okolnostima sjajno liježu političke stranke koje su organizirane poput vojnih postrojbi i u kojima je unutarstranačka demokracija cilj u budućnosti prema kojemu pužu kao socijalizam prema komunizmu. 

    No, stranke koje nisu demokratski ustrojene, ne mogu graditi demokratsko društvo. Nego samo močvarni surogat demokracije u kojem se Hrvatska brčka od pada jednostranačja.