RIJEKA – Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen uputila je snažan poziv na zajedništvo i upozorila na sebičnost, koja se pokazivala na početku krize s pandemijom koronavirusa.

– Kada je Europi doista trebao duh ‘svi za jednoga, odgovor mnogih u početku je je bio ‘samo za mene'”, rekla je von der Leyen u govoru u Europskom parlamentu. Predsjednica Komisije je istaknula da nije trebalo dugo vremena da neki osjete na svojoj koži posljedice nekoordiniranog djelovanja s ostalim članicama. I dok Europljani iz preventivnih razloga moraju držati razmak između sebe, istodobno moraju “tješnje surađivati više nego ikada ranije”, kazala je von der Leyen.

Upozorila je da treba imati na umu da će se sve odluke koje donose u ovoj krizi pamtiti vrlo dugo i utjecati na to kako će Europska unija sutra izgledati. Europska komisija netom je osigurala pomoć članicama, a nizom dodatnih mjera im omogućila da pomognu svojim gospodarstvima. Mjere su namijenjene ublažavanju posljedica pandemije na europsko gospodarstvo uključuju i Investicijsku inicijativu koja članicama na raspolaganje stavlja novce iz kohezijskih fondova, potom ulaganje u istraživanje cjepiva, liječenja i dijagnostike, kao i stvaranje zaliha medicinske opreme za intenzivnu njegu kao što su respiratori, zaštitna oprema i laboratorijske potrepštine. Namijenjene su svim državama članicama kojima nedostaje opreme za liječenje zaraženih pacijenata, zaštitu zdravstvenih djelatnika i usporavanje širenja virusa.

Kubanske brigade

No, unatoč najnovijim potezima, mnogo je onih koji već dulje vrijeme, od početka epidemije u Europi, misle ono što je vor der Leyen sada i glasno izrekla, a to je da Europska unija nije ni dovoljno promptno ni dovoljno solidarno reagirala kako bi pomogla članicama kojima je sada najgore, a to je prije svega Italiji. U Italiji su mnogi iznimno razočarani reakcijom Unije, ili bolje rečeno njenim izostankom, pa se skidaju zastave EU i zamjenjuju onima iz udaljenih, ali zemalja koje su nesebično krenule pomoći, iako su i same pogođene epidemijom.

Talijanima, čiji je zdravstveni sustav kolabirao, pomoć je prvo poslala Kina, koja se teško borila, ali na koncu ipak izborila s ovom pandemijom. Pomoć, u vidu doktora i medicinske opreme, stigla je i iz Rusije, a posebno je bilo dirljivo kada je obznanjeno da “kubanska liječnička brigada dolazi pomoći Italiji”. Brigada liječnika i medicinskih sestara stigla je u Italiju da pomogne u borbi protiv novog koronavirusa, na poziv najteže pogođene regije Lombardije. “Svi se bojimo, ali moramo ispuniti svoju revolucionarnu dužnost, zato strah stavljamo postrani”, rekao je liječnik Leonardo Fernandez, dok je Graciliano Díaz poručio kako će “izvršiti časnu zadaću, temeljenu na načelu solidarnosti.” Na put u Italiju ispraćeni su pljeskom. Iako je jasno da se sve članice, i cijela Europa, zapravo, bore s pandemijom, to ipak nije razlog da se ne pomogne.

Pravi je dokaz to što je nakon potresa Zagrebu pomoć odmah stigla upravo iz Italije, koja je odmah poslala šatore, grijalice, kako bi pomogla susjedu u nevolji. Slično su reagirali i drugi susjedi, pa su tako odmah priskočile Austrija, Slovenija i Mađarska. No, nema, čini se, dovoljno jakog i organiziranog vida pomoći na razini Unije. Hoće li dakle ova situacija, kada se iz svega izađe, možda stvoriti i neku novu političku kartu svijeta, nauditi opstojnosti Unije koja je ionako već poprilično nagrižena, pogotovo po pitanju eura, koji je upravo Talijanima i prije bio trn u oku.

Italija za Zagreb

Izvanredna profesorica na Odsjeku za kulturalne studije riječkog Filozofskog fakulteta dr Katarina Peović kaže da se Europska unija svojim mjerama pomoći uglavnom kreće u okvirima ekonomskih pravila koja su određena odstupanjem od odredbi pakta o stabilnosti, suspendiranja proračunskih pravila, no ona svakako ne nastupa kao cjelina, što bi u situaciji pandemije bilo potrebno.

– Pandemija je doduše samo učinila vidljivim ono što je već dulje vremena jasno – da EU nije zajednica u pravom smislu riječi već alat privilegiranih koji osiguravaju svoj povlašteni položaj. EU je nejednakim razvojem već podijeljena na centar i periferiju, a izbjegličko pitanje je tu sliku već učinilo jasnijom. Naše su se post-jugoslavenske zemlje našle na samoj granici te linije razgraničenja a bogati centar nam je namijenio ulogu psa čuvara “tvrđave Europe”. Sada pomoć stiže od zemalja kao što su Kina, Kuba, pa čak i Venezuela – dok se europske zemlje u situaciji epidemije još jače razdvajaju i dižu zidove. Lekcija koju smo ovih dana na taj način dobili je djelomično i utješna – jer pokazuje kako razvoj i ekonomska stabilnost nisu nužno povezani s dobrim životom za većinu, te da bogatstvo zemlje ne znači nikakvu sigurnost ako je to bogatstvo koncentrirano u rukama elita. Javno zdravstvo i pravo na stanovanje ne bismo trebali tako lako prepustiti na milost i nemilost famoznog “slobodnog tržišta” jer sada dobro vidimo, koliko su temeljne ljudske potrebe kao što su stanovanje i pravo na zdravstvenu skrb bez cijene, zaključuje Peović.