Foto D.KOVAČEVIĆ
Prorijedila se polica s brašnom, ide dobro šećer, tjestenina je ostala ona skuplja, sve na akciji se kupuje dobro, kao i sve konzervirano. I toaletni papir, baš kao da je najveći strah u našeg svijeta da će mu baš toga ponajviše trebati
ZAGREB – Apokalipsa! Nema mesa, krumpira, ljudi mahnito kupuju! Smak svijeta! – ovako jedna poruka, pa dvije, pa pet statusa na Facebooku, pa opet poruka… Nije se ni čuditi, evo se ministar gospodarstva Danske izderao na sunarodnjake jer su mahnito opustošili police trgovina.
Neće valjda tako i u nas!?
Kraća provjera stanja na terenu počinje od kvartovskog dućana, odnosno pekare. To je ona što radi cijeli dan i noć. U njoj gužve nema, ali prometa ima kao i uvijek. Jer, kruh je vazda vruć, peciva dobra. Vjerovati da će ta mala tvornica kruha raditi uvijek i svemu usprkos mudro je i pametno, pače realno.
I u kvartovskom dućanu što nosi ime jednog našeg poznatog trgovačkog lanca, situacija svakodnevna. To zapravo ne znači ništa, jer je i inače tu praznih polica, ne treba za to koronavirus. Zna se dogoditi da pofali toaletnog papira baš kad ga čovjek treba. Ispred trgovine ipak nešto svijeta s punim kolicima. Gospođa Josipa i njen sin prazne kolica, a pune prtljažnik automobila. Kupuju li oni to ovoliko zbog korone!?
– Dijelom i zbog koronavirusa. Nisam u nekoj panici, ali su svi oko mene u panici, pa kad sam već u redovnoj kupovini, ajde da i to obavim i kupim mrvu više. Mlijeko, jogurt, ništa posebno, da ima za koji dan više, pojašnjava nam Josipa.
Bez nervoze
I ima pravo, osjećaj je blesav s koje god strane bili; oni koji kupuju velike zalihe, ili oni koji ne vide za to potrebe. Možda je drugačije u velikom trgovačkom centru.
Na parkingu gužva uobičajena. Na pokretnim stepenicama i oni s kolicima prepunim namirnica, i oni koji su došli kupiti stvarčicu, dvije.
Tek je jedan kupac navratio s maskicom na licu. Virus se ne spominje, nervoze nema, nitko nikom ne otima zadnje komade traženih proizvoda. Situacija na policama sugerira što se najviše kupuje. Prorijedila se polica s brašnom, ide dobro šećer, tjestenina je ostala ona skuplja, sve akcijsko se kupuje dobro, sve konzervirano, makar mesnog doručka ne nedostaje.
A tekući sapun valjda nikad bolju prođu nije imao. I, dakako, toaletni papir, baš kao da je najveći strah u našeg svijeta da će mu baš toga ponajviše trebati u dane od manje ili veće izolacije!
Put do doma vodi i kraj kvartovske mesnice. Red, u kasno popodne!? Čudno je, ali za brigu nije. Da je za brigu, pa ne bi predsjednik Zoran Milanović poručio jučer kako malo žešća kupovina ne znači odmah da je panika, a nije da smo ga birali da nam maglu prodaje.
Valja primijetiti i to da je u šopingu poveći broj muškaraca. Ili su se po pitanju nabave emancipirali, ili se za veće količine traži veća snaga.
Ako je, pak, moguće išta suditi po sadržaju onih kolica što su do vrha natrpane koječim, naš narod ne računa da bi i najveća nevolja, ili nestašica, tu mogla trajati više od jedno pet dana.
Istraga ide dalje. Novi centar, novi običaji. Tu su rampe na parkingu digli u zrak. U dana od korone tu se slobodno ulazi. Evo dvojice momaka u punoj snazi kako pune prtljažnik.
– Mi iz novina, velimo im.
– A joj!
– Kupuje li se zbog koronavirusa ili…
– Ne brijemo mi to. Samo nemamo hrane doma, veli jedan.
– Mene ta paranoja ne hvata, kaže drugi.
Tri generacije
Ako smo išta naučili na vlastitoj koži, onda je to istina da količina nije važna!
Pogriješiti je s procjenom lako. Oni koji nose iz trgovine nisu nužno virus-ignoranti, već primjerice kupuju neke manje količine za starije osobe u obitelji, ulici, zgradi, malo brašna, ulja, komad slanine da se nađe. A oni koji kupuju za dvoja kolica nisu nužno u panici već…
– Kupujemo za dvije obitelji, kazuje nam tako bračni par srednje dobi.
Nitko zato ne želi u novine. Ova je kupovina za neke posve osobna stvar. Drukčije su i navike kupaca od centra do centra.
U ovom je tako nestalo crvenog luka, badema, dobro idu i grahorice, a već poslovično se, uz brašno, ulje, šećer, traži rola više – toaletnog papira. I tu je najviše onih koji su u redovitoj kupovini, a kad je već kako jest, kupit će još malo više toga nego inače.
Njih tri su zato evidentno dobre volje dok se spremaju istovariti kolica, sjesti u auto i otići. Tri dame, tri generacije, baka, kći joj i unuka. Idealno da ih se štogod priupita. I
priča Radmila kako se koronavirusa ne boji, makar joj je godina, i smije se njena kći Jela novinarima koji su ih zaskočili, ma kada nam je Radmila krenula šapnuti ime unuke, unuka skoči: »Naljutit ću se ako kažeš!«
– U, nemojte! Ovo je opasnije od koronavirusa, krenuli se mi šaliti.
– I ne slutite koliko, smije se gospođa Radmila.
– Bome, malo nešto i slutimo, smijemo se i mi.
A njih tri sjedoše u auto i odoše, taman da zaključimo kako nas karta nije htjela. Mi tražili histeriju, a na kraju se nasmijali. »Apokalipsa! Nema mesa, krumpira, ljudi mahnito kupuju! Smak svijeta!«. Gdje je, svega mu, ta histerija od šopinga u doba korone kad je čovjek treba!?
