RIJEKA  U netom objavljenoj analizi Hrvatske narodne banke navodi se da su u prvih devet mjeseci ove godine, a u odnosu na kraj 2019., »banke (u Hrvatskoj) povećale kredite gotovo svim sektorima, a ponajviše inozemnim kreditnim institucijama i općoj državi«. Dok je rast kredita općoj državi očekivan, s obzirom na pandemiju i povezanu krizu koja je povećala potrebe države za financiranjem, zanimljiva je sintagma o rastu kredita domaćih banaka prema inozemnim bankama, također u kontekstu pandemije. Naime, prema ovom navodu HNB-a ispada da banke iz Hrvatske, koje su većinom ionako u stranom vlasništvu (ako se to više uopće i može tako definirati s obzirom na to da je riječ većinom o grupacijima s područja Europske unije), putem spomenutih kreditnih linija »izvlače« depozite hrvatskih štediša s hrvatskog tržišta te ustvari likvidnošću opskrbljuju banke u inozemstvu, vjerojatno vlasnički povezane. Likvidnošću, koje ima napretek, upravlja se, čini se, sve više s razina samih grupa, pa se viškovi sele i prebacuju u skladu s uvjetima na tržištu.

Međutim, bez obzira na ove tržišne trendove, teško da je vlasnički aspekt posve zanemariv. Ovdašnje banke, ispada tako, ustvari pridonose oporavku inozemnih gospodarstava, posebice sada u koronakrizi, umjesto da novac domaćih štediša znatnije usmjere u dobrobit domaćeg gospodarstva i poduzeća, od kojih mnoga prolaze tešku krizu izazvanu pandemijom.

Banke u Hrvatskoj raspolažu naime s ogromnim viškovima likvidnosti (jer ne kreditiraju koliko bi mogle), koje drže na računima u središnjoj banci, uz nula posto kamata, ali uz nikakav rizik. Priopćenje HNB-a sada otkriva da se novac sve više deponira i vani. Za pretpostaviti je da banke pokušavaju zaraditi u uvjetima visokog rizika i niskih kamatnih stopa, u skladu sa svojim poslovnim politikama, ali i u skladu s regulatornim pravilima, što je posve legitimno i normalno na otvorenom i slobodnom tržištu. No, što je tu javni interes i kako ga uopće definirati, hoće li na razini pojedinih država ili na razini tržišta financijskih grupacija, koja se k tome podosta poklapaju s jedinstvenim tržištem Europske unije.

Upravljanje likvidnošću

Tragom njezine vlastite analize, Hrvatsku narodnu banku smo dakle dodatno pitali što to ustvari znači to da ovdašnje banke kreditiraju inozemne banke, i to još pojačano, i može li se s obzirom na to govoriti o nekom vidu znatnijeg odljeva kapitala. Saznali smo međutim da ne samo da su rasli krediti »prema van« nego i depoziti domaćih banaka vani. Naime, u HNB-u su na naš upit odgovorili kako su »kreditne institucije u RH iznimno likvidne i dio svoje rezerve likvidnosti održavaju na računima kod banaka u inozemstvu.«
– Jedan od razloga za visoku likvidnost bankarskog sustava, od oko 40 milijardi kuna, nalazi se u tome što se na kraju trećeg tromjesečja u bankama akumuliraju devize koje su se tijekom ljeta slile u zemlju, a banke ih onda polože u inozemstvo u skladu sa svojim upravljačkim politikama. Zbog toga se kod domaćih banaka gotovo uvijek događa velik rast deponiranih sredstava kod inozemnih kreditnih institucija u trećem kvartalu u odnosu na kraj prethodne godine, i to kako kredita, tako i depozita. U navedenom razdoblju došlo je uz rast depozita i do većeg rasta kredita prema inozemnim kreditnim institucijama, a radi se o velikim repo kreditima koje naše banke ugovaraju u pravilu sa svojim maticama, iz različitih poslovnih razloga – upravljanje likvidnošću, ispunjavanje raznih regulatornih zahtjeva i slično, tumače u HNB-u. Drugi razlog za veliku likvidnost bankarskog sektora jest, kažu u našoj središnjoj banci, »priljev deviznih depozita iz ožujka i travnja ove godine kada su banke kupovale devize da bi uravnotežile valutnu poziciju – HNB je tada bankama prodao 2,7 milijardi eura, a te su se devize efektivno preselile s inozemnih računa HNB-a na inozemne račune banaka (račune banaka u inozemstvu).«

Seoba depozita

– Da devizne intervencije ne bi nepovoljno djelovale na kunsku likvidnost banaka, HNB ju je nadomjestio nizom drugih mjera (strukturne repo operacije, otkup državnih obveznica, smanjenje obvezne pričuve). Uz to, u tom periodu došlo je do velikog priljeva sredstava iz investicijskih fondova u depozite banaka. Na ovom mjestu želimo skrenuti pozornost na to da se likvidnost banaka ne smanjuje proporcionalno novoodobrenim kreditima i to zbog toga što u tom slučaju depozit od jedne banke »seli« na novi depozit kod te iste banke ili neke druge banke. Likvidnost se prilikom kreditiranja smanjuje samo za iznos izdvojene obvezne pričuve ili u slučaju kada se iznos tog kredita, koji je postao novi depozit neke druge ili te iste banke, povukao kao gotovina ili zamijenio za devize. No, čak i u slučaju kada se depozit pretvori u gotovinu, čim se počne trošiti u Hrvatskoj, on u obliku depozita sjeda na račune kod različitih banaka i tako ukupna likvidnost sustava ostaje ista. Ako se pak taj kredit troši za izravnu kupnju roba i usluga iz inozemstva, tada se također smanjuje likvidnost bankarskog sustava, zaključuje se u odgovoru HNB-a.