Iako Miroslav Tuđman tvrdi da je razgovor s obranom haškog optuženika »stvar države«, dokumenti iz obrane generala HVO-a Slobodana Praljka, dokazuju suprotno
Praljak je sudu stavio brojnu dokumentaciju koja potvrđuje da je preko Hrvatske u BiH stizalo oružje
“Stvar države”
Tuđman nam nije želio potvrditi da je dobio haško pismo o kojem smo obaviješteni iz diplomatskih izvora preko kojih je pismo putovalo, ali je ponovio kako njegov razgovor s obranom haškog optuženika nije njegova osobna stvar, nego »stvar države«, pozivajući se na činjenicu da je Hrvatska krajem devedesetih dobila spor s haškim tužiteljstvom kada je Haag tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku želio izdati subpoenu.
Miroslav Tuđman, naime, bivši je ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), zbog čega Radovan Karadžić i inzistira na razgovoru s njim, jer ga kao potencijalnog svjedoka želi ispitati o pošiljkama oružja koje su 1994. iz Irana preko Hrvatske navodno stizale Bošnjacima.
Stoga je Tuđman i odbio prvi Karadžićev poziv: »Ne postoji niti jedan razlog za takav razgovor, jer se HIS u vrijeme dok sam mu ja bio na čelu nije bavio nikakvim pošiljkama oružja, niti ih je kontrolirao«. Međutim, dokumenti što ih je za svoju obranu prikupio jedan drugi haški optuženik, general HVO-a Slobodan Praljak, dokazuju suprotno.
Brojna dokumentacija
Braneći se od optužbi da je sudjelovao u zločinačkom pothvatu što ga je po haškom tužiteljstvu prvi hrvatski predsjednik provodio protiv Bošnjaka, Praljak je sudu stavio na raspolaganje brojnu dokumentaciju koja potvrđuje kako je preko Hrvatske u BiH »neprijateljskoj strani« stizalo oružje i ostala logistika. Ti su dokumenti odnedavno dostupni i Karadžiću.
Da je sudsko vijeće odlučno udovoljiti Karadžićevim zahtjevima za razgovorom s potencijalnim svjedocima, jer ne želi ugroziti pravo optuženika na obranu, svjedoči i primjer Hrvatske. Nakon što je Hrvatska prvotno na Karadžićev upit lakonski odgovorila kako u njezinim arhivama traženih dokumenata nema, sudsko vijeće obvezalo je Zagreb da dostavi Karadžiću svu traženu dokumentaciju iz svojih arhiva.
Stoga Karadžić ovaj put točno zna o čemu želi razgovarati s Tuđmanom: o dostavi oružja Armiji BiH preko zračne luke Pleso, o prisutnosti američkih specijalaca i obavještajaca u BiH te o korištenju UNPROFOR-a, UN-ovih promatrača i međunarodnih humanitarnih organizacija za naoružavanje Bošnjaka.Naime – i to je glavna strategija obrane ratnog vođe bosanskih Srba – dokazujući krijumčarenje oružja Bošnjacima preko Hrvatske i UNPROFOR-a, Karadžić želi dokazati da je međunarodna zajednica bila u BiH jedna od zaraćenih strana. Krijumčarenim oružjem Bošnjaci su tobože krenuli na Srbe, koji su se onda samo branili, pa i u Srebrenici i Sarajevu, stoga ni on onda ne može biti odgovoran za genocid.
Kakav god Karadžićev plan s Hrvatskom i Miroslavom Tuđmanom bio, čini se da će se bivši šef Hrvatske izvještajne službe, iako nevoljko, morati odazvati Karadžićevu pozivu za razgovor.
