Predsjednica Vlade i Hrvatske demokratske zajednice Jadranka Kosor u posljednja dva mjeseca ne propušta priliku spomenuti da se njezina stranka vraća zasadima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Cilj ove reanimacije Tuđmanizma je buđenje nacionalnih osjećaja kod biračkog tijela, odnosno onog njegova dijela koji bi unatoč aktualnoj hrvatskoj realnosti u režiji HDZ-a »stožernoj stranci« mogao dati svoj glas na izborima na temelju apstraktnih kategorija kao što su domoljublje i državotvornost.

Riječ je, dakako, o jeftinom političkom triku, ali budući da su nas slični u prošlosti preskupo koštali, svakako valja upozoriti koje je i kakvo naslijeđe Tuđmanova politika ostavila građanima ove zemlje.

Neće biti teško

Uzmemo li u obzir društvene prilike kakve je Hrvatska poznavala nakon deset godina Tuđmanove vladavine, dakle 2000. godine, valja nam primijetiti da povratak na Tuđmanovo neće biti težak.

Osnovni ciljevi već su postignuti: država je danas, baš kao i prije deset godina, generator nelikvidnosti, stanje u medijima je jednako loše, ako ne i lošije nego 2000. godine, stanje u pravosuđu također nije daleko od onog što nam ga je u amanet ostavio prvi predsjednik, a stvari slično stoje i s gospodarstvom, sportom, kulturom…

Valjalo bi nam tek nešto malo srozati dostignute demokratske standarde, istupiti iz NATO pakta, pogoršati vanjskopolitičke prilike te na početak vratiti pregovore s Europskom unijom – i evo nas u godini u kojoj se Hrvatska spremala napraviti prve korake posttuđmanovske ere. Dakako, govoreći o povratku Tuđmanovoj politici Jadranka Kosor nije mislila da bi se njezine riječi mogle shvatiti na opisani način.

Iskreno sumnjamo da bi predsjednica HDZ-a uopće mogla precizno formulirati kakvim i kojim bi se Tuđmanovima zasadima Hrvatska trebala vratiti, s obzirom na to da je očito riječ o manevru prouzročenom pomanjkanjem ideja koje bi se biračkom tijelu mogle predstaviti kao HDZ-ova politička platforma nakon Ive Sanadera.

200 obitelji   

Za početak uzmimo za primjer gospodarske prilike Hrvatske.

Franjo Tuđman zauvijek ih je obilježio, planirajući i provodeći privatizaciju i pretvorbu koju će društvo naknadno percipirati kao najveću pljačku hrvatskih dobara u cijelom jednom stoljeću. Tuđmanova ideja bila je predati gospodarstvo u ruke 200 obitelji, koje bi u Hrvatskoj kakvu je zamišljao i želio predstavljale okosnicu budućeg razvoja. Obitelji koje su se uspjele ukrcati u ovaj Tuđmanov vlak pun zajedničkog blaga pokazat će se uglavnom nedoraslima povjerenom im zadatku.

Ukoliko i ostavimo po strani da je ovakva politika Hrvatske demokratske zajednice u vrijeme dok je njome čvrstom rukom upravljao Tuđman rezultirala nizom devijacija i nezasluženih materijalnih probitaka, danas možemo zaključiti da je gospodarstvo prepušteno u ruke ljudima čija je neizmjerna gramzivost obrnuto proporcionalna sposobnosti da od podarenih im gospodarskih potencijala stvore bilo kakav višak vrijednosti.

Naprotiv, odabrani »gospodarski preporoditelji« te su potencijale uglavnom uništili. Od ovog segmenta Tuđmanove politike građanima Hrvatske ostao je gorak okus u ustima, priče o menadžerskim kreditima, rasprodaji sredstava za proizvodnju, dojučerašnjim kamiondžijama koji su preko noći postajali multimilijunaši i jalovi zakon koji kaže da zločin u pretvorbi i privatizaciji ne zastarijeva.

Kriza 1995.

Govoreći o demokratskim standardima društva iz vremena Franje Tuđmana, reprezentativan primjer daje takozvana Zagrebačka kriza koja je uslijedila nakon izbora za zagrebačku gradsku skupštinu 1995. godine.

Iako pobjednici na zagrebačkim izborima, oporbeni SDP i HSLS nisu uspjeli dobiti mjesto gradonačelnika jer predsjednik Tuđman naprosto nije želio prihvatiti niti jednog oporbenog kandidata za to mjesto. Polupredsjednički sustav predviđao je da gradonačelnika mora odobriti predsjednik, pa se Hrvatska našla u političkoj krizi u kojoj je Tuđman u potpunosti prezentirao autokratsko lice svoje politike. Kriza je okončana kad je Tuđman postavio na čelo Skupštine povjerenicu Vlade Marinu Matulović Dropulić, pa ponovo raspisao izbore nakon kojih je HDZ uspio kupiti dva zastupnika HSS-a i tako napokon osigurati mjesto gradonačelnika.

Iz tog vremena datira izjava koja zorno oslikava način na koji je Tuđman doživljavao demokraciju.

Deset Tuđmanovih godina u povijesti hrvatskog novinarstva ostat će zabilježeno kao najsramotnije razdoblje profesije, iako niti Sanaderove godine u ovom smislu nisu za (pod)baciti. Glavni urednici većine hrvatskih medija poslušno su pohodili Pantovčak svaki put kad bi Tuđman ocijenio da je vrijeme da ih uputi u okolnosti političke zbilje.

– Vi ste također odgovorni za pravljenje javnog mnijenja u tom smislu da naš čovjek shvati što znači imati svoju državu, poučio je tako glavne urednike prvi predsjednik prilikom Dana državnosti 1994. godine.

Direktive su shvaćene na pravi način, pa će hrvatska javnost do 2000. godine na kapaljku dobivati informacije o tajkunizaciji zemlje i ratnim zločinima što su ih u obrambenom ratu počinili hrvatski vojnici.

Slučaj BiH  

Kad je u pitanju vanjska politika, svatko objektivan prisjetit će se da je Hrvatska pod Tuđmanom najmanje tri godine balansirala na rubu međunarodnih sankcija, prije svega zbog politike kakva je vođena prema Bosni i Hercegovini.

Prilike pravosuđa u Hrvatskoj u Tuđmanovo vrijeme bile su kudikamo gore nego danas, kad ih također ne možemo smatrati zadovoljavajućim. Na ovu temu dovoljno se prisjetiti pravosudnog procesa ubojicama srpske obitelji Zec. Zbog proceduralnih pogrešaka ubojice su puštene na slobodu, a u to vrijeme dužnost javnog tužitelja obnašao je jedan od još uvijek aktualnih čelnika HDZ-a Vladimir Šeks.

Stanje u hrvatskoj kulturi iz devedesetih godina također se ne može smatrati boljim nego danas. Grčevito se držeći zacrtanog smjera, kulturni radnici nerijetko su znali zahiriti u područje bizarnog i grotesknog. Kao primjer na ovom mjestu možemo spomenuti dugometražni igrani film Jakova Sedlara »Četverored«.

Znatno lošiji nego danas, u Tuđmanovo vrijeme bio je i odnos prema manjinskim zajednicama, što je uostalom i omogućilo njegovom stranačkom nasljedniku Ivi Sanaderu da liberalniji dio društva oduševi jednom jedinom rečenicom: »Hristos se rodi.«

Tuđmanova borba protiv korupcije, u koju se danas kune premijerka, svela se na jedno obećanje o obračunu s mangupima u vlastitim redovima, koji se za Tuđmanova života nije dogodio.

Sve u svemu, teško je odgonetnuti na koje nas točno zasade Franje Tuđmana misli vratiti aktualna predsjednica Jadranka Kosor.

Tuđmanove zasluge – osamostaljenje zemlje i međunarodno priznanje – premijerka ne može ponoviti, a druge aspekta Tuđmanizma Hrvatskoj bi bilo bolje nikad više ne ponavljati.

Jasno je da najavljujući povratak Tuđmanu predsjednica HDZ-a računa na nacionalne sentimente i kratko pamćenje hrvatskih građana, ali negativne strane Tuđmanove unutarnje i vanjske politike ostavile su preduboke tragove da bi se na njegovo nasljeđe moglo ozbiljno računati kao na politički kapital.

Imajući na umu zapuštenost biračkog tijela, u zaključku ipak ostavljamo stanoviti prostor mogućnosti da smo precijenili prosječnog hrvatskog birača, da je Jadranka Kosor u pravu kad birače pokušava zavesti Tuđmanovim imenom.