Zakon će štititi rekreativnog uzimatelja droga, no tu su i druge kategorije – mladi ljudi čiji razvoj dolazi u pitanje zbog eksperimentiranja s drogama, i teški ovisnici koji su zaista bolesni. Ako se dekriminalizacija nepažljivo provede, oni će biti na gubitku
Hrvatska ima oko 7 tisuća liječenih ovisnika i prema izračunima stručnjaka, još tri puta toliko neliječenih. Svake godine za liječenje se prijavi oko tisuću novih ovisnika i eksperimentatora, koje također valja pomnožiti negdje s tri da bi se dobila siva brojka. To su dakle činjenice. No, one, ako je suditi po novinskim naslovima i vijestima vezanim za drogu, koji su se u hrvatskim medijima mogli čuti ili pročitati od devedesetih godina na ovamo, rijetko koga zanimaju. U zadnjih desetak godina, čak su i podaci o tragičnim predoziranjima adolescenata i tužne ispovijesti narkomana pomaknute negdje na medijske margine, dok većina Hrvata, minus onih nekoliko desetaka tisuća koji se drogiraju ili u obitelji imaju ovisnika, s pojmom ovisnosti o drogama vjerojatno povezuje simpatično ispijeni lik Gorana Bareta koji s reklame mlade upućuje da ne završe kao ušlagirana rock’n’ rol zvijezda.
U posljednjih deset godina, 15 je europskih zemalja napravilo promjene u svom zakonodavnom sustavu koje se tiču posjedovanja manjih količina droga za osobnu uporabu. UN-ova konvencija iz 1988. godine preporučala je da se i posjedovanje za osobnu uporabu vodi kao kazneno djelo, no tijekom godina stvari su se izmijenile.
U Europi, »posjedovanje za osobnu uporabu« danas se različito tretira, u nekim zemljama kao kazneno, u nekima kao prekršaj ili se pak u nekima vodi kao prekršaj samo kad je riječ o marihuani. Razlike su ponekad drastične, od Portugala gdje je posjedovanje svih droga za osobnu uporabu još od 2001. prekršaj, pa do Češke gdje je to i dalje kazneno djelo s relativno visokim kaznama. Zanimljivo je da su u obje ove zemlje, kao u dva ekstremna primjera, rađena istraživanja kako se to odražava na broj ovisnika – raste li on ili pada, i grubo rečeno, oba modela su pokazala relativno slične učinke.
Promjene u zakonodavstvu u europskim zemljama po ovom pitanju također su se dešavale s velikim razlikama. S kaznene u prekršajnu sferu za »osobnu uporabu« prešli su, primjerice, Portugal, Belgija i Luksemburg. U Luksemburgu je potpuno dekriminalizirana marihuana, dok je za druge droge maksimalna kazna za manju količinu smanjena 2001. godine s tri godine zatvora na šest mjeseci. Sličan princip dogodio se i u Belgiji. U Estoniji je od 2002. godine »prvo« i »drugo« posjedovanje manje količine droge i dalje prekršaj, a dekriminalizacija je u tom smislu provedena od 2005. godine i u Sloveniji.
Šest europskih zemalja nije pak posjedovanje droge za osobnu uporabu pomaklo iz kaznene u prekršajnu sferu, no zato je kategoriziralo droge i prema tome odredilo kazne. Rumunjska tako razlikuje visoko-rizične i nisko-rizične droge, pri čemu je posjedovanje nisko-rizičnih droga kažnjivo s manjom kaznom, odnosno od šest mjeseci do dvije godine zatvora. Slično je u Bugarskoj gdje postoji i mogućnost da se posjedovanje manje količine kazni samo globom. U Češkoj je 2010. godine maksimalna kazna za posjedovanje marihuane za osobnu upotrebu smanjena na godinu dana zatvora. Italija, koja ima dekriminalizirano »posjedovanje za osobnu uporabu« je 2006. maknula dosadašnju zakonsku distinkciju između lakih i teških droga i pojačala administrativne sankcije poput one da je vozačka dozvola oduzeta i do godinu dana nakon takvog prekrašaja. Velika Britanija je 2004. smanjila maksimalnu kaznu za posjedovanje marihuane za osobnu uporabu s pet na dvije godine zatvora i izdala smjernice da se u »lakšim slučajevima« daje samo opomena, a ne piše prijava. No 2009. godine, maksimalna kazna za posjedovanje marihuane ponovno je povećana na pet godina zatvora.
U Finskoj je 2001., godine smanjena maksimalna kazna za manja djela iz područja zlouporabe droge sa dvije godine zatvora na šest mjeseci, s mogućnosti da tužiteljstvo većinu slučajeva prebaci u prekršajnu sferu. U Grčkoj, maksimalna kazna u ovim slučajevima je smanjena s pet na jednu godinu zatvoru, a djelo ne ulazi u dosje ukoliko se ne ponovi u idućih pet godina.
Tko pita struku
O dekriminalizaciji droga, ponajviše u terminima pomicanja posjedovanja manje količine droge za osobnu uporabu pod prekršajnu, umjesto kaznenu sferu, ozbiljnije se počelo pričati još tamo negdje 2000. godine. Točnije, ozbiljnije su o tome pričali malobrojni stručnjaci koji su se bavili ovisnicima, no tada je na tome sve i ostalo. Kao i mnoge druge stvari u Hrvatskoj, u godinama koje su uslijedile, glas stručnjaka i tako nije bio osobito na cijeni, a dekriminalizacija je – ponovno kao i štošta drugo, postala primarno političko pitanje. Većina nastojanja da se pokušaju slijediti neki europski trendovi po ovom pitanju, završavala je na površnim raspravama desnih koji su dramatično protiv i lijevih koji su oprezno možda za, pri čemu se nabacivalo argumentima da su »sve droge pošast« s jedne strane i da su »nam zatvori puni ovisnika sa stigmom« s druge strane. Struku je tu i dalje rijetko tko što pitao, ako izuzmemo Slavka Sakomana koji se nikad nije libio reći svoje mišljenje po ovom pitanju, makar mu po stoti put riječi izvlačili iz konteksta. S ostatkom problematike vezanim za zlouporabu droga, tim »sitnijim« problemima poput nepostojanja smislene prevencije u školskom sustavu, nefunkcioniranja resocijalizacije izliječenih ovisnika u društvo, apsolutnim manjkom stručnjaka koji bi se bavili nezahvalnim sizifovim poslom liječenja ovisnika, političari se naprosto valjda nisu stigli pretjerano baviti.
Pokušaji i pogreške
No da se vratimo tom sudbonosnom pitanju jointa – stvari su se dramatično pomakle kad je još početkom 2010. godine predstojnik Vladina ureda za suzbijanje zlouporabe droga Dubravko Klarić najavio da će unatoč vladajućoj desnici radna skupina za izmjenu Kaznenog zakona predložiti dekriminalizaciju droga u čak tri modela. Uzalud – ideja ni tada nije prošla. Sada, kad je SDP na vlasti, dekriminalizacija je napokon praktički gotova stvar, no baš kao što ide ona stara poslovica da treba biti pažljiv s onim što se poželi, nekom bi u idućih nekoliko godina možda i moglo svanuti da stvari nisu tako crno-bijele i banalne.
Naime, za početak, informacija koja se može u ovom kontekstu često čuti da je »posjedovanje droge tek prekršaj« u većini zemalja EU nije baš posve točna. Ako je vjerovati posljednjim analizama specijaliziranih agencija Europske unije, poput EMCDDA iz prošle godine, veliki broj europskih zemalja i dalje nije posjedovanje pomaknuo u isključivo prekršajnu sferu, već je omogućio niz zakonskih opcija za prva ili »manja« posjedovanja. Štoviše, stoji u izvještaju, »može se reći , kad se priča o europskim tredovima u kaznama za posjedovanje droge za osobnu upotrebu, da su kazne smanjivane u prvoj polovici desetljeća, no povećavane u drugoj. Iako je većina zemalja zadržala mogućnost zatvora kao sankciju, niti jedna zemlja nije ponovo uvela kaznenu odgovornost ili povećala zatvorske kazne za posjedovanje«, stoji između ostalog u izvještaju EMCDDA, gdje se oprezno napominje da se kazne za posjedovanje ipak polako snižavanju. Drugim riječima, u većini Europe i dalje možete završiti u zatvoru zbog posjedovanja droge za osobnu upotrebu, no zbog dugogodišnje razrađivanih sustava u tretmanu ovisnosti i brojnih alternativa prepoznatih u zakonima namijenjenih dobrobiti ovisnika kao bolesnika, najvjerojatnije u praksi nećete. No iza toga u većini ovih europskih zemalja kriju se godine pokušaja i pogrešaka, usklađivanja zakona, istraživanja efekata tih odredaba i generalno krajnje ozbiljnog pristupanja problemu.
I da netko zaista »pita hrvatske stručnjake«, uvidio bi da rješavanje samo jedne »relikvije« kao što je nepostojanje razlike između posjedovanja i prodaje, u moru drugih nedostataka, može potencijalno imati i neželjene efekte.
Zatvor ili komuna
Evo kako bi to sažela Sanja Filipović, riječka psihologinja koja je godinama radila s ovisnicima u talijanskoj komuni, a potom već godinama kroz razne institucije i udruge radi i s ovisnicima u Hrvatskoj.
- Prva i osnovna pitanja su »koju poruku društvo šalje« i koga će ovako izmijenjeni zakon štititi. Štitit će rekreativnog uzimatelja droga, koji ne ugrožava drugog ni sebe. To su mahom mlađi ljudi, obrazovani, iz sređenih obitelji koji su zaista rekreativni konzumenti – jer takvi postoje. No tu su i druge kategorije – mladi ljudi čiji razvoj dolazi u pitanje zbog eksperimentiranja s drogama, i teški ovisnici koji su zaista bolesni. Te kategorije se moraju zaštititi, a ako se dekriminalizacija nepažljivo provede, oni će sigurno biti na gubitku. Ovisnici uvijek žele prestati, ali imaju snažno potkrepljenje u drogi zbog čega nastavljaju. I nije im tada bitno hoće li će im majka biti žalosna ili će ih društvo osuđivati. Ako ovisnika želite izliječiti, morate imati element prisile. Morate poslati jasnu poruku da je to štetno i kažnjivo i da postoje posljedice. U Italiji on ima izbor – ako neće u zatvor, mora u komunu na liječenje. A zatvor je često lakša varijanta, gdje može sjediti i čekati da izađe, dok ga se u komuni tjera da se suoči s bolešću. Taj sistem Hrvatska trenutno ima za maloljetne i mlađe punoljetnike koji su uhvaćeni s drogom. Stavlja ih se u mogućnost da idu ili u šestomjesečno savjetovanje ili se nastavlja kazneni postupak. I to odlično funkcionira. Iskreno, kad vidim kako su se ti dečki i cure na vrijeme izvukli, često razmišljam kako im je to što ih je policija uhvatila, zapravo ogromna usluga u životu. Oni su ti koji su dobili šansu na vrijeme. Jer nitko od njih neće vam inače doći sam dok je još rano, objašnjava Filipović. Takav sustav, smatra ona, trebao bi postojati i za odrasle, no za to trenutno ne postoji dobra podloga.
Na klimavim nogama
Borba protiv ovisnosti u Hrvatskoj je na klimavim nogama. Sustav ne funkcionira dobro, samo što to nitko ne želi priznati. Nema licenciranih savjetodavnih programa za ovisnike po cijeloj Hrvatskoj, time se bavi jako malo broj ljudi, terapijskih zajednica je malo i nemaju stručni kadar, ne postoji nikakvo specijalizirano školovanje za rad s ovisnicima. Ni ja ne mislim da je represija način, ali prvo moraš u društvu imati neku kulturu zdravlja.
Željko Ključević, voditelj splitske službe za liječenje i prevenciju ovisnosti pri NZJZ također smatra da je pitanje dekriminalizacije vrlo složeno.
– Mislim da tu treba napraviti široku javnu raspravu, sagledati problematiku sa svih strana jer je jako kompleksna, te pokušati primijeniti i tuđa iskustva. Nisam zato da se ovisnika i eksperimentatora kažnjava zbog njegovog stanja, nisam zato da zatvori budu puni ovisnika, ionako su onda tamo svi recidivisti, no moramo biti svjesni da svatko mora podnijeti dio svoje odgovornosti. Morate doći pod udar nekakve sankcije, jer ćemo dobiti kategorije ljudi koji mogu raditi što ih je volja. Jedno od rješenja je prisiljavanje na liječenje. Problem su i podsvjesne poruke koje se šalju mladim ljudima. Mi kao društvo u cjelini moramo biti odgovorni i imati jasan stav. I prema alkoholu i prema drogama, nasilju, kockanju, svim devijacijama. Danas nije kod eksperimentiranja više samo marihuana u pitanju, već niz novih sintetskih droga koje su zaista opasne, smatra Ključević navodeći da su zadnja istraživanja ESPAD-a pokazala da značajan broj mlađih roditelja u Hrvatskoj ima prilično benevolentne stavove prema marihuani.
Svi se uvijek pozivaju na Nizozemsku, ali tamo se godinama radilo na mreži usluga koje su dostupne za liječenje ovisnosti, pojašnjava Filipović dodajući da se u Hrvatskoj i sad u praksi dešava da se uz izolirane iznimke za posjedovanje, pogotovo ako je prvi put, ne završi u zatvoru, no bez veće prisile liječenja, to je za većinu budućih ovisnika samo brži put do samouništenja. Problem je, tvrdi ona, i u društvu općenito. Danas u Hrvatskoj, jednom takvom rizičnom »mulcu« ne preostaje puno mogućnosti. Posao je teško naći, a i kad se nađe, često ne dobiju plaću. Rekla bih da se oni prije navuku na »laku paru« – prije počnu dilati, no drogirati se. I kako, pita se retorički Filipović, da ja sad njega uvjerim da nastavi s poštenim životom.
Nekritičnost prema drogama
Slično misli i njezina kolegica Nataša Jelenić koja se također bavi mladim eksprimentatorima uhvaćenim u posjedovanju ili prodaji droge.
– Mi nismo protiv dekriminalizacije, samo mislimo da trenutno Hrvatskoj nedostaje osnova po kojoj bi dekriminalizacija bila uspješna. Recimo, za početak prevencije u školama. Mladi od 15 do 21 godine i dalje ne mogu biti sigurni što je dobro za njih. Naši korisnici su jako nekritični prema drogama, te površno shvaćaju pojam dekriminalizacije. Imaju ideje da će sad moći sa sobom nositi neograničene količine marihuane, da će je moći i uzgajati, barataju s člancima iz medija o tome kako marihuana ima ljekovita svojstva i slično. Evo, jučer mi je došao jedan dečko koji je mahao novinama i objašnjavao da i »Sakoman misli da heroin treba dekriminalizirati«, što po njemu znači da drogiranje i nije neki bauk. Kad sam ga pitala je li pročitao cijeli članak i razumije li o čemu se priča, rekao mi je da je vidio samo naslov. Mislim da je izuzetno bitno pažljivo pristupiti cijeloj stvari i educirati ljude, smatra Jelenić.
A da sve ovo ne ostane samo na razmišljanjima, evo i jedan konkretan zanimljiv podatak iz riječkog općinskog državnog odvjetništva: tijekom 2010. godine za kaznena djela iz oblasti zlouporabe opojnih droga ukupno je prijavljeno 73 mlađih punoljetnih osoba. Tijekom 2011. godine za ista djela prijavljeno je čak 97 mlađih punoljetnih osoba. Istina je, statistika nije toliko zanimljiva koliko rasprava o tome je li marihuana štetna ili nije, ali se iza nje uvijek kriju ljudi od krvi i mesa.
