Doktor znanosti iz područja atomske fizike i geopolitički analitičar Tonči Tadić  smatra da se u ovom trenutku još uvijek ne može reći sa sigurnošću da su Sjedinjene Države uspjele uništiti izraelski nuklearni program.

– To još uvijek ne znamo. Napad je izveden sa zrakoplovima i s bombama koje su namijenjene za probijanje takvih duboko ukopanih bunkera. Te bombe imaju doseg od 70 metara kroz kamen ili armirani beton.

Što znači da se s njima moglo probiti do nekih dijelova Fordowa koji su na manjoj dubini od toga. Odnosno pogoditi neke od ulaznih tunela. Naravno, uz uvjet da je tunel doista pogođen, da ne ide ravno kao olovka, odnosno da ne skreće nigdje. Jer već promašaj za deset metara ne znači ništa.

Ne znamo koliki je stupanj oštećenja. I što je najvažnije, obzirom da se napad očekivao jako dugo, ne znamo koliko je obogaćenog urana tamo ostavljeno. Možda su ga Iranci premjestili.

U svakom slučaju oštećenja su takva da će ovo na neko vrijeme zaustaviti cijelu priču. Na koliko dugo, ne znamo. Možemo samo vjerovati američkim satelitskim snimkama, odnosno obavještajcima Izraela i SAD-a. Odnosno kontra izjavama s iranske strane. Pa sad, kome će se više vjerovati, smatra Tadić.

Zanimljiv presedan

Dodao je da nije sigurno ni da se s ovim napadom definitivno zaustavlja cijeli iranski program već je samo izvjesno da se on usporava.

– A Iranu se šalje poruka da je moguća svaka varijanta koja cilja na zaustavljanje njegovog nuklearnog programa koji bi mogao rezultirati izradom nuklearnog oružja.

Dokle god postoji politička volja iranskog vodstva da nastavi s obogaćivanjem urana po svojoj želji i svojoj potrebi, će se događati ovakve stvari, neovisno o tome što se sada dogodilo. Možda je dio centrifuga uništen, vjerojatno je nešto kontaminirano, smatra Tadić.

Dodao je da je ekološka dimenzija cijele priče ipak umirujuća jer su sva postrojenja pod zemljom.

– Noćas su se pojavile vijesti iz izraelskih izvora da je u tijeku evakuacija grada Qoma koji je pored Fordowa. Ali to ne mora značiti ništa. Možda su oni sami odlučili bježati jer su čuli da će biti napad, a možda su počeli iz straha bježati nakon napada bojeći se radijacije. Ali da se doista radi o velikim razinama radijacije Iranci bi sami već vrištali oko toga, smatra Tadić.

Dodao je da je ovaj američki napad presedan u smislu da smo dosad imali samo izraelski napad na reaktor Sadama Huseina 1981. jer je Izrael sumnjao da Irak želi početi graditi nuklearno oružje.

– Međutim, nismo nikad imali napad jedne nuklearne sile na nuklearna postrojenja u drugoj zemlji s ciljem njihovog uništenja. To je jedan prilično zanimljiv presedan, smatra Tadić.

Dodao je da su Amerikanci gađali samo postrojenja u Isfahanu, Fordowu i Natanzu.

– To su tri cilja gdje su centrifuge. Tu su postrojenja za obogaćivanje urana. Sjedinjene Države su napale isključivo samo ove ciljeve. Nisu gađali reaktor s teškom vodom u Araku kojeg su nedavno oštetili Izraelci.

Nisu gađali nuklearku u Bušehru na obali Perzijskog zaljeva koju grade Rusi. I gdje se koristi ruski uran. Nisu dakle gađali ništa osim ova tri postrojenja. I to kombinacijom bombi za probijanje bunkera i krstarećih raketa.

Nisu napadnute pozicije gdje se nalazi konvencionalno iransko oružje. Nisu napali lansere. Njih je samo zanimalo uništenje postrojenja gdje se izvode procesi obogaćivanja urana, pojašnjava Tadić.

Rusija šuti

Govoreći o geopolitički  posljedicama ovakvih napada, Tadić smatra da je jako zanimljivo da nema nikakve ruske pomoći, i to unatoč Sporazumu o sigurnosti i suradnji od 19. siječnja ove godine.

– Dakle, Rusija šuti. Rusija ne može poslati nikakvu pomoć jer je opterećena ratom u Ukrajini. Rusija ne može poslati ništa jer joj je sve što ima potrebno za bojišnicu u Ukrajini.

Da je rat prošao kako je Putin mislio onda bi Rusija mogla pomoći. Drugo, ni Iran više ne može pomagati Rusiju jer sada mora sve što ima koristiti kod sebe za  napad na Izrael.

I eventualno za američke ciljeve. Kina enigmatski šuti. I čeka da vidi dokle će sve ovo ići. Jedino do čega je Kini stalo jest to da iranski režim posve ne poklekne i da i dalje prodaje energente Kini preko Hormuza.

I možemo se samo nadati da se rat neće proširiti na cijeli Perzijski zaljev. Odnosno da Iran neće napasti američke baze i uvući u rat sve susjede. Iako je od ovog trenutka Amerika zaraćena strana.

Problem je kako sada voditi pregovore. Da se radilo samo o napadu Izraela na Iran, onda je Amerika mogla postupati kao medijator, unatoč tome što bi bilo sumnjičenja i dvojbi. A

li je ipak mogla biti nekakav relativno neutralni posrednik. Međutim, sada je ona zaraćene strana i medijator će očito morati biti netko treći. Možda Kina ili Rusija. Ili EU, smatra Tadić.

On podsjeća da je EU prije nekoliko dana Iranu ponudila častan izlaz, odustajanje od obogaćivanja urana iznad razine potrebne za nuklearke, i vraćanje u okvire onoga što je bilo predviđeno sporazumom kojeg je s Iranom sklopila administracija Baraka Obame 2015. godine.

– Međutim, Iran je to odbio. EU je ponudio Iranu da ostane u okvirima Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Svačije je pravo odbiti okvire koje nameće taj Sporazum.

Ali onda moraš biti spreman nositi se s posljedicama. Osim Izraela potpisnici NPT-a su i Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Oni su svi istupili iz NPT-a. EU je Iranu je ponudila častan izlaz. Povratak na tvorničke postavke.

Obogaćivanje urana do granice koja je potrebna za mirnodopsku nuklearnu elektranu. Iran može imati mirnodopski nuklearni program. Ali bez reaktora s teškom vodom iz koje se može proizvoditi plutonij.

U Bušehru je iranska nuklearka koju grade Rusi i koja koristi ruski uran. To nije sporno ni Izraelu i SAD-u. Ta nuklearka nije gađana. Jer je pod međunarodnim kontrolom i drži se svih propisa kako se nuklearke mogu konstruirati.

Međutim, Iran je te ponude odbio tvrdeći da će oni sami odlučivati dokle mogu ići. Što praktično znači da se ne žele držati limita kojeg je postavio NPT. A to znači da moraju biti spremni za posljedice, zaključuje Tadić.