Tomislav Žigmanov, ministar ljudskih i manjinskih prava i društvenog dijaloga u srbijanskoj vladi, bio je krajem tjedna u Zagrebu. Sa sobom je u Beograd, kaže, ponio pozitivne dojmove.

– Kao prvo, dobro je bilo efektuiranje potpisivanja s kolegom Miloradom Pupovcem Deklaracije o suradnji Hrvata iz Srbije sa Srbima iz Hrvatske s kolegom Pupovcem.

Sam taj čin i poslane poruke naišle su na prijam bez ikakvih relevantnih prigovora. Nadalje, moj susret s premijerom Andrejom Plenkovićem i ministrom vanjskih i europskih poslova Gordanom Grlić Radmanom o dosadašnjoj suradnji Vlade i hrvatske zajednice u Srbiji te planovima za ovu godinu, samo je potvrdio ono što već nekoliko godina unazad komuniciramo – odlični međusobni odnosi, uspostavljena bogata partnerska suradnja, stalna politička i financijska podrška našim nastojanjima – bit će nastavljeni.

Božićni prijam Srpskog narodnog vijeća bio je povodom da se nakon dvije godine dogodi susret visokih dužnosnika dviju vlada, što je pomak i više nego pohvalan.

Poruke koje su se čule sa sviju strana dodatno su pridonijele ukupnoj pozitivnoj ocjeni. Iz vizura perspektiva Hrvata iz Srbije treba istaknuti nesvakidašnju uključenost predstavnika naših institucija na tom prijamu, koje je kulminiralo obraćanjem predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasne Vojnić. Tako se i naš glas imao prilike snažno čuti.

Pohvalan pomak

Vjerujete li da će uslijediti neki konkretni pomaci u odnosima Srbije i Hrvatske?

– Susret ministara vanjskih poslova, Gordana Grlića Radmana i Ivice Dačića, sam je već, ponavljam, pomak, a sadržaj poslanih poruka krijepe nade da će se komunikacija intenzivirati.

Uvjeren sam da su o tome više razgovarali ministri »na kavici« iza zatvorenih vrata i da ćemo relativno brzo biti svjedoci i nekih konkretnijih pomaka.

Što je u pozadini odluke predsjednika Aleksandra Vučića da krene u obnavljanje komunikacije s predstavnicima hrvatske vlasti?

– Bojim se da nisam pravi adresant za tumačenje mogućih pozadinskih sadržaja ovakve odluke. Istaknut ću tek ono što je javno komunicirano – stanje u odnosima između Hrvatske i Srbije je neodrživo i treba se vratiti razgovorima.

Drugim riječima, mislim da fokus interesa treba staviti na činjenicu da je odluka donijeta te da se posvetimo tome da posljedice te odluke budu što bogatije, da su u funkciji rješavanja otvorenih pitanja i da pridonose trajnijim aspektima u normalizaciji odnosa između dviju država.

Je li vam on to najavio u razgovorima kada vam je predložio da budete ministar, je li vaš ulazak u srpsku vladu također dio tog pokušaja da se još jednom normaliziraju odnosi Srbije i Hrvatske?

– O tome tada nije bilo izravnih razgovora, no isto tako se znalo da nisam izabran za ministra kako bih zalijevao cvijeće. Međutim, ono što valja imati na umu jest da je moj izbor naišao na pozitivnu reakciju hrvatskih vlasti, to jest da je tumačen kao važan iskorak u uključivanju političkih predstavnika Hrvata u Srbiji u institucije u kojima se odlučuje i da je vjerojatno i to pridonijelo da se ponovo počne izravno razgovarati o suradnji dviju država.

Bi li dobro bilo da sada hrvatska Vlada sa svoje strane napravi neku gestu, recimo omogući predsjedniku Vučiću posjet Jasenovcu?

– Takvo što treba biti komunicirano u službenim susretima predstavnika dviju vlada. Naravno da bi bilo dobro da što prije bude i uzvratnih gesta, ali bojim se da sam ja posljednji u tome lancu koji bih trebao kandidirati sadržaje istih.

Ono što ohrabruje je to što je hrvatski premijer Plenković, u vrijeme neposredno nakon tog nesporazuma ili incidenta u vezi dolaska predsjednika Vučića u Jasenovac, rekao da Hrvatska nema namjere praviti zapreke.

Koliko je realno da Srbija i Hrvatska postanu dvije trajno dobrosusjedske države?

– Vremenom će tako morati biti, jer povijest nam kazuje da je stanje napetosti u međudržavnim odnosima dviju susjednih zemlja teško održivo na dulji rok. Istina, ovdje ne možemo govoriti o »zamrznutom konfliktu«, no postojanje relativno velikog broja otvorenih pitanja nije situacija koja svijetli perspektive. Stoga bi bilo dobro što prije riješiti ključna otvorena pitanja i tako ubrzati nestanak razloga koji stvaraju napetosti.

Lepeza mogućnosti

Kako funkcionirate u srpskoj vladi, jeste li zadovoljni dosadašnjim, istina kratkim, ministarskim mandatom?

– Posve sam zadovoljan. Dobro sam prihvaćen od kolega ministara, odlično komuniciram sa svima, suradnja s premijerkom Anom Brnabić je besprijekorna, ono što smo učinili u prva dva mjeseca naišlo je na pozitivni prijam kako u vladi tako i u pojedinim segmentima društva te stručne i ine javnosti.

Dodana je vrijednost da sve to čini ministar za kojeg se zna da je Hrvat, što posljedično ima veliki broj pozitivnih pomaka po društveni položaj Hrvata u Srbiji.

Što ćete s te pozicije moći napraviti za položaj Hrvata u Srbiji, a ne biste to mogli kao opozicijski zastupnik?

– Kao opozicijski zastupnik mogao bih daleko, daleko manje. Najprije zbog činjenice da bih bio dio zakonodavnog dijela vlasti i a priori svrstan u poziciju »političkog neprijatelja«, što bi uvelike onemogućavalo da se interesi zajednice koju zastupam ostvare.

Kao dio izvršne vlasti tamo sam gdje se donose odluke kojima se rješavaju konkretni problemi, što mi onda otvara cijelu lepezu mogućnosti i za rješavanje problema s kojima se neposredno suočavaju pripadnici hrvatske zajednice.

Ipak, ne treba zaboraviti da ja nisam ministar za Hrvate u Srbiji, već ministar koji je Hrvat po nacionalnosti i prvi je među jednakima u kreiranju i provedbi politika i mjera u područjima ljudskih i manjinskih prava te društvenog dijaloga.

Jeste li imali kakvih dvojbi kada ste dobili ponudu da uđete u vladu?

– Ne, zašto bih imao? Onaj tko uđe u politiku za vjerovati je da mu ni posao ministra nije dalek ili gadljiv. S druge strane, nisam se ni ushitio niti zanio zbog toga, već prihvatio kao novi profesionalni izazov na koji moram isto tako i odgovoriti.

Istina, kada se u javnosti počelo govoriti o mogućnosti da će politički predstavnik Hrvata dobiti ministarsko mjesto u Vladi Srbije, malo sam strahovao da mi se ne ponudi resor koji mi nije blizak, primjerice unutarnji poslovi ili rudarstvo.

Politički Jugoslaven

Jesu li se poboljšali vaši odnosi s hrvatskim veleposlanikom Hidajetom Biščevićem od kada ste preuzeli ministarsku dužnost?

– Prije nekoliko mjeseci javno sam objavio, nakon njegovog novog neprimjerenog čina, da prestajem komunicirati s veleposlanikom. To osobno smatram vrhuncem, barem s moje strane i nakon svega, poboljšanja naših odnosa.

Smatrate li još uvijek da on radi stvari koje izlaze izvan nadležnosti veleposlanika i to na štetu Hrvata u Srbiji?

– Ne pratim što radi, jer toga je premalo, pratio sam što sve nije radio ili je činio ono što ni prema jednom pravilu diplomatskog djelovanja nije dopušteno, a tiče se odnosa spram hrvatske zajednice i u suprotnosti je s onim što smo dogovarali s premijerom Plenkovićem i ministrom Grlić Radmanom.

Bit ću posve iskren, uz sav rizik da ponovo stradam, znate on kao veleposlanik Republike Hrvatske djeluje s pozicija političkog Jugoslavena, kojem je ideologija bratstva-jedinstva okvir za izgradnju odnosa spram Republike Srbije, a mjesne Hrvate u tom kontekstu uopće ne prepoznaje.

Osim mene, koji u njegovu relikt-socijalističkom konceptu nekako strši, predstavlja ideološku opasnost, nekakvu iredentu, pa me je trebalo maknuti, glede čega je posvećeno i dugotrajno, gdjekad mahnito i do opsjednuća, s generalnim konzulom u Subotici Velimirom Plešom, radio, ali neuspješno.

Meni je, istina, osobno dosta naštetio, javnim, ali više tajnim, onome čemu se osamdesetih godina izvrsno naučio, objedama, klevetama i organiziranjem urote, na koje su neki, osobito oni koji pripadaju istom miljeu u Hrvatskoj, nasjeli te i dalje imaju zazore spram mene. Vrijeme je dio toga demantiralo, no pregorak okus i dalje traje.