Opći dojam je upravo takav da bi nezaposleni svoju šansu trebali sami tražiti; u doškolovanju ili prekvalifikaciji. No, to u nas ipak nije tako česta praksa. Koliko god se to ponekad činilo kao neka floskula, svi smo mi odgovorni za svoje izbore, pa tako i za izbor školovanja/zanimanja/zaposlenja, te u svakom slučaju moramo djelovati proaktivno na tržištu rada, kaže Iva Tomić sa zagrebačkog Ekonomskog instituta
Ako se u međuvremenu ne dogodi senzacija, stopa registrirane nezaposlenosti za koji dan dosegnut će svoj neslavni rekord iz 2002. kada je na burzi rada bilo prijavljeno nešto više od 389.000 građana. Poražavajuća statistika s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koja već zvoni na uzbunu, jasno govori o tome da se Vlada premijera Zorana Milanovića u protekle dvije godine nije znala/uspjela nositi s ovim velikim problemom u zemlji.
Iva Tomić sa zagrebačkog Ekonomskog instituta zapaža pak da je na početku mandata SDP-ove Vlade bilo 334.351 nezaposlenih, dok ih je danas gotovo 380.000, što navodi na zaključak da se ovaj gorući društveni problem čak dodatno produbio. Gledano retrospektivno, upadljiva je još jedna činjenica; ta da je rekordna stopa nezaposlenosti ostvarena upravo u mandatu SDP-ove Vlade. Premijer je bio Ivica Račan. Iva Tomić, međutim, nije sklona donositi zaključak da ovakva statistika ukazuje na to da je SDP vodio manje uspješnu politiku (ne)zapošljavanja od HDZ-a.
Pitanje koje se često javlja jest i ono – može li ekonomija uopće biti uspješna uz vojsku nezaposlenih. Stručnjaci smatraju da Hrvatska bez povećanja zaposlenih gotovo ni ne može izaći iz ove dugotrajne krize. Tomić ocjenjuje da najčešće jedno ide u korak s drugim, iako ne nužno uvijek. Objašnjava da u pravilu najprije krene neki rast, uzrokovan povećanjem investicija, proizvodnje, izvoza i sl. dok tržište rada reagira s nekim odmakom, tako da se procjenjuje da vidljiviji rast zaposlenosti kaska za porastom BDP-a za nekih pola godine (ili čak i više). Kako bilo, održivi rast, naglašava Tomić, nije moguć uz visoku nezaposlenost.
– Porast zaposlenosti vodi i povećanju dohotka što uzrokuje povećanje potrošnje, a samim time i BDP-a, što onda »signalizira« daljnji rast zaposlenosti. Međutim, u posljednje se vrijeme dosta govori o tzv. oporavku gospodarstva bez porasta zaposlenosti. Naime, neke od zemalja u kojima je započeo gospodarski oporavak i u kojima BDP već neko vrijeme ima pozitivne stope rasta i dalje imaju problema s visokom nezaposlenošću. Ta se pojava najčešće objašnjava time da su se u krizi, odnosno nakon nje, određeni poslovi/zanimanja automatizirali, odnosno zamijenili nekim vidom tehnologije, primjećuje Tomić i skreće pozornost na to da »ogroman broj nezaposlenih često dovodi do povećanja socijalnih nemira«.
– Treba voditi računa o tome da ova Vlada, za razliku od one s početka tisućljeća, radi u prilično različitom, i gospodarskom i političkom, okruženju i zbog toga je nezgodno uspoređivati njihovu (ne)uspješnost u borbi protiv nezaposlenosti. Zajedničko objema Vladama (i Račanovoj i Milanovićevoj) je to da su dio jedne šire koalicije te da su na vlast došle u nešto nepovoljnije vrijeme, s gomilom naslijeđenih problema, preuzetih od prijašnjih vlasti. To što su dio koalicije u oba slučaja znači da u nekim pitanjima moraju »popuštati« koalicijskim partnerima, odnosno da nisu uvijek u mogućnosti provoditi neke reformske mjere kako je originalno zamišljeno. Godina prekretnica je bila 2000. – i u političkom i u gospodarskom smislu Hrvatske. Naime, nakon rata i političke izolacije te procesa transformacije gospodarstva (što uključuje i privatizaciju) u devedesetima, reforme su dovele do produbljivanja problema na tržištu rada. S druge strane, 2012. je bila već treća godina koju je Hrvatska provela u recesiji. Dodatan problem sada predstavlja i nepovoljno gospodarsko okruženje u većini europskih zemalja. I opet je s dolaskom SDP-ove vlade bilo potrebno napraviti neke nepopularne reformske poteze od kojih neki niti nakon polovice mandata nisu dotaknuti, smatra Iva Tomić.
Sezonsko zapošljavanje
Strašno je pritom primijetiti da ovakva politika Milanovićeve Vlade, kao i Ministarstva rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića ne ulijeva nadu da će se alarmantan rast nezaposlenosti zaustaviti. Psihološka brojka od 400 tisuća nezaposlenih stoga bi uskoro mogla biti probijena. Iva Tomić upozorava na to da su siječanj i veljača tradicionalno »najgori« mjeseci za zapošljavanje. Vrhunac registrirane nezaposlenosti očekuje krajem veljače. S druge strane, Petra Rulek s internetske stranice MojPosao.net otkriva i neke drukčije trendove. Unatoč gospodarskoj krizi i povećanju broja nezaposlenih, otkriva Rulek, na portalu MojPosao objavljeno je preko 17.000 natječaja za slobodna radna mjesta, što je povećanje od 18 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Unatoč tome, upozorava Rulek, loši trendovi na domaćem tržištu rada u najvećoj mjeri ovisit će, u prvom redu, o gospodarskoj aktivnosti, turističkoj sezoni i novim investicijama koje će potaknuti zapošljavanje. Iva Tomić dodaje da se već u ožujku može očekivati početak sezonskog zapošljavanja, te će u tom trenutku najvjerojatnije doći do smanjenja pritiska na burzu rada.
SDP-ovo obećanje
Kao najveću grešku Mrsićevog ministarstva ova znanstvenica s Ekonomskog instituta izdvaja SDP-ovo obećanje da će svojim politikama i mjerama preokrenuti trend i povećati zapošljavanje već u prvoj (ili drugoj) godini mandata, što je bilo u potpunosti iluzorno. Dok se ne dogode promjene u drugim sferama, ovo resorno ministarstvo, dodaje Tomić, ne može napraviti puno. Slaže s Petrom Rulek i napominje da je ključ u investicijama; dok ne krene neka konkretna proizvodnja i izvoz, odnosno dok se ne počnu otvarati nova radna mjesta, Mrsićevo ministarstvo svojim mjerama ne može preokrenuti ovaj dugotrajni negativan trend na tržištu rada.
Unatoč silnom negodovanju hrvatskih sindikata i dijela oporbe, Vlada ne odustaje od donošenja novog Zakona o radu. Iva Tomić ocjenjuje da se o tom ZOR-u jako puno priča, ali da se zapravo jako malo o njemu zna. Još od početka mandata ove Vlade, dodaje, govori se o njegovoj suštinskoj promjeni, iako su gotovo svi dosadašnji prijedlozi, kao i napravljene izmjene, bili parcijalni i nisu previše izmijenili već postojeće odredbe Zakona.
– Najjednostavniji odgovor na pitanje može li novi ZOR popraviti stanje na tržištu rada je – ne. Naime, predložene izmjene ne mijenjaju značajno postojeće odredbe Zakona. Stoga sumnjam da bi se usvajanjem novog Zakona (ili izmjenama postojećeg) dogodile neke značajne promjene na tržištu rada. Druga stvar koju je ovdje bitno naglasiti je to da se i potpunom reformom postojećeg Zakona, bez promjena u drugim sferama gospodarskog i političkog sustava, stanje na tržištu rada ne bi moglo značajno popraviti. Dakle, ZOR ne može samostalno riješiti nagomilane probleme na tržištu rada, za koje je djelomično i sam (Zakon) odgovoran. Bez povećanja investicija, preko olakšanja poslovanja u drugim (zakonodavnim) područjima, izmjene Zakona o radu ne bi mogle povećati zaposlenost. Moram priznati kako stoga ne razumijem ni poziciju resornog ministarstva, ali ni poziciju sindikata. Jer, niti izmjene Zakona same po sebi ne rješavaju probleme, niti do sada predložene izmjene značajno ugrožavaju stečene pozicije. Ipak, moje osobno mišljenje je da treba ići u izmjene ZOR-a, odnosno donošenje novog Zakona, napominje Tomić.
Ovakvo svoje tumačenje objašnjava pokazateljima koji govore o tome da Hrvatska ima rigidno (nefleksibilno) radno zakonodavstvo i unatoč određenim izmjenama u prošloj godini, i dalje po tom pitanju stojimo lošije u odnosu na usporedive zemlje u EU.
Opravdavajući loše trendove na tržištu rada, ministar Mirando Mrsić također se koristi argumentacijom da je broj nezaposlenih u Hrvatskoj ponajprije slika naše loše ekonomije. Tomić smatra da je nakon pet uzastopnih godina negativnog rasta BDP-a, stanje u gospodarstvu toliko loše da bi bilo nemoguće očekivati da je u takvim uvjetima stanje na tržištu rada imalo bolje od ovog što sada imamo. Pritom sugerira da ministarstvo može (i mora) ublažiti posljedice visoke nezaposlenosti i svojim mjerama omogućiti što brže zapošljavanje u onom trenutku kad se počnu otvarati radna mjesta u tzv. realnom sektoru. Tome zapravo i služe aktivne, ali i pasivne, politike na tržištu rada.
No, problem je u tome što se ni realni sektor dosad nije iskazao. Štoviše, svjedočimo slučajevima da radnici dobivaju otkaz i u onim privatnim kompanijama koje posluju pozitivno (pojedini mobilni operateri, hotelijeri), što nam možda govori o tome da je pritisak kapitala na rad postao prevelik i preopasan. Iva Tomić čak upozorava na to da se većina otpuštanja upravo dogodila u privatnom sektoru. Međutim, ne želi zaključivati da je privatni sektor isključivi krivac za visoku stopu nezaposlenosti. Podsjeća na srž kapitalizma: »svakom privatniku je cilj maksimizacija profita, što podrazumijeva rezanje i troškove rada«.
Djelovati proaktivno
– Ako u tim postavkama neko poduzeće procijeni da može ostvarivati istu ili veću razinu profita uz manje troškove (manji broj radnika) onda će to i napraviti. I na to ne treba gledati kao na ništa loše ili nepošteno. Ono na što se treba paziti je to da oni radnici koji su preostali u poduzeću ne moraju raditi iznad zakonski određenih uvjeta. Negdje se događa da se dio rada zamjenjuje kapitalom (tehnološki napredak). No, ono što nedostaje hrvatskom tržištu rada je ta neka dinamika, gdje bi se jednom otpušteni radnici iz nekog sektora lako mogli zaposliti negdje drugdje. Za to su kriva i poduzeća, i zakonodavni okvir (država), ali djelomično i sami radnici, upozorava Tomić.
Inače je opći dojam upravo takav da bi nezaposleni svoju šansu trebali sami tražiti; u doškolovanju ili prekvalifikaciji. No, to u nas ipak nije tako česta praksa. Koliko god se to ponekad činilo kao neka floskula, kaže Tomić, svi smo mi odgovorni za svoje izbore, pa tako i za izbor školovanja/zanimanja/zaposlenja, te u svakom slučaju moramo djelovati proaktivno na tržištu rada. To znači da se moramo sami »nametati« potencijalnim poslodavcima (svojim znanjima i vještinama), a ne čekati da poslodavci pronađu nas. Petra Rulek s portala MojPosao naglašava da se na prekvalifikaciju ne treba gledati kao na »nužno zlo«.
– U vrijeme kada se mnoga zanimanja mijenjaju ili nestaju, dobro je usavršavati postojeće vještine i nadograđivati znanje. Osim toga, prekvalifikacija može vratiti samopouzdanje. Ujedno, za ona zanimanja za koja ne postoji ili vlada sve manji interes na tržištu rada prekvalifikacija za trenutno traženija zanimanje, jedina je opcija ako netko želi raditi, smatra Rulek i upozorava »da kronična nezaposlenosti dovodi do razočaranosti i ogorčenosti«.
– Gubitak posla ili nemogućnost pronalaženja novog, jedan je od najvećih psihičkih šokova za pojedinca. Pravo na rad i na pristojnu egzistenciju osnova je svakog zdravog društva, podsjeća Petra Rulek.
Jednako tako razmišlja Iva Tomić. Skreće pozornost na istraživanja koja ukazuju na to da dugotrajna nezaposlenost stvara ožiljke na pojedincima. Nakon nekog vremena ljudi gube vještine, prestaju vjerovati sami u sebe i imaju sve manje samopouzdanja.
– Nemogućnost pronalaska posla, osim što izaziva frustracije, dovodi i do otuđenja od ljudi, takozvane socijalne/društvene isključenosti. S druge strane, financijska nemoć u slučaju nezaposlenosti vodi i siromaštvu, ne samo pojedinca nego i cijele njegove obitelji. Sve to skupa ukazuje na to da je problem nezaposlenosti puno više od ekonomske statistike, te da tom problemu treba pristupati s različitih strana u koje trebaju biti uključeni i psiholozi, sociolozi, pravnici, kaže Iva Tomić
