U krizi je sve moguće, sjetimo se, tako je bilo i 2007. godine kad je Milanović nakon smrti Račana nenadano isplivao kao deus ex machina. Većina primorsko-goranskih SDP-ovaca ne bi podržala Milanovića, kao ni barem pola dalmatinskih članova, te gotovo cijeli Zagreb
Kako god završila trenutna kriza odnosa u vladajućem SDP-u, potrajala ili eskalirala, jedno je sigurno: traži se lider. Zoran Milanović gotovo da više nema načina da povrati povjerenje većine u stranci jer nema dobre rezultate Vlade, a nema ni masovnu podršku za način na koji upravlja strankom, pogotovo nakon smjene najpopularnijeg ministra Slavka Linića, a još više sada, kad je ljutit zbog ovog naglog strmoglavljivanja podrške, pobjesnio i najavio vlastitim ministrima da će ih posmjenjivati budu li neposlušni.
Svakoga dana Milanović si zakucava novi čavao u vlastiti javni imidž i stoga se automatski nameće pitanje – tko može biti njegov nasljednik, novi lider koji će biti sposoban artikulirati nezadovoljstvo u stranci, okupiti ovako heterogenu strukturu, reformirati stranku, napisati novi ljevičarski program i, na koncu konca, pobijediti HDZ.
– Ono što SDP-u hitno treba jest novi lider, no ne samo to, nego i unutarnja reforma stranke – izmjena statuta, izmjena programa koji je napisan praktički još 1990. godine, a od tada je samo malo dopunjavan. Treba mijenjati stranačke mehanizme, treba modernizirati stranku, treba je vratiti na lijevo krilo, a za sve to je potreban i snažan lider. Milanović više ne može ostati, a tko će postati spasitelj stranke, to se vjerojatno neće uspjeti provjeriti u narednih mjesec dana nego ipak u nekom dužem vremenu – ocjena je isključene SDP-ovke Aleksandre Kolarić, koja već mjesecima upozorava na ove probleme u SDP-u.
No, da bi se novi lider isprofilirao i da bi Milanovićev nasljednik uopće postao tema, stranka formalno treba iskazati nepovjerenje svome šefu, za što naravno postoji niz scenarija i mogućnosti, a ključno je kako će se postaviti Glavni odbor SDP-a, najviše stranačko tijelo koje donosi sve ključne odluke, a kojega čini 103 člana i kojim predsjeda Josip Leko.
Suprotno tumačenjima da Glavni odbor prvo treba donijeti odluku o sazivanju nove konvencije stranke, koja bi tek onda donijela odluku o sazivanju druge, izborne konvencije, jedan od glavnih poznavatelja i autora statuta SDP-a upozorava da je procedura međutim puno jednostavnija: Glavni odbor sa dvije trećine glasova, dakle sa 68 od 103 glasa, može automatski donijeti odluku o raspisivanju unutarstranačkih izbora. Momentalno. Zaboravlja se da se predsjednik stranke, naime, bira izravno od svih članova i nikakva konvencija za nove izbore nije potrebna. Dovoljno je da se stranački klanovi dogovore, izbroje do 68 ruku i možda već s početkom lipnja odluče da stranka treba nove izbore!
After party
Pritom, upozoravaju poznavatelji SDP-ovih stranačkih mehanizama, zapravo je svejedno kako se u tome politički postavljaju članovi Predsjedništva.
– Zaboravlja se da su ovlasti Predsjedništva – u smislu pokretanja unutarstranačkih mehanizama – nikakve. Predsjedništvo je praktički savjetodavno tijelo predsjednika, ondje nema zapisnika ni zaključaka, a Milanović ga je ionako izbjegao uoči donošenja odluke o smjeni Linića. Zato je sjednica i nazvana »after party«, jer je Milanović zapravo ponovno sve odlučio mimo Predsjedništva – kaže nam jedan član toga tijela, usput rečeno zgrožen načinom komunikacije na tim sastancima, gdje se birtijaški međusobno vrijeđa i čak psuje.
U zadnjih nekoliko dana već se pojavio cijeli niz imena ljudi koji žele, ili za koje drugi smatraju da bi mogli ili trebali biti nasljednici Zorana Milanovića – od župana Zlatka Komadine, preko europarlamentarca Tonina Picule, predsjednika Sabora Josipa Leke, pa direktora Podravke Zvonimira Mršića, ali i navodno Ranka Ostojića, a možda čak, tko bi ga znao, i Vojka Obersnela koji sigurno nije bez razloga onako oštro istupio u ime riječkog SDP-a, okrenuvši leđa Zoranu Milanoviću u presudnom trenutku i stavivši se na stranu Slavka Linića bezuvjetno i oštro…
Po mišljenju mnogih, deklarirani oponent šefa stranke s najvećom prepoznatljivošću je svakako Zlatko Komadina, potpredsjednik stranke još od ranih 2000-tih godina, koji je ovoga tjedna jasno rekao da Milanović više nema njegovu podršku – ako ju je ikada i imao. On ima jaku stranačku infrastrukturu, a i popularnost u javnosti, te je jedan od rijetkih koji, objektivno, neprestano ima hrabrosti u lice Milanoviću kresati sve što ga ide već mjesecima (što je naravno za njega lako jer nije član Vlade i ne ovisi o šefovoj milosti). Komadina sam za sebe kaže da glasno govori jer nema što izgubiti – »jednom sam već bio mrtav, pa me nitko više i ne može ubiti«, zna reći aludirajući na svoju neslavnu ministarsku epizodu. No, Komadinin problem mogao bi biti nedostatak energije ili neodlučnost da u akciju krene. Situacija u kojoj je u SDP-u praktički već na djelu ona »kralj je mrtav, živio kralj«, jer Milanovića mnogi već smatraju hodajućim političkim mrtvacem, i gdje se naprosto vapi za novim liderom, ne trpi krzmanje. I ako Komadina bude oklijevao, trenutak bi mu mogao izmaknuti, a tada već na scenu mogu stupiti novi igrači – u prvom redu Tonino Picula, koji je bio izbor Slavka Linića i Vojka Obersnela još 2007. godine na prvim izborima nakon smrti Ivice Račana, ali su se, kad je Picula izgubio pred mladim i energičnim Milanovićem, prešaltali k njemu jer je bilo jasno da Picula nema dovoljnu snagu za pobjedu. Sada, ako Komadina ne preuzme sve konce u svoje ruke, Linić i Obersnel ponovno putuju ka Piculi, kojega smatraju odmjerenim i pametnim čovjekom koji bi svojim mirnim karakterom mogao ujedinjavati stranku. Nisu neskloni ni kombinaciji s Josipom Lekom, dok se Zvonimir Mršić, koji je velike ambicije iskazivao još 2009. godine, no Milanović ga je u međuvremenu »pospremio« u Podravku, sam nastoji ugurati u tu priču i medijski plasirati.
Ima li riječki šef stranke Vojko Obersnel ambicija da preuzme SDP, veliko je pitanje. Vjerojatno ne, no njegovi istupi ovoga tjedna su više nego znakoviti. On nema dobru infrastrukturu po Hrvatskoj, na terenu, osim u vlastitoj Rijeci gdje je neprikosnoveni car, ali u masi glasova gubi – nije uspio ući ni u Predsjedništvo stranke, a kamoli za potpredsjednika 2012. godine, pa je upitno kako bi prošao na izborima. No, ne zaboravimo – izbori u SDP-u su neposredni, od svih članova, i u situaciji ovako duboke krize u stranci te pada rejtinga na vjerojatno najniže grane ikad, samo tri pametne rečenice u ključnom času mogu preokrenuti igru. Sjetimo se, tako je bilo i 2007. godine kad je Milanović nakon smrti Račana nenadano isplivao kao deus ex machina. Ako Komadina bude nesiguran u poteze koji se od njega očekuju, možda mu prednost može preuzeti i netko od sadašnjih autsajdera, jer u krizi je sve moguće.
S druge strane, za razliku od iracionalnog ponašanja samog premijera Milanovića, koji je zapravo impulsivno smijenio i Slavka Linića (navodno baš nakon intervjua Novom listu), Komadina želi biti racionalan. Njegova ekipa, što su višekratno i izjavljivali, smatra da destrukcija nije dobar put za bolji početak, pa i on i Rajko Ostojić i Davor Bernardić kao jezgra te struje očito misle da je možda bolje pričekati redovne izbore te, umjesto rušilački, na afirmativan način pokušati preuzeti stranku. Utoliko je onda logična sadašnja pomirljivost zagrebačkog šefa Bernardića kojega, kako se čini, ta frakcija »čuva« da se ne potroši dok situacija za prevrat nije potpuno zrela, a kad kritična masa protivljenja Milanoviću još naraste, da zagrebački SDP kao najveći bude onaj koji će presudno prevagnuti protiv aktualnog šefa.
Euroizbori svakako će u tom smislu biti štih proba, no ono što bi Zorana Milanovića na duge staze ipak moglo spasiti jest i činjenica da su svi potencijalni kandidati za njegova nasljednika – stari kadrovi. Komadina, Leko, Picula, Mršić… sve su stara garda SDP-a. Nije se izrodilo neko novo ime, novo lice, i u toj esdepeovskoj žabokrečini, od koje je javnost već umorna, teško je tražiti optimizam, pobjednika i novog velikog lidera, pa makar i glavni cilj bio povratak na stare staze lijevog, istinski socijaldemokratskog SDP-a. Sve je već viđeno – i upravo ta činjenica može spašavati Milanovića još neko vrijeme. Osim ako Slavko Linić 26. svibnja ne preokrene svijet naopako.
U prijevodu, to znači da je podrška na koju Milanović računa među svojim suradnicima u Predsjedništvu, a gdje su većinom njegovi ministri koji i sami ovise o stabilnosti Vlade i premijera, zapravo virtualna i potpuno nebitna. To što su na njegovoj strani Branko Grčić, Gordan Maras, Željko Jovanović, Siniša Hajdaš-Dončić, Mihael Zmajlović ili Biljana Borzan, dok su Zlatko Komadina, Rajko Ostojić i Davor Bernardić, a sada čak i Milanka Opačić protiv njega, a neopredijeljeno se drži Mirando Mrsić i još neki drugi manje poznati članovi – potpuno je nevažno. Predsjedištvo može eventualno iskazati svoj politički stav o nezadovoljstvu vođenjem Vlade, no stranačke izbore ne može raspisati. Stoga je i irelevantno, ono što mediji često krivo pišu i tumače uzimajući zdravo za gotovo spinove Milanoviću bliskih ljudi, da Komadina nije na sjednici u srijedu dobio većinsku podršku Predsjedništva nakon što je jasno i glasno rekao da Milanović više nema njegovu podršku zbog smjene Linića – ključ će biti Glavni odbor, a ondje je Milanović već u trenucima svoje najveće moći i pobjede, u lipnju 2012. godine, praktički već izgubio. Podsjećanja radi, tada su pobijedili šalabahteri i papirići i već tada je bilo jasno da su Milanovićevi oponenti s čvrstom bazom i logistikom veoma moćni, te da šef stranke zapravo nikada i nije kontrolirao stranačke mehanizme na terenu. Pobijedio je u izravnim izborima od općeg članstva, ali konvencijom nikada nije zagospodario (nije tada prošao njegov tadašnji izbor Vojko Obersnel, primjerice). A Glavni odbor je izravan instrument konvencije.
Linićevo lobiranje
Uglavnom, procjena je da na sjednici Glavnog odbora, bude li ona išla u smjeru iskazivanja nepovjerenja i traženja novih izbora za predsjednika stranke, većina riječkih i primorsko-goranskih SDP-ovaca više ne bi podržala Milanovića, vjerojatno i barem pola dalmatinskih članova, te gotovo cijeli Zagreb, mada se Gordan Maras kune da Zagreb ostake Zoranov. Davor Bernardić kao šef zagrebačke organizacije drži preko 20-ak članova Glavnog odbora pod sobom, a to je praktički trećina potrebnih glasova za dvotrećinsku većinu i, kao i obično, bit će neizmjerno važno kako će se postaviti najbrojnija ekipa iz metropole. Iako je Bernardić bio žrtva Milanovićeva stila i ponašanja onda kad ga je ovaj brutalno odstranio iz trke za gradonačelnika Zagreba 2013. godine, te mu je cijelo vrijeme snažan oponent, sada je u stand by-u i ne izjašnjava se, dapače, daje pomirljive izjave o tome da je stabilnost SDP-a jednako stabilnost Vlade i države i slično. Stoga ga je šef Milanović navodno pozvao i na ručak ovih dana (jednako kao što pokušava i izvanstranačke moguće suradnike pridobiti na svoju stranu, pa je tako ovih dana u kontaktu i s Mirelom Holy i Nikicom Gabrićem itd.), i ondje je, kako se čini, dogovoren pakt o nenapadanju. No, čak i ako je taj pakt s Bernardićem potpuno čist i iskren, pitanje je koliki će biti njegov vijek trajanja – onog trenutka kad SDP izgubi europske izbore, a to se doista očekuje nakon svih afera, zagrebački SDP u hipu se može pridružiti Komadininim primorsko-goranskim trupama u kojima je sada, slijedom okolnosti, i kompletan riječki SDP zajedno sa Vojkom Obersnelom (skupa sa njegovom trajnom netrpeljivošću prema Komadini, koja je sada niži cilj).
Dio Dalmacije oko Marina Jurjevića automatski će podržati takvu inicijativu, ali moguće čak i Ranku Ostojiću bliski Dalmatinci, koji su dosad slovili za Milanovićeve ljude – naime, navodno i Ranko Ostojić u svom krugu suradnika iskazuje ambiciju da bude predsjednik stranke, a ako je to istina, tada Milanović ne bi više imao ni podršku cjelokupnog juga zemlje. Sve će stoga ovisiti o izbornom rezultatu 25. svibnja.
Naravno, upitno je i kako će se postaviti i klub zastupnika SDP-a u Saboru – gdje se vraća Slavko Linić naoružan dokazima protiv svog stranačkog šefa, upravo oko slučaja Spačva. On izravno lobira kod zastupnika da ne podrže izbor Borisa Lalovca za novog ministra financija (mada to nema veze s podrškom samom Lalovcu kao njegovom dojučerašnjem zamjeniku nego s političkom porukom premijeru) i zasad navodno ima barem 15 ili 20 sigurnih ruku od 56 koliko je SDP-ovaca, no ako bi se glasanje o Lalovcu odgodilo do iza euroizbora, što će se pokušati, tada bi taj broj mogao i naglo narasti. A u slučaju da Lalovac kao premijerov izbor, nakon svega što se dogodilo s Linićevom smjenom, ne dobije podršku većine vlastitih SDP-ovaca, to praktički znači i iskazivanje nepovjerenja njemu osobno i, automatski, nove parlamentarne izbore.
Strah od izbora
Procjena je, međutim, da u SDP-u općenito postoji još uvijek strah i od unutarstranačkih izbora i pogotovo od parlamentarnih, te da će stoga Milanović, čak i nakon gubitka euroizbora, još uvijek imati priliku završiti mandat 2015. godine do kraja. Među ostalim, i zato jer – novog lidera još nema. Kao što SDP nema adekvatnu alternativu u HDZ-u i Tomislavu Karamarku, pa se onda i glasovi SDP-a prelijevaju više ulijevo nego prema centru, jednako tako i Milanović, na svoju sreću, još uvijek nema prepoznatljivu alternativu ni u svojoj stranci.
Još se nije profilirala ni etablirala osoba koja bi preuzela inicijativu. Nije ovdje riječ o tome tko od mogućih kandidata može spašavati SDP, okupljati ili pobijediti HDZ nego tko će imati petlje i hrabrosti inicijativu preuzeti – sada. Naime, neovisno o tome hoće li se Milanovića uopće rušiti u ovom trenutku, lider se mora etablirati sada. U slučaju da SDP i premijer dočekaju redovne izbore krajem 2015. godine bez profilirane opozicije u stranci, tada još ima i šansu dugoročno opstati. Zato će ovaj trenutak za bilo koga tko želi zagospodariti SDP-om – ključan.
– Da, stvara se kritična masa nezadovoljstva u SDP-u, točno. No ona nije artikulirana. Da bi od nje nešto bilo, ona mora biti kritična i mora biti masa, a ako masa nema lidera, onda je samo rušilačka i destruktivna, po sve nas redom – kaže jedan od čelnika stranke, koji misli da sadašnja ekipa oponenata još nema snagu povesti promjenu.
